Neprijatelji “nasrću” na samostalnost, položaj i integritet hrvatskoga jezika. Pa to je užasno! Ako je to tačno, sutra letim za Zagreb da branim hrvatski jezik, jer je to i moj jezik.
Ko nasrće na hrvatski jezik?
Pratio sam i ranije neke njegove istupe akademika profesora emeritusa doktora znanosti (nadam se da nisam nešto izostavio) Augusta Kovačeca na temu očuvanja čistote hrvatskog jezika, ali ovo slovo o njemu temeljim pretežno na intervjuu koji je dao časopisu Vijenac u broju 515 od 28. 11. 2013. Razgovor je vodio Andrija Tunjić, a naslovljen je Vlasti su najprihvatljiviji intelektualci podanici. Pri prvom čitanju svako normalan će tu rečenicu doživjeti kao nesuvislu: vlasti po definiciji ne mogu biti ničiji podanici, one imaju svoje podanike, pa je predikacija da su vlasti podanici contradictio in adjecto. Ali moguće je još jedno tumačenje te rečenice: da se vlasti shvati kao dativ od vlast, što rečenicu čini suvislom jer sada znači “vlastima su najprihvatljiviji intelektualci podanici”. Autor naslova je sigurno imao na umu to drugo značenje, ali nije imao dovoljno pameti da vidi da mu je naslov dvoznačan. A mogao je jednostavno maknuti njegovu dvoznačnost upotrebom dativa množine vlastima umjesto dvoznačne vlasti!
Glavna tema razgovora su navodni “nasrtaji politike i stranih interesa na samostalnost, položaj i integritet hrvatskoga jezika, a osobito nastojanje da ga se izjednači sa srpskim jezikom i udrobi u neku novu varijantu hrvatskosrpskoga jezika”. Taj citat ilustruje najpodlije sredstvo kojim se služe politički ambiciozni Balkanci: izmišljanje neprijatelja. Najuspješniji korisnik tog sredstva bio je Radovan Karadžić. On je govorio da će u samostalnoj BiH Muslimani i Hrvati biti većina i da će Srbi vremenom biti potpuno obespravljeni. U burnim danima neposredno prije rata u Bosni govorio je da je već počela organizovana antisrpska djelatnost.1
Sve je u navedenom zastrašujućem citatu izmišljeno. Izmišljeni neprijatelji “nasrću” na samostalnost, položaj i integritet hrvatskoga jezika. Pa to je užasno! Ako je to tačno, sutra letim za Zagreb da branim hrvatski jezik, jer je to i moj jezik. Ali bih prije toga zamolio autora te vijesti o neposrednoj ugroženosti hrvatskog jezika da mi dâ bar jedan primjer brojnih “nasrtaja” na naš jezik. Ko nasrće na hrvatski jezik? “Politika i strani interesi”, kaže naš “izmišljatelj” neprijatelja. Volio bih znati i šta podrazumijevate pod “stranim interesima”, to je suviše obuhvatan pojam, pa ne znam koga trebam ubiti. Ako mislite na one koji upotrebljavaju hrvatske riječi engleskog porijekla u kompjuterskoj, telefonskoj i drugim tehnologijama, onda su to manje-više svi Hrvati, pa nećete valjda da kidišem na cijeli hrvatski narod? A ako vjerujete da je narod postao nesvjesna žrtva neke tajne zavjere koja hoće da mu nametne engleski umjesto hrvatskog, priopćite mi bar neke činjenice u prilog tog vašeg mišljenja. (Je li tu zavjeru skovao Bil Gejts (Gates) kao prvi korak u kolonizaciji Hrvatske?)
Par stotina čistih riječi
Pogledajmo prvo kako moderna lingvistika gleda na normiranje i druge vrste intervencija u jeziku. Moderni lingvisti smatraju da je jezik savršen kakav je bogom dan i da posjeduje unutarnje mehanizme koji mu omogućavaju da se prilagodi svim društvenim i drugim promjenama u jednom narodu koje se odražavaju na jezik. Još uvijek ima nekih tri hiljade jezika bez pisma, a do prije stotinjak godina, samo šačica jezika poznavala je pismo. Jezici bez pisma ne mogu imati normu, je l’ tako? Ipak, narodi koji govore jezicima bez pisma i bez norme nisu se nikad požalili da imaju problema u međusobnoj komunikaciji. To je i logično, jer se Priroda “osigurala” da se ljudski jezik može sâm odbraniti od svih mogućih udaraca, budući da čovjek ne može opstati bez jezika. Kultura svih naroda na svijetu kroz istoriju je postajala sve složenija, pa je trebalo stvarati riječi za nove artefakte i pojmove. Najčešće se to radilo preuzimanjem odgovarajućih riječi iz jezika naroda od kojeg se preuzimao dati artefakt ili pojam. Naravno, strana riječ je takoreći preko noći prilagođavana fonetskoj i gramatičkoj strukturi jezika primaoca, i prestajala biti strana. Zato ni u jednom jeziku na svijetu nema stranih riječi. Naravno, ima riječi stranog porijekla, ali ako idemo dovoljno daleko u istoriju, ustanovićemo da je ogromna većina riječi u ogromnoj većini jezika stranog porijekla. Ja zamjeram hrvatskim jezikoslovcima poput Kovačeca što su bili nedosljedni i što nisu do kraja očistili hrvatski od “stranih” riječi. Tačno je da bi temeljito urađen posao čišćenja hrvatskog od stranih riječi sveo taj jezik na nekih par stotina riječi, ali ko te pita za riječi, važno je da nam je jezik “čist”!
U Engleskoj nikad nije zaživjela kontinentalna praksa zvaničnog normiranja jezika. Bilo je pojedinaca koji su, povodeći se za raznim arbitrima “pravilnog” u jeziku na evropskom kontinentu, tu i tamo lansirali neke oblike kao pravilne i proglašavali druge nepravilnim. Englezi su uvidjeli da svaki normalan Englez ima intuiciju o tome šta je književni engleski, a šta kolokvijalni, šta je “opšti” engleski, a šta regionalni. Konačan udarac samozvanim normativcima u engleskom jeziku zadao je američki lingvista Robert Hol (Hall) svojom knjigom Leave Your Language Alone (“Ne dirajte u svoj jezik”), objavljenom 1950. godine. On je argumentovano pokazao da intervencije u jeziku, bez obzira od koga poticale, ne mogu “popraviti” jezik ni na koji način, mogu mu samo štetiti. Takav njegov stav prihvatili su svi moderni lingvisti, koji danas govore o “pravilnim” i “nepravilnim” oblicima u nekom jeziku uglavnom samo da bi zabavljali čitaoce.
Kakav je rezultat “nebrige” o engleskom jeziku? Mislim da ne treba isticati do koje mjere je engleski ovladao svijetom, podsjetiću vas samo da je, prema statistikama iz 1997. godine, engleski materinji jezik 430 miliona ljudi, a drugi jezik nekih 1.500 miliona. Engleski je sigurno prvi jezik svakog vida međunarodne komunikacije. Nikad niko nije ni pokušao da zaustavi priliv “tuđica” u engleski, tako da danas taj jezik ima riječi čak iz 350 jezika iz svih dijelova svijeta! Naravno da je to obogatilo engleski, pa danas, recimo, taj jezik ima tri riječi koje znače “kraljevski”: kingly, regal i royal. Eto recepta kojim bi hrvatski mogao postati svjetski jezik (i možda istisnuti engleski!): zabraniti rad živućim hrvatskim jezikoslovcima i širom otvoriti vrata uticajima svih jezika iz svih podneblja. Ali vraga, desiće se upravo suprotno: dobro ušančeni jezikoslovci će s još većim žarom čuvati čistotu hrvatskog, pa se može očekivati da u dalekoj budućnosti ostanu samo dva jezika na planeti Zemlji, engleski i hrvatski!
Kad već kuju nove hrvatske riječi da bi zamijenili strane, hrvatski jezikoslovci bi trebali imati na umu barem neka zdravorazumska znanja o jeziku (ako već ne poznaju lingvistiku). Svaki pametan čovjek, koji možda i ne zna šta je lingvistika, reći će vam da se riječi stalno udružuju s drugim riječima u veće cjeline; to “druženje” riječi (koje se u lingvistici zove kolokacija) nekad nam je prihvatljivo (okrugli prostor, jaka kiša), a nekad nije (*okrugli kvadrat, *teška kiša). Hrvatski jezikoslovac koji je predložio da ofsajd bude zaleđe u hrvatskom izgleda nije zdravog razuma, jer se nije upitao s kojim se drugim riječima ofsajd obično druži. U stvari, ofsajd se rijetko upotrebljava “solo”, on se obično javlja u kolokaciji ofsajd zamka i dosuditi ofsajd/tri ofsajda. Hoće li ofsajd zamka na “čistom” hrvatskom biti zaleđna zamka, zaleđena zamka ili nešto treće? Hoće li sudac dosuditi tri zaleđa u jednoj utakmici? Drugi primjer: budžet je bio dobar Hrvatima decenijama, ali je nekom hrvatskom jezikoslovcu jednog dana palo na pamet da dugo nije smislio novu hrvatsku riječ, pa će narod pomisliti da “zabušava”. Ali tog dana nije nešto bio raspložen za kovanje novih riječi, pa je “dig’o” proračun od Slovenaca kao zamjenu za budžet. Proračun i proračuna(va)ti su divne hrvatske riječi, i svi znamo šta one znače. Priznaćete da one nemaju veze s budžetom, kojim se jednostavno označava suma novca određena za neku posebnu svrhu. Ako Hrvatska vlada odredi budžet od ništa manje nego 355 kuna za pomoć postradalim od poplava, šta se tu proračunavalo? Ako ja proračunam da sam u šetnji od pola sata napravio 1756 koraka, je li to budžet moje šetnje? U rijetkim situacijama budžet može kolocirati s imenicom proračun ili glagolom proračunati; nakon dužeg traganja uspio sam naći jedan primjer takve kolokacije na Internetu: “R. E. Šejn, generalni direktor vladinog sektora za proračun budžeta.” To revnosni hrvatski lektor ispravlja u “R. E. Šejn, generalni direktor vladinog sektora za proračun proračuna”. Ljepota, zar ne? Da se bar ti jezikoslovci u smišljanju novih riječi hoće konsultovati s nekim pametnim kamiondžijom, rudarom ili konobarom – siguran sam da ne bismo imali rogobatnosti poput zaleđa i proračuna.
Novokompovana narodna rugalica
Ako bi nekim slučajem u Hrvatskoj prevladao modernolingvistički pristup “uređenju” jezika i ako bi se prestalo s kovanjem novih riječi i izraza, narod bi bio lišen jedne divne zabave: kovanja smiješnih riječi po mustri kojom “ozbiljni” jezikoslovci kuju nove hrvatske riječi. Prirodna ljudska reakcija na naopak jezik je smijeh, mnogi poznati komičari to vrlo vješto koriste. A pošto se sve artificijelno u jeziku doživljava kao naopako, i kovanice hrvatskih jezikoslovaca izazivaju smijeh. A narodu smijeha nikad dosta pa, da bi se i nasmijao i narugao jezikoslovcima, sâm kuje rogobatne kovanice kao okolotrbušni pantalodržac (pâs, kajiš), okolokućni vodopiš (oluk), visoko-sjedeći-konju-u-dupe-gledajući-gospodin (kočijaš); takvih podrugljivih kovanica ima jako mnogo, a za svaku raširenu pojavu u jeziku trebamo imati lingvistički termin, pa sam ja smislio tvorbene rugalice. Iako ta sprdnja s novokomponovanim hrvatskim riječima traje skoro sto godina, hrvatski puristi se i dalje ponašaju kao lingvistički klovnovi i zabavljaju nas svojim smiješnim jezičkim “kreacijama” nesmanjenim tempom.2
Nikad niko u istoriji engleskog jezika nije napisao Rječnik stranih riječi, a mi ih imamo desetak. Samo nemisleći narod može nazvati stranom riječ koju izgovara glasovima svog jezika, koju upotrebljava prema gramatičkim pravilima svog jezika. Znam da je u jednoj istorijskoj fazi hrvatski bio izložen germanizaciji a potom i mađarizaciji, ali ta su vremena davno prohujala. Vjerovalo se da s tuđim jezikom može doći i tuđa vlast. Da se to ne bi desilo, trebalo je zamijeniti njemačke i mađarske riječi hrvatskim. To stoji. Ali zašto su kasnije hrvatski jezički puristi uklanjali dragocjene internacionalizme grčkog i latinskog porijekla? Koliko mi je poznato, nema više ratobornih Spartanaca i rimskih legionara koji oštre mačeve spremajući se da osvoje Hrvatsku. Neki nazivaju taj “frontalni” napad na sve strane riječi kolektivnom paranojom, ali ja tu vidim tipičan balkanski lopovluk: širokim narodnim masama lingvistika je predstavljena kao nauka koja ima samo dva zadatka – da nam kaže šta je “pravilno” u jeziku i da sačuva jezik od stranih uticaja. A ni jedno ni drugo nema veze s lingvistikom. Ali hrvatski jezikoslovci ugodno žive ispijajući kavice u svojim “znanstvenim” ustanovama – samo u Institutu za hrvatski jezik i jezikoslovlje radi 66 (slovima šezdeset šest) nazovi lingvista s dobrim plaćama, čiji “projekti” dižu narodu ogromne novce, a ne donose ništa vrijednog. Kada je taj Institut objavio novi Hrvatski pravopis, meni se obratila novinarka lista Zarez Marija Ćaćić s molbom da u razgovoru s njom iznesem svoje mišljenje o tom pravopisu. Taj razgovor je objavljen u broju 358 tog lista (8. maja 2013.) pod naslovom “Hrvatskom jeziku danas nije potreban pravopis”. Znam da su ga čitali mnogi uposlenici Instituta, ali niko nije ni slova rekao o njemu jer bi se morali složiti sa mnom, ali bi tako sjekli granu na kojoj sjede i izgubili jednu ugodnu kafanu zatvorenog tipa (kako ja zovem brojne nepotrebne “institucije” u balkanskoj politici, kulturi i nauci).
Kad sam već kod novog Hrvatskog pravopisa, dozvolite da komentarišem jedan jezički savjet koji “stručnjaci” Instituta daju na sajtu “Jezični savjetnik”. Oni kažu da glagoli četvrte vrste čija se osnova završava na j trebaju imati i iza osnove i u prezentu i u infinitivu, tj. “pravilno” je broji i brojiti, zuji i zujiti, a pogrešno brojati i zujati. Ti vajni “stručnjaci”, vrhunski arbitri za “pravilan” hrvatski, ne znaju jedno elementarno pravilo hrvatske gramatike: mada je završni vokal prezentske osnove kod većine glagola i-konjugacije i a-konjugacije jednak završnom vokalu infinitivne osnove, mnogi glagoli čija se baza3 završava na palatalni suglasnik tvore infinitvnu osnovu dodavanjem vokala a na bazu, a prezentsku osnovu dodavanjem vokala –i: trčati – trči, držati – drži, bježati – bježi, ležati - leži, klečati – kleči; pošto je i j palatalni suglasnik, ista alternacija se javlja i kod glagola brojati – broji, stajati – stoji, zujati – zuji, nastojati – nastoji. Reprezentativni Rječnik hrvatskog jezika, koji je izdao Leksikografski zavod Miroslav Krleža, daje zujati – zuji, nastojati – nastoji kao jedine moguće oblike! A Institutov “savjetnik” upozorava narod da ne govori *brojam i *zujam! Zar bi kad iko i u snu rekao brojam i zujam? Trebali su, u istom stilu, upozoriti narod da ne govori ldjjpšwv i ćymdcdl. Tačno je da se ta alternacija ne javlja kod svih glagola s bazom na palatalni suglasnik, jer imamo spajati – spaja, pružati – pruža, no zato što se radi o promjeni koja je u toku, za očekivati je da se jedan broj glagola ponaša na “stari” način. Mislim da se i za Institutov Jezični savjetnik može reći ono što sam rekao za Halilovićev Pravopis: kad se kolebate u jeziku, odlučite se za ono što najbolje “leži” vašem jezičnom osjećaju, a ako vam ni to ne riješi problem, konsultujte Jezični savjetnik i uradite suprotno od onog što on savjetuje, jer većina njihovih savjeta traži od vas da silujete svoje jezičko osjećanje.
Budala ili dalabu
U godinama prije rata, naročito šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog vijeka, Zagreb je bio jugoslavenska lingvistička Meka, ponajviše zahvaljujući pokojnom profesoru Rudolfu Filipoviću. On je bio neumoran pregalac i apostol lingvistike, animirao je sve nas i pokretao projekte, naročito u oblasti kontrastivne analize. Projekt kontrastivne analize engleskog i našeg jezika bio je prvi višefazni kontrastivni projekt u svijetu, a publikacije proistekle iz tog projekta bile su često citirane izvan naše zemlje. On je “izmislio” i zagrebački Institut za lingvistiku i časopis Suvremena lingvistika. Znajući da sam američki đak, zamolio me je da učestvujem u profiliranju tog časopisa. Nismo imali nikakvu finansijsku pomoć, ali prof. Filipovića nije moglo ništa zaustaviti: unatoč problemima, izašli su prvi fizički neugledni brojevi, a prilozi u njima bili su “šapirografirani” i povezani u jeftine meke korice.
Taj “istorijski” uvod trebao mi je da bih pokazao do koje se mjere srozala hrvatska lingvistika u odnosu na to njeno zlatno doba. Suvremena lingvistika i dalje redovno izlazi, ali većina priloga ne vrijedi papira na kojem su štampani. Očito je da se prilozi ne recenziraju, jer ni recenzent s pučkoškolskim znanjem gramatike ne bi dozvolio da se objavi članak O glagolima koji vežu obvezatne adverbijalne dopune u bosanskome jeziku sarajevskog “profesora” Ismaila Palića. On piše o bosanskom jeziku čistim ustaškim hrvatskim i raspreda o “obvezatnim” dopunama nekih glagola, te uspostavlja značenjske klase glagola vezane za pojedine oblike dopune, iako dopune nemaju nikakve značenjske veze s glagolom koji dopunjuju. Radi se jednostavno o glagolskoj rekciji, koja je potpuno proizvoljna: kao što se “budala” zove budala a ne dalabu, tako se kaže nasloniti se na nešto i uvjeriti se u nešto, ne mere nikako *nasloniti se u nešto i *uvjeriti se na nešto. I to je sve što se može i treba reći o dopunama. Žalosno je da su urednici Suvremene lingvistike klasificirali Palićevo glupiranje kao “izvorni znanstveni rad”. Pa kako nikome iz uredništva nije palo na pamet da pošalje Palićev “rad” o bosanskom na recenziju najpoznatijem bosanskom lingvisti (moj imejl se može naći u svakoj mojoj knjizi)? Ja recenziram radove za američke časopise, ali izgleda da nisam još “sazreo” za balkanske časopise!
Mislim da bi hrvatske jezikoslovce iz tabora Augusta Kovačeca trebalo oštro prekoriti jer nisu našli hrvatske zamjene za stotine stranih riječi koje zagađuju hrvatski jezik. Uzmimo, na primjer, semantičko polje muzike. Jedine čiste hrvatske riječi vezane za muziku su glazba,4 skladba (kompozicija), skladatelj (kompozitor), glasovir (mada se više upotrebljava klavir) i suzvučje tonova (harmonija).5 Treba pod hitno naći hrvatske riječi da zamijene sljedeće “prljave” tuđice: note, orkestar, dirigent, takt, aranžman, opera, simfonija, rapsodija, sonata, etida, dur, mol, kontrapunkt, kanon, mjuzikl (to treba biti glazbikl jer pravim Hrvatima koji nisu čuli za muziku, mjuzikl neće asocirati na glazbu!). Trebalo bi svakako prevesti i muzičke upute koje se uz note daju izvođačima kompozicija i koje se, prema tradiciji i međunarodnom konsenzusu, pišu na talijanskom: forte, fortissimo, piano, pianissimo, moderato (cantabile), allegro, vivace, andante, adagio, con brio, crescendo, decrescendo, divertimento, grazioso, legato, largo, scherzo i brojne druge. U dosta kratkom intervjuu Vijencu Kovačec osam puta spominje pridjev kolonijalni, uvijek u kontekstu podaničkog kolonijalnog odnosa Hrvata prema Evropi. Mislim da su talijanski muzički termini jedan vid tog podaničkog odnosa, i mada ih cijeli svijet koristi pokazujući time svoj podanički odnos prema Italiji (koja je u Evropi!), ne vidim zašto bi Hrvati pristali na takav odnos, pogotovo jer se svi ti termini mogu lako prevesti na hrvatski; ja, recimo, predlažem da se fortissimo prevede divnim hrvatskim narodnim izrazom udri majčin sine!6
Još jednu skupinu riječi koje bi apsolutno trebalo odstraniti iz hrvatskog čine turcizmi. Oni su rezultat jedne violentne divljačke agresije na Balkan, pa i na Hrvatsku. Da je ta agresija došla sa civilizovanog Zapada, hajde i nekako, ali nam je ona došla u vidu muslimanskih hordi, koje su znale samo paliti i žariti. Zar da civilizirani Hrvati upotrebljavaju riječi iz jezika tih divljaka? Pa hajte, molim vas, to zaista nema nikakva smisla! Zato bi trebalo organizovati natječaj za pronalazak prikladnih hrvatskih zamjena tih barbarskih riječi: svakom ko smisli dobru zamjenu za jedan turcizam slijedi nagrada od milion kuna; predlažem da se počne sa sljedećim visoko frekventnim riječima turskog, arapskog ili perzijskog porijekla, koje zagađuju hrvatski već više od dvjesto godina: boja, bakar, barut, bašta, bubreg, čarapa, čekić, čelik, česma, čizma, čoban, ćilibar, ćošak (na ulici), dućan, duhan, dušmanin, džep, đon, ergela, inat, jastuk, jorgan, jorgovan, juriš, kava/kafa, kalup, katran, kavez, kula, kundak, kutija, leš, limun, majmun, miraz, mušterija, nišan (meta), ortak, pamuk, papuče, pare, rakija, sandale, sapun, sanduk, sat, šator, šećer, tambura, top, torba, tulipan, zanat.
Kada neko savjetuje drugima da nešto rade ili da budu ovakvi ili onakvi, očekuje se da on sâm bude uzor ponašanja i vrlina koje propagira. Budući da August Kovačec govori da treba izbjegavati strane riječi a postojeće zamjenjivati, kad god je to moguće, hrvatskim riječima, ja mislim da bi on trebao promijeniti svoje ime u Kolovoz Udarateljčić. Svi znate zašto Kolovoz umjesto August, ali da objasnim onog Udarateljčića. Hrvatski glagol kovati nastao je od prastarog indoevropskog glagola koji je, prije Željeznog doba, značio “udarati”. Od istog etimona nastali su latvijski kaut, latinski cudo, i njemački hauen, koji još uvijek znače “udarati, sjeći, komadati”. Budući da ekstremni jezički puristi poput Kovačeca smatraju da ne smijemo pridavati nova značenja riječima, on bi, da je živio u početku Željeznog doba kad se počelo kovati gvožđe, rekao da je pogrešno glagol koji znači “udarati” upotrebljavati u smislu “kovati”. Stoga bi on, ako zaista želi ličnim primjerom pokazati ono u što vjeruje, te budući da je kovačec na kajkavskom “mali kovač”, trebao promijeniti svoje ime u Kolovoz Udarateljčić.
Tečno unakažen purizmom
U razgovoru s novinarom Vijenca (koji je u svojim “pitanjima” više iznosio svoje ekstremno nacionalističke poglede na jezik nego što je pitao), Kovačec kaže da je prodor engleskog u hrvatski jezik dio “kolonijalnog projekta” imperijalnih sila Zapada; slušajte ovo: “Ni ‘zapadni Balkan’, ‘ovi prostori’, ‘regija/region’ nije ništa drugo nego kolonijalni obor u koji treba stjerati ‘plemena’ s ‘ovih prostora’, dopustiti im samo jedan jezik i dati im za goniča najbrojnijega ili najjačega među njima pa se Drang nach Osten nastavlja na drukčiji način. Vidjelo se kako se manipuliralo prije Daytona i kako se manipulira nakon njega u BiH, to je manipulacijski model za zapadni Balkan.” A kako se po Kovačecu realizuje taj Drang nach Osten u dvadeset prvom vijeku? Realizuje se preko engleskog jezika, veli on i navodi primjere koji pokazuju kako engleski podriva hrvatsku znanost, ma kakvu znanost – cijelu Hrvatsku! Sukus njegovog ratnog pokliča protiv engleskog sadržan je u ovoj izjavi: “Na djelu je prikriveni europski kulturni imperijalizam koji bi trebao dovesti do toga da svojim jezikom govorimo u zapećku, a da u javnosti natucamo engleski.” Onda nov problem: zabraniti nastavu engleskog u hrvatskim školama, i ustanoviti odgovarajuće globe za privatne jezičke škole koje drže kurseve iz engleskog.
Vi se pitate kako je jedan akademik mogao javno davati ovakve izjave. Pa mogao je upravo zato što je akademik. Akademik je postao “brend”, a brend može sebi dozvoliti sve pod milim bogom. (Ako ja kažem da je auto koje vam prodajem Porše i vi vjerujete, u to mogu vam podvaliti i najgoru krntiju.)
Na kraju jedna vijest iz prave lingvističke nauke, koja bi poštene jezikoslovce svugdje u svijetu navela da odustanu od kovanja riječi u svojim kabinetima: naučnim istraživanjem je ustanovljeno da se “proglasi” jezičkih purista ne “primaju” u narodu; možda zaživi neka skovana riječ (kao kolodvor skovan prevođenjem njemačkog Bahnhof), ali se nikad nije udomaćila ni jedna gramatička intervencija u jeziku. Vrijedni američki lingvisti su sve istražili, pa i (ne)prihvatanje kabinetskih intervencija u jeziku. Od više takvih radova na tu temu, prikazaću rad The Use of Long and Short Definite Articles in Bulgarian (“Upotreba dugog i kratkog određenog člana u bugarskom”) američkog lingviste Džona Lifgrena (Leafgren). Bugarski, kao i makedonski, ima određeni član, koji dolazi iza imenice, npr. knjiga-ta; ako ispred imenice ima pridjev, član prelazi na pridjev, pa je “nova knjiga” novata knjiga. Sufiks –ta je oblik člana za ženski rod jednine, za muški rod postoje dva oblika: dugi, -at (a se izgovara muklo), i kratki, samo –a, pa je “sin” s određenim članom ili sinat ili sina, a “mladi sin” je mladija(t) sin. Ta se dva oblika u narodu koriste nasumično, kako kome “padne pod jezik” (lingvistički rečeno, oni su u slobodnoj varijaciji), ali bugarski normativci izmišljaju pravilo da se oblik –at ima upotrebljavati kad je data imenica u nominativu, a –a kad je u nekom drugom padežu. Autor citiranog rada pregledao je stotine stranica bugarskih tekstova i preslušao sate snimljenih uzoraka govornog jezika raznog stepena formalnosti. Ustanovio je da se, zbog ekonomičnosti koja je svojstvena jeziku, puno koristi kratki oblik –a i tamo gdje je “pravilan” dugi oblik. Našao je da se u kolokvijalnom jeziku dugi oblik –at “pogrešno” za
mjenjuje kratkim čak u 98 posto slučajeva. Iako političari najviše rade na svom imidžu, kako vizuelnom tako i verbalnom, bugarski parlamentarci griješe u upotrebi dugog oblika člana, kad govore u parlamentu, u preko 70 posto slučajeva!
Zašto ne možemo mijenjati gramatiku maternjeg jezika? Zato što je ona ugrađena u naše biološko biće, kao i probava, vizuelna percepcija ili smjer kretanja krvi u našim venama. Pokušajte voditi dijalog poput ovog:
A: Ja dođem posjetiti tebi. Poželjela tobom tvoj susjed.
B: Drago je ja. Kako su Davor?
A: Loše nisu.
B: Novom što ima kod tebi?
A: Ništa poseban.
B: Evo, stavim voda za kavi.
Ja svečano i odgovorno obećavam dobru nagradu svakom čitaocu iz Hrvatske koji mi dokaže da je vodio duži razgovor s nekim, govoreći tečno na takvom gramatički unakaženom hrvatskom.
Urođena odbojnost ljudi prema umjetnim kovanicama svakom je vidljiva i bez naučnih dokaza. Jedan moj zagrebački poznanik priča mi kako je sjeo u taksi i rekao taksisti da ga vozi u zračnu luku, moleći ga i da malo požuri jer se boji da ne zakasni na zrakoplov za Beč. Nastala je neugodna šutnja, jer taksista dugo nije reagirao.7 Onda je moj prijatelj rekao: “Ma ja se malo šalim, vozite me na aerodrom.” Ako pitate autore tih neprihvaćenih kovanica zašto ih narod ne prihvaća, reći će vam da je to zato što je narod neuk i neobrazovan. A narod je itekako “uk” i obrazovan jer govori prirodnim, maternjim jezikom, a neuki i neobrazovani su jezikoslovci puristi, koji su izdali i jezičku nauku i rođenu mater.
Moram prokomentarisati još samo nekoliko “kreacija” hrvatskih jezičkih purista. Kad je kompjuter stigao na naše prostore, u početku se zvao kompjuter, a ubrzo zatim u Hrvatskoj i računar. Ali se u neka doba poče iz čista mira javljati računalo! Čudim se ja - što će im sad ta nova riječ kad je računar sasvim okej! Ko god je smislio računalo pokazao je da ne zna nešto iz tvorbene morfologije hrvatskog bez čega ne bi smio ni pomisliti da kuje nove riječi, a to je da sufiks –alo najčešće daje riječima pežorativno značenje: spadalo, blebetalo, piskaralo, pričalo, gunđalo, pišalo, sraćkalo, prdalo, laprdalo, brbljalo, baljezgalo, trčkaralo, trabunjalo, lupetalo, njuškalo, bubalo, čangrizalo... I lingvistički naivni govornici našeg jezika osjećaju da taj sufiks čini riječi pogrdnim (a time i kritičnim), pa će i sami nekad napraviti novu riječ sa –alo (za takve sufikse se u lingvistici kaže da su produktivni) – čuo sam ženu koja mužu govori da je hrkalo, jer joj smeta njegovo hrkanje. I vi možete reći nekom ko puno petlja u priči da je veliko petljalo, budite sigurni da će vas razumjeti. Ima i predmeta koji se označavaju imenicama što se završavaju tim sufiksom, ali se često pežorativni smisao imenica na –alo koje označavaju ljude prenosi i na predmete, pa je tandrkalo, čegrtalo, klepetalo i sisalo nešto što nam nije baš po ćeifu. Ima i “normalnih” riječi na –alo, kao zrcalo, ogledalo, dizalo, glačalo, lizalo, ali nema puno imenica sa sufiksom –alo koje označavaju aparate, naročito sofisticirane, kao kompjuter. Ja doživljavam računalo kao neki manji kompjuter, malo veći i samo malo složeniji od glačala. Meni je računar sasvim prihvatljiv, jer je –ar vrlo produktivan sufiks koji označava vršioca radnje ili nosioca nekog stanja: istoričar, električar, optičar, paničar, sanjar, slastičar, kliničar, političar i desetine drugih. Otkud onda računalo? Ama neki jezikoslovac/akademik doživio grižnju savjesti jer dobija plaću a ništa ne radi, pa ko veli da izmislim neku riječ i tako se bar malo odužim ovom narodu koji me ovako dobro hrani i odijeva!
Od Oba do Pacifika
Moram opet o nedosljednosti hrvatskih kovača riječi, jer je po meni nedosljednost znak traljavosti i neodgovornosti. Ima puno tehničkih izuma koji su nam došli sa Zapada sa stranim nazivima, u koje hrvatski jezikoslovci nisu dirali a trebali su. Takvi su i traktor i multikultivator. Mislim da je njih trebalo zamijeniti hrvatskim riječima i prije kompjutera, jer narod na selu koji koristi te sprave inače ne voli strane riječi. Traktor je nastao od latinskog glagola traho, trahere, traxi, tractum, koji znači “vući”, pa ja predlažem da hrvatska riječ za traktor bide vucalo. Za multikultivator predlažem mnogo-obradilo, ali nisam najsretniji tim rješenjem, pa pozivam Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje da organizuje jedan “mini” simpozij na kojem bismo riješili i to bolno pitanje hrvatskog jezika.
Na hrvatskom su United Nations dugo bile Ujedinjene nacije, ali odjednom, ima petnaesak godina, postadoše Ujedinjeni narodi! To je opet izmislio neki dokoni akademik. Zašto? Pa zaboga nacija je strana riječ! Ja opet mislim da je nacija divna hrvatska riječ i jedna od najdragocjenijih posuđenica iz engleskog, jer označava ljude u jednoj državi, a ne samu državu kao političko-pravni entitet (naravno, nacija je, u drugom značenju, i sinonim za narod u etničkom smislu). Očito je da akademik koji je lansirao Ujedinjene narode nije znao šta sve nation znači na engleskom. Ne samo to, on nije znao ni misliti: da su Ujedinjene nacije skup naroda u etničkom smislu, mogli bi im se pridružiti brojni narodi koji nemaju svoje države, kao Kurdi, Romi, Tunguzi i mnogi drugi. I opet su hrvatski jezički popovi bili nedosljedni: prekrstili su Ujedinjene nacije u Ujedinjene narode, a Plitvička jezera i dalje zovu Nacionalni park – park koje nacije, u Hrvatskoj ih ima desetak?
Izričiti razlog koji hrvatski puristi navode u prilog svojih intervencija je izbjegavanje stranih riječi, a prikriveni razlog, koji ne navode – iako se da lako vidjeti – jeste da udalje hrvatski od srpskog. Preimenujući Ujedinjene nacije u Ujedinjene narode postigli su oboje, ali su se usput i obrukali. Skoro sve njihove intervencije od minulog srpsko-hrvatskog rata do danas imale su za cilj da stvore što veću razliku između srpskog i hrvatskog, da hrvatski naprave “anti-srpskim”. (Mislim da nije daleko od istine ako kažem da bi oživjeli Krleža vjerovatno imao izvjesnih teškoća u čitanju kakvog teksta na “anti-srpskom”.) Ja vjerujem da jezikoslovci među čitaocima znaju koje su intervencije bile očito anti-srpske, pa neću trošiti i onako malo preostalog prostora ovdje da ih navodim. Ali moram navesti jedan primjer kojim su puristi opet ispoljili i neznanje i nedosljednost: oblik tok zamijenjen je oblikom tijek, iako je tijek prije minulog rata bio vrlo rijedak arhaizam, toliko rijedak da ga Željko Bujas, autor izvrsnog Velikog hrvatsko-engleskog rječnika, samo navodi i upućuje na tok, kao pravu hrvatsku riječ.8 Isti etimon se javlja u korijenu glagola utjecati, protjecati, istjecati i sl., ali i u korijenskom glagolu teći te u izvedenicama tekućina, tekovina, protok, pritok, utok, istok i u izrazu Dobar tek. Mislim da bi trebalo pod hitno ispraviti tu nedosljednost i izbaciti oblike koji su se uvukli u hrvatski iz drugog (po nesreći sličnog) jezika i proglasiti pravilnim tjeći, tjekućina, tjekovina, protjek, pritjek, utjek, istjek i Dobar tijek.
Htjeo bih u zaključku ovog osvrta na normiranje hrvatskog uputiti sljedeću poruku hrvatskim jezikoslovcima: koliko god se vi trudili da napravite hrvatski drukčijim od srpskog, u tome nećete uspjeti. U svojim “dokazima” da je hrvatski poseban jezik, hrvatski nacionalisti, i u lingvistici i van nje, obično navode pojedinačne riječi drukčije od odgovarajućih srpskih, ali nikad ne govore o onom što je zajedničko tim “jezicima”. Iako se sličnosti i razlike između raznih ljudskih idioma ne mogu egzaktno izraziti procentima, moguće je procente upotrijebiti metaforično, kao približnu sliku razlike ili sličnosti između jezika. Ja odgovorno tvrdim da je 99,9999999999 posto svakog od naša četiri “jezika” zajedničko svima njima. Reći da je hrvatski drukčiji od srpskog zato što ima par stotina drukčijih riječi slično je tvrdnji da Atlantik postaje Pacifik ako kap vode iz Pacifika prenesemo u Atlantik. Jezik jezikom najviše čine njegova fonetika i gramatika, a to je zapanjujuće isto u ta dva “jezika”. Lenard Blumfild (Bloomfield), rodonačelnik američkog strukturalizma, u svom kapitalnom djelu Language (Jezik) objavljenom 1933. godine, iznosi podatak da je skoro kompletna leksika jedne grupe američkih Roma (kad govore romski) prepoznatljivo engleska, ali ti Romi izgovaraju sve engleske riječi romskim glasovima i slažu ih u rečenice prema gramatičkim pravilima romskog jezika. Oni su taj svoj jezik ponosno zvali romski, a tako su ga zvali i ostali Amerikanci. A evo i jedne autentične rečenice iz mejla koji mi je poslao tehnički urednik izdavačke kuće Šahinpašić (s kojim sam sarađivao prilikom pripreme jedne moje knjige za štampu): “Danas sam na kompjuteru četovao s frendom koji mi je pomogao da se sjetim mog niknejma i pasvorda, pa sam se napokon nakon mjesec dana uspio konektovati na fejsbuk mojim novim brauzerom da provjerim da li je iko lajkao atačmente koje sam ranije daunloudovao s mejla, sejvao na hard disk i šerovao sa svima.” Je li to engleski ili bosanski? Naravno bosanski, i to najbolji bosanski u funkciji u kojoj je upotrijebljen. Kad sam završio posao lektorisanja informatičkih termina za Majkrosoft, iznio sam i svoje mišljenje da je najbolja terminologija ona koja spontano nastane, a to je “bosnizirana” (ili pohrvaćena/posrbljena) engleska terminologija. Jer ako vjerujete da jezik sam rješava sve svoje “probleme”, a to je naučno dokazano, onda treba pihvatiti sve ono što se “sámo” desi. I ovde je unutarnji jezički mehanizm zvani jezička ekonomija riješio problem na najbolji mogući način: sejvati, na primjer, automatski znači pohraniti ili sačuvati samo na kompjuteru, dok bi upotreba odgovarajućih naših riječi9 zahtijevala dodatak da se označi gdje se što pohranjuje ili čuva!
Vjerojatno sam, pokazujući i dokazujući da u jeziku ne može biti stranih riječi, zagorčao život hrvatskim nacionalistima, jer ne mogu više svijetla obraza zamjenjivati “strane” riječi hrvatskim da bi pokazali da je hrvatski drukčiji od srpskog i bosanskog. Ali mi Bosanci smo dobri ljudi pa nastojimo da pomognemo svakome. Evo mog savjeta kako Hrvati mogu postati vidljivo drukčiji od ostalih balkanskih naroda: pravi hrvatski patriote trebali bi odrezati sebi nos s lica, to nije smrtonosno, a jako je vidljivo!
Ulomak iz knjige Totalni promašaj lingvistike na Zapadnom Balkanu.
Midhat Riđanović je profesor emeritus engleskog jezika i lingvistike Univerziteta u Sarajevu.
Bilješke:
1 Jedan novinar je u vrijeme pred rat upitao Karadžića da li mu može dati primjer antisrpskih aktivnosti u Bosni. Karadžić je odgovorio da su u jednom sarajevskom neboderu na pločicama za zvona posebnim znakom obilježeni srpski stanovi; to su, navodno, uradili Muslimani kako bi mogli, u eventualnom ratnom sukobu, likvidirati Srbe po hitnom postupku. Ispostavilo se da je neki inkasant obilježavao stanove gdje nije mogao predati račun jer nije bilo nikog kod kuće (naravno, među tim stanovima bilo je i ne-srpskih, ali je to Karadžić vješto "preskočio").
2 Treba ipak reći da su neke tvorbene rugalice vrlo dobro potrefljene. Moja prijateljica je imenicu ljubavnik zamijenila sintagmom pričuvni dojebnik, kaže to joj je nekako slikovitije.
3 Institutovi jezikoslovci nisu ni čuli za bazu, iako je ona najvažniji novi pojam u morfološkoj analizi jezika, a odnosi se na najmanji dio riječi koji ostaje nepromijenjen u flektivnoj morfologiji.
4 Skoro cijela Evropa naziva muziku riječju koja slavi drevne Muze, grčke boginje zaštitinice umjenosti, ali hrvatski jezikoslovci izmišljaju glazbu i tako uništavaju jednu divnu asocijaciju koju muzika nosi u sebi. Očito je da neuki hrvatski jezikoslovac koji je izbacio muziku jednostavno nije znao porijeklo te riječi.
5 U sarajevskom Oslobođenju pročitao sam sintagmu harmonijski sklad te kompozicije; to bi na "čistom" hrvatskom bilo suzvučno-tonski sklad te skladbe (!!!).
6 Neki hrvatski jezikoslovci smatraju da bi prikladniji prevod bio ožeži. Trebalo bi obavezno organizovati znanstveni simpozij na kojem bi jezički znanstvenici iznijeli znanstvene argumente da pokažu koji je od dva predložena prevoda znanstveniji.
7 Naravno, ovo se može reći i reagovao, ali –irati dolazi iz njemačkog, pa ga normativci "guraju" gdje god mogu umjesto slavenskog –ovati, vjerovatno da bi se narod što češće prisjećao divnih hiljadu i više godina austrijske dominacije nad Hrvatskom.
8 O Bujasovim hvatskom nacionalizmu jasno govori činjenica da je bio Tuđmanov ambasador u Londonu.
9 Jedna od njih je i "spasiti" – kad god čujem tu riječ kao zamjenu za sejvati, ja pitam "Je li se to neko davi?"