Nadovezujući se na svoje predavanje u Dokukinu, nizozemska redateljica u ovom razgovoru dodatno pojašnjava svoje viđenje suvremenog dokumentarizma
Heddy Honigmann, nizozemska filmska redateljica rođena u Peruu, posjetila je Zagreb kako bi u Dokukinu KIC održala Masterclass pod nazivom Najbolji mogući početak, a u povodu svojeg novog filma Oko svijeta u 50 koncerata, kojim je otvoreno deseto izdanje bjelovarskog dokumentarističkog festivala.
Masterclass se temeljio na analizi početaka njenih (uglavnom dokumentarnih) filmova. Teza koja se provlačila kroz cijelo predavanje vezana je za filmsku dramaturgiju u kojoj je, tvrdi Honigmann, prvih deset minuta filma od presudne važnosti: “U uspješno izvedenom početku filma koncentrirani su svi dramaturški elementi koji definiraju njegovu srž i određuju žanr; gledatelji će s lakoćom prepoznati o kakvom se filmu radi, naslutiti kamo će ih odvesti priča i je li riječ o komediji, tragediji ili o kakvoj hibridnoj kombinaciji. U tih prvih deset minuta autori imaju zadatak postići dogovor s gledateljima, a o uspješnosti tog dogovora ovisi hoće li gledatelji pogledati film do kraja ili će odustati.”
Kao što smo čuli na Masterclassu, Vaša glavna teza je ona o važnosti prvih deset minuta u svakom filmu. Možete li mi reći nešto više o tome?
To je bila glavna teza za ovaj masterclass. U Bjelovaru sam govorila o nečem potpuno drugačijem.
O čemu ste govorili u Bjelovaru?
Tamo smo govorili o castingu. Vrlo pozorno odabirem protagoniste za svoje filmove. To ne znači da mi za to uvijek treba mnogo vremena, ponekad se riješi brzo. Bitno mi je da imam tri lika za koje znam da će ući u film. Ta tri lika su uvijek poput tri stupa filma. Biram ih na samom početku, putem osobnog upoznavanja, i u većini slučajeva se pokaže da je moj izbor bio dobar. Kad radite s pravim protagonistima, koji se znaju izražavati, to je gotovo kao da radite s glumcima. Što se tiče prvih deset minuta filma: u njima je uvijek dobro gledatelju reći što od filma može očekivati: što će vidjeti, što će čuti, i kakav će biti opći ugođaj filma. To je neka vrsta “posjetnice” svakog filma. Naravno, to pravilo o prvih deset minuta vrijedi za dugometražne filmove. U kratkim filmovima je riječ o, recimo, prvih pet minuta.
Što je sa zadnjih deset minuta?
U većini svojih filmova ne koristim tradicionalnu dramaturšku strukturu. Rekla bih da se malo po malo, iz minute u minutu, približavam jezgri svog filma. Od lakših tema prelazim na priče koje imaju veću težinu, a na samom kraju, primjerice kao u filmu Metal i melankolija, na stol stavljam teme poput ljubavi i smrti. Naposljetku nekako uvijek pokušavam pokazati da je život težak i lijep.
Često se bavite temom survivora, ljudi koji su u životu prošli vrlo teške stvari. I čini se da vrlo osobno doživljavate njihove životne priče.
Težinu i ljepotu života vidim u svakom svojem filmu. Za vrijeme snimanja često zaplačem, kao i pri ponovnim gledanjima. Čini se kao da uvijek iznova snimam jedan te isti film. Protagonisti i gradovi se mijenjaju, ali jedna stvar ostaje istom: život je težak i lijep. To je ta jezgra.
S toliko godina filmovanja iza sebe, kakvom Vam se čini budućnost dokumentarnog filma?
Čini mi se briljantnom. Toliko toga se događa s dokumentarnim filmom... Kanali distribucije sve su razgranatiji. Čak i televizija počinje proizvoditi dobre dokumentarce. Ono što je nekada pripadalo art houseu, sada nalazi svoj put do šire publike. Na primjer, gotovo svi moji dokumentarci su doživjeli kino-distribuciju, a gledatelja je sve više. Scorsese je, kad je govorio o dokumentarcima, često napominjao kako je u dobra stara vremena, kao dječak, u jednom kinu mogao gledati Billyja Wildera, a u kinu preko puta Fredericka Wisemana. Bio je fasciniran time kako je nekada bilo moguće dokumentarace gledati u kinu, i žalio se na to kako ih danas mora gledati na malim ekranima. Ali stvari se ponovno mijenjaju! Dokumentarci se vraćaju u kina. A događaju se i pozitivne kvalitativne promjene. No ne dopadaju mi se svi filmovi koji se danas glorificiraju. Ne sviđa mi se Oppenheimer sa svojim Činom smaknuća, nominiranim za Oscara. Nije čudo da Werner Herzog stoji iza svega toga. Herzog je veliki filmski stvaratelj, ali je ipak jedan od najciničnijih ljudi na planeti. Radi filmove koji te zaokupe, a onda kroz njih plasira svoj cinizam. Ne podnosim to. S druge strane, tu su i ljudi koji obnavljaju dokumentarni rod, ili se pak vraćaju korijenima, Jeanu Rouchu, vrlo snažnim oblicima direct cinema. Amerika je pozitivan primjer, sa svojim HBO-om koji producira vrlo riskantne ali i vrlo snažne filmove, poput Citizenfour. Taj film jest vrlo žurnalistički u svojoj prirodi, ali način na koji je napravljen je odličan. Događa se u jednoj sobi, ali sve je vrlo filmično. Ipak, kod sličnih filmova nalazimo i veliku opasnost za dokumentarni film. Kad izuzmemo Citizenfour, vidjet ćemo da ima mnogo filmova koji se previše odaju formi reportaže, na štetu dokumetarnog filma. Bilo kako bilo, produkcija dokumetarnih filmova napreduje. Jedino što me smeta su tendencije da se autore opterećuje s previše pisanja o filmu koji će snimati, što je posebno na snazi u Americi i Nizozemskoj. Više mi se sviđa danski model, koji u pretprodukciji više traži da se ono što se želi raditi predstavi vizualno, u slikama. Ima ljudi kojima ne leži pisanje, i inzistiranje na toliko pisanja je na neki način uvreda za našu profesiju. Ljudi koji ne znaju snimati filmove uvijek mogu platiti nekome da im dobro napiše projekt i tako doći do novca, dok će netko kome pisanje ide gore izvisiti, ako je prisiljen pisati sam. Dakle, u budućnosti dokumetarnog filma vidim mnogo svjetla, ali i mnogo tamnih kutaka koje je potrebno rasvijetliti i raščistiti od onoga što se u njima krije.