#440 na kioscima

27.3.2013.

 

Htio bih da sam francuski ključ, Alessandro Salvi


U slučaju kiše



Postadosmo, odjednom, taocima kiše

i Grisia je ličila nabujaloj rijeci.

Moj dragi prijatelj biblijskog imena,

iznenađen poplavom, pomalo zaprepašten

gledao me; kao da pita: “i sada?”

Dodao je tada naglas i u šaljivom tonu:

“Ne preostaje nam ništa drugo no ukrasti kišobran.”

Shvatih tada... bez oklijevanja

pozvasmo konobaricu

i naručismo obojica po jedno pivo.

Zaključak?

Bolje popiti pivo nego ukrasti kišobran.



*



Djevojke, vi koje slušate delirij

Jednoga Ja koje mi više ne pripada i ove rasute rime,

Želio bih da budete sve

Meni naklonjene ili barem idete ukorak sa mnom.



Djevojke, vaša se imena miješaju:

Slova su napustila vaša

Lica, vaša leđa i ono dolje…

Gdje obitava jugo – vlažno i bedasto

– često neprilično izrečeno

Od onoga koji vam sada govori.



Djevojke, sa kolirijem u torbici,

Papirnatim maramicama, analgeticima

I drugim serumima te čarobnim sredstvima

Kako bi se zaobišle najcrnje misli,

Kako bi se mimoišao svaki jalovi martirij.



…želio bih napisati nešto sexy,

ali mi naviru samo riječi:

samo mrtva književna sirovina.



Kad mi se Dylan Thomas pojavio u snu



“Can’t prefer Kant to cunt” reče mi Dylan

Thomas, na što se smijem i dodajem da su mi,

nalik tomu, draži porno filmovi

spram misli Theodora Adorna.

Naime, pijani smo i… poput loptica

koje se sudaraju i odbijaju,

naš (je) razgovor, ovaj onirički dvoboj.

“Važno je ne ostati sam

sa svojim mislima.”

I glede toga, jedna izreka kaže:

“Bolje u lošem društvu negoli sam”.





Prepjev s talijanskog: Morana Papucci







Kako sam ugledao svjetlost



Mrtav je moj bog.

Al ne boj se! on zna,

a znam to i ja, da će još uskrsnuti

i jači nego prije svaki put

kad misliš da je umro.

Mrtav je moj bog,

dobro ste pročitali,

no tijelo mu je prisutno

i krepko još, usprkos svemu.

Sačuvao sam njegovu suštinu

– kao da se ništa, kažem: ništa

dogodilo nije –

među proizvodima što čuvam ih

spremljene kraj konzerva od tune,

svinjske paštete,

usirenog mlijeka

i feferona.

A prolaze dani,

u vrtlogu brojki,

nedjeljnih derbija i kalendara,

svako toliko umre neki papa,

isteknu putovnice

i promijene se atlasi dok

sabirem godine

koje na leđima nosim

i više ni ne brojim nedaće

dok se hladnjak prazni

i puni,

kao uvijek, uostalom.

Više ne bilježim

snove, dosadilo mi je

i to.



Ništa: jednog običnog dana

potražim pivo umjesto hrane

i zadršćem

dok šepam hoteći

oćutjeti ledenu limenku

u stisnutoj šaci.

Posramljena lica,

kao zastarjeli bog



– rashlađen na prijevaru –

kad ugledam u hladnjaku tek nju:

… svjetlost.



Pjesmuljak od pol litre



to zlato što mi se ljeska u zjenici

u sebi nosi sunce svakog danjeg časa



usne ću ti ljepotice potražiti

– skriveno blago –



da nađe smirenje moja muka

lovor-vijenac poslije fuka



*



Raskajani neki bog častio me pićem

pa zbrisao ne plativši;

tad namami me, prilazeći, lijepa

nimfa – napušena, sparušena.

Htjelo joj se versâ ljuvenih i pastorale.

Popio sam ponuđenu mi žesticu

ne pitajući ništa.

Anđeo je to, krilâ crnih, rešetkastih,

oko vrata nosi ogrlicu s talismanom

(koja li se tajna skriva iza tog simbola?),

i dok se pitam koja li je njena drama

predlaže mi da se sklonimo u zahod.

Prihvatio sam. Međutim, kako to već biva,

sjetih se da ostao sam bez prezervativa.



*



Što je košarkašu koš, to nije

pjesniku. Jer jednom jedno znači,

drugom drukčijom nijansom zrači.



Ars (im)poetica



Da sam njemački ovčar

htio bih da sam francuski ključ:

alat ili pribor za popravljanje

kvarova i krivina izazvanih neopreznim

i neiskusnim rukama. Ne

čistokrvan pas, neka od psećih vrsta

vjernih svom vlasniku, ne

to mi baš nije po volji.

Bolje popravljati naprave no lajati

na ljude a da ih uopće ne poznaješ.

Bolje hladan alat nego pas, vjeran

svakom seronji koji naiđe.



***



danas je plaća

gore glavu! poslije

idemo nešto popit



***



nemam što reći

pa si upadam u riječ

i kažem: ništa!



***



mjesec oteščao

večeras pun kao

moja jaja





S talijanskoga prepjevao Roman Karlović





*



taj nakovanj ulijeva veliki strah

kad željezo oslobodi svoj plamen

kovač je ponekad u opasnosti da plane



zato bolje pripaziti s maljem

i napuniti sobu oprezom

a onda ljutnju ostaviti ispred vrata



na leđima žohara u trku

strpljivo te čeka smrt





*



Ja vam govorim o tom

negostoljubivom području osjećaja.

Da, čini se da me ovo pisanje uništava

malo pomalo, ali

dok izmišljam neki bolji život

privikavam se na ovaj oganj kojim se igram

već odavno. Mi smo samo taoci

privremenosti.

To nije bijeg u nestvarno

nego je jednostavno riječ o gledanju

nevidljivoga kako se razgaljuje i označuje

mjesto gdje se smrt i život stapaju

u jedno.

Ja unutar ovih riječi živim.

I mrijem, ponekad.

U ovoj jami krijem se od svijeta,

dođite i uhvatite me, ako možete.





S talijanskoga prepjevao: Goran Filipi



preuzmi
pdf