Halucinogeni lijekovi

John Halpern vrlo se dobro sjeća razloga koji ga je natjerao da promijeni mišljenje o halucinogenim drogama. Dogodilo se to početkom devedesetih, kada ga je, kao mladoga njujorškog studenta medicine u bolnici u Brooklynu, počela frustrirati činjenica što ne može poduzeti ništa učinkovitije kako bi pomogao alkoholičarima i ovisnicima s kojima je radio. Požalio se jednome starijem psihijatru, koji mu je spomenuo kako su se LSD i slične supstancije nekada smatrale obećavajućim lijekovima za liječenje ovisnosti. “To me je toliko zaokupilo da sam prionuo na istraživački rad,” prisjeća se Halpern. “Čitao sam sve te znanstvene radove iz šezdesetih i čudio se, pitajući se zašto danas nitko o tome ne govori?”

Nakon više od deset godina Halpern je danas član uprave istraživačkog tima za zloporabu droga u bolnici McLean harvardskog sveučilišta i najistaknutija je osoba ponovnog pokretanja istraživanja halucinogenih lijekova. Nedavno je dobio dopuštenje Državne uprave za hranu i lijekove (FDA) da prepisuje pacijentima koji imaju posljednji stadij raka halucinogeni lijek MDMA, također poznat pod imenom ecstasy. Uz to, on postavlja i temelje za ispitivanje LSD-a kao lijeka za vrlo bolne migrene poznate i kao opetovane glavobolje.

Legalni recepti za psihodelike

Halpern nije jedini koji se time bavi. Klinička ispitivanja halucinogenih droga provode se, ili su u planu, na bezbroj mjesta u svijetu kako bi se utvrdio njihov učinak u liječenju stanja u rasponu od anksioznosti do alkoholizma. Možda neće proći mnogo vremena do trenutka kada će, prvi put nakon nekoliko desetljeća, liječnici legalno izdavati recepte za psihodelike.

“Među njima su lijekovi koje se previdjelo, a koji imaju svoju temeljnu vrijednost,” kaže Halpern. Takav razvoj događaja izniman je preokret. Znanstvenici su se prvi put zainteresirali za psihodelične droge – koje se još nazivaju i halucinogene supstancije zbog svojega snažnog učinka na percepciju – nakon što je 1943. Albert Hoffman, kemičar koji je radio za švicarsku tvrtku Sandoz, progutao LSD. Hofmannov opis tog iskustva, koji je smatrao istodobno očaravajućim i zastrašujućim, potaknuo je zanimanje znanstvenika za LSD, kao i za spojeve koji postoje u prirodi, a imaju slične učinke: meskalin – aktivnu supstanciju kaktusa peyotl, psilocybin – tvar prisutnu u čarobnim gljivama, i DMT iz ayahuasce, napitka amazonskih šamana.

Na početku su mnogi znanstvenici te droge nazivali “psihotičkim mimeticima” jer se činilo da učinak koji imaju oponaša simptome shizofrenije i ostalih mentalnih bolesti. No, usprkos tome, mnogi ljudi koji su se koristili tim supstancijama oduševljeno su opisivali uvide do kojih su pod njihovim utjecajem došli, a koji su im promijenili živote, i to su činili toliko oduševljeno, da je 1957. britanski psihijatar Humpry Osmond predložio da se tim spojevima ime promijeni u “psihodelici”, od grčke riječi za “ono što razotkriva um”. Taj je pojam ubrzo bio prihvaćen i psihijatri su počeli eksperimentirati s drogama kao lijekovima za mentalne bolesti. Do sredine šezdesetih objavljeno je više od tisuću znanstveno provjerenih studija koje opisuju liječenje više od četrdeset tisuća pacijenata od shizofrenije, depresije, alkoholizma i ostalih poremećaja.

Istaknuti član tog pokreta bio je Timothy Leary, psiholog s Harvarda, koji je, između ostalog, testirao može li se psilocybinom i LSD-om liječiti alkoholizam i mogu li se oni rabiti za uspješnu rehabilitaciju zatvorenika. Iako su njegova istraživanja na početku bila dobro prihvaćena, Leary je na kraju došao na zao glas, te je naposljetku izgubio i posao – nakon što je počeo zagovarati uporabu psihodelika kao prečac do duhovnoga prosvjetljenja. Learyjeva ekscentričnost pripomogla je pokretanju protureakcije i do kraja šezdesetih psihodelici su stavljeni izvan zakona u SAD-u, Kanadi i Europi. Očekivano, zaustavljena su i klinička ispitivanja, djelomice zato što je postalo mnogo teže prikupiti sve potrebne dozvole za njihovo istraživanje, ali i zato što je vrlo malo istraživača željelo riskirati ugled proučavajući ozloglašene supstancije.

Obnavljanje proučavanja psihodelika

No, za nekolicinu hrabrih, halucinogeni lijekovi nisu nikad izgubili svoju privlačnost. Jedan od njih je Rick Doblin, koji je 1968. utemeljio Multidisciplinarnu udrugu za istraživanje psihodelika (MAPS u Sarasoti na Floridi), te je doktorirao na harvardskoj Kennedy School of Government disertacijom o federalnim zakonima o psihodelicima. Već gotovo dvadeset godina MAPS lobira kod FDA i ostalih vladinih agencija da dopuste nastavak istraživanja psihodeličnih supstancija. Uz to, uvjeravaju znanstvenike da nastave s radom, te prikupljaju sredstva kojima bi ih financirali. Sličnu organizaciju, Istraživački institut Heffter u Santa Feu u New Mexicu, osnovali su 1993. znanstvenici koje zanimaju halucinogene droge.

Proteklih nekoliko godina njihovi su se napori počeli isplaćivati. Doblin prilično optimistično misli da se proučavanje psihodelika zauvijek obnovilo, i da će se ovaj put sve obaviti kako treba. “Ovo nam je prigoda da pokažemo kako smo naučili svoju lekciju,” kaže. I Halpern, također, želi što prije baciti Learyjevu ostavštinu u zaborav. “On je zeznuo stvar za mnoge ljude”, tvrdi.

Imajući to na umu, Halpern kaže da im je prvi zadatak procijeniti sigurnost psihodelika. Pritome se moraju suprotstaviti ukorijenjenome ortodoksnome mišljenju: u uvodniku časopisa The Journal of American Medical Association iz 1971. stoji upozorenje koje kaže da uzimanje psihodelika uzrokuje poremećaj osobnosti. “Toga su pošteđeni samo rijetki koji su iskusili više od pedeset ‘tripova’”, upozorava dalje spomenuti tekst. Zbog toga je Halpernov prvi veliki pothvat u istraživanju psihodelika bio usmjeren na procjenu rizika. Krajem devedesetih proveo je istraživanje među pripadnicima Crkve američkih Indijanaca, kojima američki zakon dopušta konzumaciju peyotla. Halpern je pregledao 210 stanovnika rezervata Navajo na jugozapadu Sjedinjenih Država, koje je svrstao u tri kategorije: pripadnike crkve koji su uzeli peyotl barem 100 puta, ali su bili slabo izloženi drugim narkoticima i alkoholu; stanovnike koji ne pripadaju crkvi i apstiniraju od droge i alkohola; i liječene alkoholičare koji su apstinirali barem tri mjeseca. Halpern im je testirao IQ, pamćenje, sposobnost čitanja i ostale funkcije. Privremeni rezultati pokazali su da članovi crkve u odnosu prema apstinentima nisu imali nikakvih kognitivnih oštećenja i da su imali mnogo bolje rezultate od liječenih alkoholičara. Također, nisu govorili ni o kakvim flashbackovima – iznenadnim ponovnim stanjima uzrokovanim psihodelicima dugo nakon njihove konzumacije. Halpern vjeruje da ta studija, za koju očekuje da bude ubrzo objavljena, dokazuje upravo suprotno od spomenutog uvodnika iz 1971.: barem se peyotl može više puta uzimati bez štetnih učinaka.

Trenutačno provodi sličnu procjenu u vezi s ecstasyjem. Ta se droga ponekad naziva i “empatogen” jer pojačava mogućnost suosjećanja i smanjuje anksioznost. Anegdotalni izvještaji govore o njegovu terapeutskom potencijalu, a neki su se psihijatri njime koristili kao dodatkom psihoterapiji prije nego što je zakonom zabranjen 1985. Pa ipak, anegdotalni i znanstveno utvrđeni dokazi također povezuju MDMA s oštećenjima mozga, unatoč kontroverznom istraživanju.

Učinak ecstasyja i halucinogena

Prosudbu o stvarnom učinku ecstasyja dodatno otežava činjenica da ga konzumenti često uzimaju zajedno s drugim drogama i alkoholom. Kako bi to zaobišao, Halpern je regrutirao skupinu Amerikanaca sa srednjeg zapada koji su priznali da su uzimali ecstasy, ali su se klonili drugih supstancija. Razdvojio ih je u “umjerene” korisnike, koji su konzumirali ecstasy od 22 do 50 puta, i “teške” korisnike, koji su ga uzeli više od 50 puta.

Halpern je nedavno u časopisu Drug and Alcohol Dependence objavio da, u usporedbi s kontrolnom skupinom, teški korisnici pokazuju “znatan manjak” u brzini mentalnih procesa i impulzivnosti. Pa ipak, umjereni korisnici nemaju nikakvih većih poteškoća. Halpern vjeruje da to pokazuje da bi, za određene pacijente, pozitivni učinci ecstasyja mogli prevagnuti nad njegovim rizicima. Prema svemu sudeći, i FDA i bolnica McLean slažu se s time s obzirom na to da su i jedni i drugi odobrili Halpernov plan da testira ecstasy kao lijek protiv anksioznosti kod dvanaest pacijenata u poodmakloj fazi kancerogenih bolesti. Halpern još treba dozvolu Odjela za suzbijanje uporabe narkotika (DEA), no očekuje da će ubrzo početi s novačenjem pacijenata.

Zanimaju ga i potencijalni korisni učinci pravih halucinogena. Godine 1996. proučio je gotovo 100 sudskih procesa koji su se vodili zbog zloporabe LSD-a, psilocybina, DMT-a i ibogaina – ekstrakta afričke grmolike biljke latinskog naziva Tabernanthe Iboga. Halpern je pronašao opipljive dokaze o tome da spomenute supstancije mogu umanjiti ovisnikovu želju tijekom “produženog djelovanja” tripa koje traje još mjesec ili dva nakon konzumacije. Kako točno to nastaje, još nije potpuno poznato. Popularna teorija kaže da blagodat proizlazi iz psiholoških učinaka droge, koji podrazumijevaju dubokoumne uvide i katarzične emocije, no Halpern smatra da bi moglo postojati i biokemijsko objašnjenje. Za sada, ipak, Halpern ne planira provoditi terapije liječenja ovisnosti. Više ga zanima jedna druga moguća medicinska uporaba LSD-a i psilocybina: liječenje stanja koje može jako oslabiti pacijenta, poznatog kao opetovana glavobolja. Čini se da napadaje te vrste glavobolje uzrokuje oticanje krvnih žila u mozgu i bolnija je od migrena. Ljudi koji pate od tih glavobolja kažu da jačina boli nadilazi bol koju uzrokuje prolazak bubrežnog kamenca kroz tijelo ili porađanje bez anestetika. Takva glavobolja pogađa troje na svakih tisuću ljudi kao povremena tegoba, a jednog od deset tisuća kao kronično stanje. “Postoji golema potencijalna potreba za time”, kaže Halpern, koji se počeo baviti tim problemom nakon što mu se obratila skupina pacijenata.

Mnogim pacijentima analgetici vrlo malo pomažu, ali neki od njih tvrde da male doze LSD-a ili psilocybina mogu smanjiti glavobolje ili ih čak potpuno ukloniti. Halperna je taj podatak zainteresirao; LSD je kemijski srodan ergotu, spoju koji se u tom obliku pojavljuje u prirodi, suzuje krvne žile, a njegove prerađevine ergotamin i methysergid često se prepisuju kao lijekovi za migrene.

Halpern i njegov harvardski kolega Andrew Sewel trenutačno skupljaju dokaze kojima bi uvjerili tijela vlasti koja im mogu za to izdati dozvolu, a i sebe same, da LSD i psilocybin zaslužuju kliničke pokuse. Sewel je prikupio više od šezdeset svjedočenja osoba koje pate od opetovanih glavobolja, a same su se liječile LSD-om ili psilocybinom.

Najdulji program liječenja halucinogenima

Još nekoliko znanstvenika neprimjetno provodi istraživanja psihodelika. Od 2001. psihijatar Francisco Moreno s tusonskog Sveučilišta u Arizoni testira psilocybin kao lijek za opsesivno-kompulzivne poremećaje. Psihoterapija i antidepresivi poput Prozaca pomažu mnogim pacijentima, ali neki pacijenti imaju toliko jake simptome i ne reagiraju na liječenje da ih se podvrgava elektrošokovima ili čak operacijama mozga. Kao što je to bio slučaj i kod tegoba s opetovanim glavoboljama, i Morenovo istraživanje motivirale su izjave pacijenata s tim poremećajem koji su tvrdili da im psilocybin pomaže ublažiti simptome.

Dosad je Moreno devetorici pacijenata koji nisu reagirali na dotadašnje liječenje opsesivno-kompulzivnog poremećaja davao doze psilocybina koje su manje od onih potrebnih za izazivanje psihodeličnih reakcija, ali davao im je i one veće, tijekom 29 terapijskih seansi. Preliminarni rezultati, kao prvo, pokazuju da uzimanje psilocybina nije opasno, što je bilo najvažnije pitanje u pokusnom razdoblju. Osim toga, Moreno smatra rezultate istraživanja “obećavajućim”, ali ih ne želi potanje komentirati, jer namjerava ove godine u stručnom časopisu objaviti rad o toj temi.

Istodobno u Charlestonu, u Južnoj Karolini, liječnik Michael Mithoefer, pod pokroviteljstvom MAPS-a, provodi klinička istraživanja učinka ecstasyja na posttraumatski stresni poremećaj. PTSP pogađa oko dvadeset posto ljudi koji su izloženi traumatičnom događaju i uključuje simptome tjeskobe kao što su noćne more i napadaji panike. Konvencionalno liječenje uglavnom se sastoji od kognitivne terapije i antidepresiva, ali mnogi pacijenti ne reagiraju ni na jedno od toga. Lani je Mithoefer provodio “MDMA-om potpomognutu” psihoterapiju nad šestero pacijenata otpornih na dosadašnje liječenje, od kojih su svi trumatizirani nasilnim zločinima; planira na taj način liječiti ukupno dvadeset pacijenata.

Najdulji program liječenja halucinogenima počeo je prije gotovo dvadesetak godina u Rusiji Evgenij Krupitsky, psihijatar na čelu klinike za odvikavanje od ovisnosti u Petrogradu, koji je ketaminom liječio više od 300 alkoholičara i oko 200 ovisnika o heroinu. Ketamin se primarno rabi u veterini; anestetik je koji može izazvati ekstremno dezorijentirajuće halucinogene epizode koje traju oko jedan sat. Krupitskyjevi pacijenti najčešće s tretmana izlaze ispunjeni gađenjem prema svojim proteklim životima i odlučni da se promijene. Terapeuti im te osjećaje izazivaju poduzimajući različite trikove kao što su prisiljavanje pacijenta da, kada je djelovanje ketamina najjače, pomirišu otvorenu bocu votke, a tako izazvano pacijentovo gađenje često ostaje još dugo nakon što učinak ketamina oslabi.

U jednom od Krupitskyjevih istraživanja, 73 od 111 alkoholičara ostajalo je trijezno najmanje godinu dana nakon tretmana, u usporedbi s 24 posto onih iz kontrolne skupine. Pa ipak, njegov je program, koji su financirali MAPS i institut Heffter, nedavno ukinut jer je ruska vlada pooštrila ograničenja vezana uz ketamin. Iako Krupitsky kaže da bi “njegovi kolege i on uskoro trebali dobiti dozvole za nastavak istraživanja”, moglo bi proći i nekoliko godina prije nego što se ono nastavi.

Rehabilitacija droga

Iako ga je taj privremeni neuspjeh razočarao, Doblinu nadu pruža činjenica da se stvari pozitivno razvijaju na drugim mjestima. Lobira kod vlasti u Španjolskoj i Izraelu da odobre istraživanja učinka MDMA na ljude oboljele od PTSP-a, i u suradnji s Institutom Heffter prikuplja novčana sredstva za eksperimente liječenja ovisnosti ibogainom izvan SAD-a. MAPS također podupire rad Fransa Vollenweidera, psihijatra sa sveučilišta u Zürichu u Švicarskoj, koji se bavi početnim istraživanjima psiholoških učinaka psilocybina i ecstasyja, te se nada brzom početku kliničkih studija.

Doblinov je osnovni cilj da halucinogene supstancije postanu pravno priznate kao lijekovi. No, također se nada da će jednoga dana i zdravi ljudi moći uzimati te supstancije zbog psiholoških ili duhovnih ciljeva, kao što to prakticiraju članovi Crkve američkih Indijanaca i pripadnici crkve Uni?o Do Vegetal, i kao što ih je i on sam uzimao u mladosti. Na kraju krajeva, lijekovi poput Prozaca i Viagre već se sada prepisuju ne samo radi liječenja nego i da bi se poboljšala kvaliteta života zdravih ljudi.

No, predstoji mu naporna borba. Teško je pridobiti vladu da financira istraživanja halucinogenih lijekova, a tvrtke ne pokazuju ni najmanje zanimanje za novčano pomaganje takvih istraživanja. Ali postoje naznake pozitivnih promjena. Unatoč tome što su u Sjedinjenim Državama psihodelici klasificirani kao droge prvoga stupnja, i kao takvima zabranjena im je uporaba u bilo koje neznanstvene svrhe, u studenom 2004. je američki federalni žalbeni sud u Coloradu presudio u korist tijela crkve Uni?o Do Vegetal iz Santa Fea u New Mexicu, te im omogućio uvoz ayahausce za potrebe crkvenih ceremonija. Među znanstvenim dokazima koji su bili citirani u sudnici našli su se i rezultati Grobovih istraživanja koja dokazuju izostanak bilo kakvih loših učinaka ayahauscae. Ministarstvo unutarnjih poslova podnijelo je žalbu na odluku suda, ali ako Vrhovni sud odbije njihovu žalbu, pripadnici UDV-a u Sjedinjenim će Državama moći legalno konzumirati ayahauscu.

Možda postoji mogućnost da je nakon tridesetak ili više godina provedenih u divljini, ta snažna, neshvaćena skupina droga koje iscjeljuju um spremna za to da bude društveno rehabilitirana.

S engleskoga prevela Lada Furlan.

Pod naslovom Psychedelic Medicine: Mind Bending, Health Giving objavljeno u New Scientist Magazine, 26. veljače 2005.