#440 na kioscima

18.7.2013.

Tomica Šćavina  

Herbarij nestvarnog


niša

u proljeće

topola izlučuje lebdenje

i sićušne vate

kotrljaju svijet

u plodnu vodu



nemoćna sam

ne mogu odoljeti

gravitaciji u dnu kičme

škripanju vrata balkona

blagom disanju propuha



topla, nepomična

tu sam



slila se u mene stvarnost

i drži me u niši

za koju su mi davno rekli

da sam izgleda

po svemu sudeći

ja



patchwork

riječi su krpe

na tijelu svijeta

ispod je tanahno ljeskanje svjetla

i masno ždrijelo tame



riječi su stope

na glini bivanja

utisnuti odljev

svih ljudi koji su ikada hodali



riječi su moje voljene srebrne ribe

žlice kojima kušam

dan, noć

nepočešljane ljude, plastične vrećice

urare, zubare, ticala nemirnih mrava

tigrove, guštere, žice prašnjavih instrumenata



riječi su patchwork

nosim ga oko glave

na rubu usana

u povezu oko struka



one su ti i ja

pokrov

na uspavanom licu djeteta i mrtvaca

zujanje šava

posuđeni lijek

i naslijeđena oštrica





bestidni

pustila sam se i shvatila

pjesnici su bestidni

svijet im nudi kaput satkan od zjenica

svijet im nudi potkošulju na vrhu igle

a oni se šeću goli

zamislite.



bestidni pjesnici

od tako malo mesa rade gozbu

stalno okomiti

šuškaju svijetom u gazi misli

stružu srebro sa znakova

čuvaju ga pod noktima

i stalno su, tamo, tamo, tamo...



kako bezobrazno.



sunčanje



ujutro

tvoje vruće, golo tijelo

isijava snove



izbliza ornament

izdaleka kaos



neprikladna

napukla priča grebe me po leđima

kaže: nađi snage

učini to iznova

a ja

meka crna mačka u glatkom ćupu

ne vidim i ne vide me

oči su mi prozori u mačju svjetlost mraka

ne vidim i ne vide me

bez potrebe za razmakom

gulim koru s unutrašnje strane stabla

ne oštrim kandže

nisam ta

samo želim do dna

bez odsjaja krzna

bez slamke kojom piju mjesečinu s mog hladnog potiljka



nemam pojma hoću li uspjeti.

riječ uspjeh ovdje je sasvim neprikladna.



putovanje

zagušljivo je ovdje

pod rebrima ljetnikovca

dok svojim crnim pazusima

labudovi plješću vječnost



prigušena toplim paukovim mrežama

u točki boli

u premazu ljepote

fantastično je ovo naše

ljudsko putovanje





neka druga pjesma

to je boli

iritacija je jaka

tako jaka da reže sve one iste, bezlične, prazne

i to je čini istom, bezličnom, praznom

navukla se na tu drogu šupljine

nije znala bolje

to su joj dali

to je slala dalje

ali, ali, ali

stalno ponavlja

i ništa ne nalazi svog korijena

osim u negaciji

i zvuči kao pjesma

ali ne njena



čaj

pila sam čaj od korijena lopoča

jučer

jer je lijep, bijel

i ima okus svetosti



pijem ga i danas

jer miriše na mulj

i ružičast je kao posjekotina

nakon što se rana oljuštila



mudri šute, a oči im govore:

zima je

i zdravo je piti čaj



broš

ponekad mi se čini

iz svog tijela bih mogla izvući

sve niti živaca

kao mrežu

fino zauzlanu



ulovila bih krilata pluća

ulovila bih nabujalo srce

čučnula bih na vrh svog tjemena, uz fontanelu

kao Eskim uz ledenu rupu

i smijala se glasom starca

poznatog i nepoznatog

malenog i velikog

usputnog i vječnog

istovremeno



a onda bih u trenu

postala svoj ulov

dotaknula mrtvu dubinu

rastvorila se na kriške kao naranča

i tu bih ostala

okamenjena

ali drevna, prava, fosilna

puštala bih svoje krake uzduž i poprijeko otoka

dok ne ispune svijet

i dok svijet ne postane broš

na kaputu žene

mirne, sijede i blago pomaknute

poput metafore





herbarij

puno puta se rasulo

puno puta sam

malenim omčama razuma

skupljala otiske

sićušnih, sjajnih stopala



punila sam herbarij nestvarnog

držala ga ispod jastuka

a jastuk sam držala

ispod tjemena



hodajući po mostu

s vjetrom među nožnim prstima

bila sam sve

u što sam vjerovala



obećanje

izvadit ću iz sebe

gomolj pjesme

ponijeti je na dlanu

i hodati otvorenih zjenica

sve dok površina gornjeg svijeta

sasvim ne natopi zemlju



dovršeni

ustala sam i otvorila knjigu

ispod mog lica

sve je bilo puno točaka

umila sam se

strugala ih

nisu nestale



učahurile su mi se pod kožom kao mali ljudi u slamnatim igluima

prekrile su se plaštem praznine među riječima

tumačile dovršenost koju nisam htjela čuti

stoljećima



a onda sam postala točka.

i sve se stvrdnulo.

vrana je imala tako gracioznu definiciju.

dan je imao tako gracioznu definiciju.

i grad i ja i trepavica i minijaturni biciklist koji tamo neki čovjek izrađuje u zrncu soli.



nebo se zdrobilo u savršenstvo.

sve je pjevalo

dovršeni smo.

preuzmi
pdf