“….tri! Sad polagano otvorite oči. Kako se osjećate?”
“Što se dogodilo?”
“Bili ste hipnotizirani? Bojite li se još uvijek?”
“Da.”
“Gospodine Marić, bojite li se vi smrti ili se bojite samoće?” upitao ga je psihijatar.
“Govorim vam već tjednima! Bojim se da ću umrijeti sam! Ne znam koliko jasniji trebam biti!” bjesnio je pacijent.
“Polako, polako. Ovo je teže nego što sam mislio”, zabrinuto će psihijatar.
Psihijatar Katić liječio je mnoge ljude. Pomogao je Josipu Kataleniću kada ga je Mirna Berend onako odbila na javnoj televiziji, Željku Kerumu je pomogao da odluči treba li na Marjan postaviti kip sebe samoga ili Isusa Krista, a Jadranku Kosor je loš engleski pomoću hipnoze naučio za nepuna 24 sata. Suvišno je za reći da je bio nadaleko cijenjen psihijatar. Vjerovao je da se svi problemi mogu riješiti hipnozom. Vjerovao, kažem. Sve dok na njegova vrata nije pokucao stanoviti gospodin Marić, posljednji svjetioničar Jadrana.
“Što je tu teško? Toliko Vas plaćam, a Vi već odustajete!” ljutito je odbrusio ležeći na sofi.
“Ne, nikako. Odustajanje ne dolazi u obzir!” odlučno će Katić.
“Samo, nije baš lako pomoći čovjeku koji ima zadnji stadij raka i još radi kao svjetioničar na malenom otočiću, bez dodira s ljudima. Ali već ćemo nešto smisliti!”
Stipe Marić, rođeni Zadranin, radio je kao svjetioničar čitav svoj život. Međutim, cigarete su ga polagano ubijale. Pušio je od svoje sedme godine i to je u vidu karcinoma ostavilo traga na njegovim plućima. Roditelji su mu umrli prije desetak godina, a braće i sestara nije imao.
“Ovo je prvi put da me hipnoza iznevjerila! Ovaj čovjek će umrijeti sam kao pas!” mrmljao si je u bradu.
“Oprostite, što ste rekli?” pitao je Stipe.
“Ništa, ništa”, nesigurno će Katić.
Nikako mu nije bilo jasno zašto mu ne može pomoći. Pa hipnoza liječi sve! Tako su ga učili na fakultetu. Kako su minute prolazile, počelo ga je kopkati ono čega se u svojoj karijeri najviše bojao. O tome su na fakultetu imali samo izborni predmet. Bojao se da je Stipe Marić prvi zaista bolestan čovjek koji je došao kod njega na seansu. Za to nije bio ni spreman ni osposobljen. On je tu, kako su ga učili na fakultetu, da hipnozom riješi probleme ljudi koji zapravo ni ne postoje.
“Ali, ali, onda je hipnoza obični placebo!” prošaptao je obliven znojem.
“Molim?”
“Ma, ništa, ništa. Glasno razmišljam.”
Napokon je shvatio sve one šale koje su ga pratile čitav život. Možda psihijatar i nije doktor. Možda je depresija samo hir modernoga društva. Njegov život rušio se kao popularnost Kiće Slabinca, brzo i nezaustavljivo.
“Doktore Katić, jeste li dobro?” pitao je Stipe.
“Molim Vas, nemojte me zvati doktore! Molim Vas!” jecao je.
“Što Vam je? Smirite se.”
“Ma kako da se smirim, čovječe? Imaš rak, umrijet ćeš za najviše mjesec dana! I ne samo to, sprovod će ti biti posjećen kao koncert Gege i Picigin Banda!” nastavio je.
“Znam”, mirno će Stipe.
“Kako to tako mirno možete reći? Ne bojite li se smrti i samoće?”
“Bojim, dragi doktore, ali što ja tu mogu? Takva mi je sudbina. Od toga se ne može pobjeći.”
“Ali, ali, zašto ste onda uopće došli kod mene?”
“Došao sam s nekim popričati prije nego umrem. Za Vas sam čuo na televiziji. Uštedio sam puno novaca tijekom života pa sam si to mogao priuštiti. Napokon, čovjek koji je pričao s Kerumom nasamo mora da je hrabar”, našalio se.
“A sad idem.”
“….tri. Sad polagano otvorite oči.”
“Kako se osjećate, gospodine Katić.”
“Odlično, odlično. Nemam rak, imam ženu i djecu. Kad malo bolje razmislim, nemam nikakvih problema u životu. Ovo je najbolje potrošenih dvije tisuće kuna u mom životu!”
“Sjajno!”
“Hvala, doktore! Od srca Vam hvala!”
“Nemojte se zahvaljivati meni, zahvalite se hipnozi.”
Svi imamo probleme, samo je pitanje koliko smo ih svjesni. Najgore je kada smo svjesni problema koji ne postoje. Hvala Bogu na hipnozi