Stevo Đurašković  

Hvala ti svijete što si učinio da moja jaja svijetle u mraku

Paul Polansky (1942.) američki je pjesnik koji je na sebe skrenuo pozornost javnosti sredinom devedesetih s nekoliko raznovrsnih knjiga o povijesti i aktualnom položaju Roma u istočnoj Europi. Sredinom šezdesetih, odbivši se odazvati vojnom pozivu za Vijetnamski rat, napušta SAD i nastanjuje u Europi, ispočetka u Španjolskoj, da bi se početkom devedesetih preselio u Češku i posvetio proučavanju života i povijesti raznih europskih plemena Roma kao i njihovu ustrajnom pomaganju. Kao rezultat tih istraživanja nastale su knjige u kojima autor iznosi sudbinu preživjelih Roma iz koncentracijskog logora Lety, koji su u doba Drugoga svjetskog rata otvorili sami Česi za deportaciju svojega romskog stanovništva: zbirke poezije Living Through It Twice (1998.) i The River Killed My Brother (2001.), roman The Storm (1999.) te zbirka svjedočanstava The Lety Surviviors Speak (1998.), koje, uz gornju temu, donose i sliku aktualnog položaja Roma u Češkoj i Slovačkoj. Spomenuta djela toliko su uzburkala češku javnost da je Polansky iz samog ureda Vaclava Havela optužen kao izravni krivac za izostanak uručenja Nobelove nagrade za mir češkom predsjedniku, postavši time svojevrsna persona non grata u Češkoj. Nakon NATO-ove intervencije 1999., Polanskog kao stručnjaka za Rome UNHCR šalje na Kosovu, gdje se zadržava pune četiri godine.

Kao rezultat tog boravka nastaju tri zbirke pjesama: Not a Refugee (2000.), Blackbirds of Kosovo (2002.) i Gajupi (u rukopisu), od kojih je dubrovački pjesnik Vojo Šindolić načinio ovaj izbor, inače prvi prijevod Polanskog na hrvatski jezik.

Oni traže svoje traktore. Ja tražim svoj život

A gdje je moj život zbirka je osobnih svjedočanstva koja funkcioniraju kao niz minucioznih reportaža pretočenih u narativne stihove, prije svega o egzodusu Roma, ali i brojnih drugih narodnosti na Kosovu u apokaliptičnom postratnom vremenu bezakonja, gdje autor razlaže cijelu paletu tako poznatih fenomena karakterističnih za ratove u prezrenom i zaboravljenom dijelu svijeta izvan granica blagostanja razvijenih zemalja: od psihološkog fenomena pretvaranja žrtve u krvnika, sveopće bijede i stradanja, do posvemašnje hipokrizije, ignorancije i nebrige međunarodne zajednice za tamo neke divljake.

U zbirci se može razlikovati nekoliko tematskih cjelina, iako zbirka nije formalno podijeljena u cikluse. Na samom početku su osobne ispovijesti Roma smještenih u logor za raseljene osobe u blizini Obilića. Već prva pjesma Sve samo ne izbjeglica daje golu sliku bezizlaznosti situacije u kojoj su se zatekli kosovski Romi, stiješnjeni između glavnih aktera poraća, s jedne strane Albanaca koji, kao Srbi prethodno, provode etničko čišćenje zemlje, te s druge strane zemalja NATO-a i EU-a koje Romima ne žele dati azil jer nijedna zemlja ne želi cigane, a ni priznati im izbjeglički status jer su rođeni na Kosovu. Autor se, kroz usta naratora, pita je li Romima namijenjena ista sudbina kao Židovima za Drugoga svjetskog rata. Ta romska stiješnjenost u procjepu u kojem obje strane rade na njihovu fizičkom nestanku manifestirala se već u samom ratu: u pjesmama Nada i Braća, Srbi uhićuju Rome i strijeljaju ih jer su donosili hranu Albancima u šumu, dok slika etničkog čišćenja OVK vrhunac poprima u pjesmi Moj Brat, gdje Albanac, koji u ratnom zbjegu ostavlja svoje pokućstvo kod susjeda Roma, naratora pjesme, nazvavši ga pritom bratom, po povratku zatječe spaljenu kuću, što su počinili pripadnici OVK, i s pomoću nje istjeruje svog susjeda optuživši ga za palež. Sama srž takve romske sudbine najbolje je iskazana u stihovima naslovne pjesme zbirke, A gdje je moj život: Oni/traže/ svoje traktore. /Ja/ tražim/ svoj život.

Aktivni promatrač, zanesen viđenim

Zatim slijede pjesme koje opisuju poratnu romsku svakodnevicu (ako se to uopće tako može nazvati), od prizora u kojima se čitave obitelji slikaju kako bi se uvjerile da još bivstvuju, do štenaca udavljenih u jarku pokraj ceste kako bi im se uskratila patnja gladovanja, poljskih zahoda koji plivaju u fekalijama i groblja na miniranim livadama i poljanama, jer je Romima zabranjeno korištenje muslimanskih groblja, tako da često s pokojnikom bivaju zakopani i oni koji su pošli na sprovod.

U tom se ciklusu javlja i povremena promjena autorskog fokusa promatranja iz reporterskog u lirski, pri čemu se dijapazon opažanja širi s patnji i stradanja na folkloristiku Romskog way of life. Pa se tako pojavljuje oteta nevjesta iz istoimene pjesme, koju otac otimača nakon teškog susreta s ocem otete otkupljuje novcem posuđenim od autora, koji ne vidjevši zaključuje Još uvijek nisam vidio otetu nevjestu/ ali prema cijeni/ znam da mora biti jako lijepa, ili pak prostor iznad televizora (Ikone), koji u romskim kućama zauzima mjesto svojevrsnog počasnog oltara ispunjenog plišanim lutkama i kipićima svetaca između kojih izviruje/ružičasti, mehanički/ zeko /na baterije. Plastičnost opisa povremeno zadobiva slikarski izraz, kao u chagallovskom prizoru starice krupnog nosa, kože boje bakra i tirkiznog šala, koja nikada nije voljela plesati (Čista Romkinja), ili u vangoghovskom prizoru autoru omiljene blatne potleušica s ogradom od automobilskih vrata u duginim bojama (Moja omiljena kuća). Ili opisi neodoljivo podsjećaju na Fellinijeve filmove, kao kada žene pokraj gomile otrovne šljake plešu u haljinama sašivenim od zavjesa, dok njihova djeca ćelavo obrijanih glava kao omađijana bulje u pjevače dok ih njihovi pijani očevi/ pljuskama nisu vratili/ u stvarnost. (Na sitnom šljunku). Ipak, u takvim prizorima Polansky ne idealizira Rome, nego im prilazi kao aktivni promatrač, više zanesen viđenim, nego željan istaknuti kakvu moralnu poruku.

Rasističko ludilo međunarodne javnosti

Ali zato svu oštricu osude autor usmjeruje protiv međunarodne zajednice, tako da pjesme o ponašanju UNHCR-a i drugih međunarodnih organizacija na Kosovu čine treću veliku tematsku cjelinu zbirke. Pritom ih on raskrinkava minuciozno, razlažući svu mizeriju hipokrizije, kao u pjesmi Pokloni iz Engleske gdje se britanski vojnici naslađuju prizoru otimanja romskih mladića za polovne igračke koje su donirale njihove obitelji, a njihov zapovjednik izjavljuje da je to bio veliki čin kršćanskog milosrđa. Pritom manifestiraju potpunu nevoljkost u izvršavanju zadataka koji im je povjeren – zaštiti Roma i ostalih narodnosti pred albanskim progonima jer Svaki policajac UN-a kojeg sam zaustavio/ bio je sa zgodnim ženskim tumačem./...S neoporezivom godišnjom plaćom od 94.000 dolara /tko želi/ riskirati/ svoj ljubavni život/ na Kosovu?, (Tko želi riskirati svoj ljubavni život – prizori kao uzeti iz Tanovićeve Ničije zemlje).

Osim što razastire sve rasističko ludilo odnosa međunarodne javnosti prema Romima, koje UN-ovi vojnici nazivaju bivolima, a glasnogovornik europskog odjel Enrona čak optužuje da su u Londonu pokrali sredstva iz kompanijinog mirovinskog fonda (ma koliko to graničilo sa znanstvenom fantastikom), Polansky u konačnici raskrinkava UN-ovu misiju kao poligon za kriminalne aktivnosti njezinih djelatnika. Tako albanska mafija i plave kacige razmjenjuju informacije za dolare koji su potrebni nekim policajcima/ za njihove odmore/ svakih šest tjedana, (Bella vista), a pjesnik umalo gubi glavu u pokušaju da slika UN-ov auto-otpad s velikom brojem razlupanih džipova najnovijih modela (Auto groblje UN-a), dok Crveni križ raspolaže najraskošnijim voznim parkom koji uopće ne rabi (Najljepši vozni park u Prištini). Konačni saldo humanitarnog djelovanja međunarodne zajednice na Kosovu sažet je na natpisu obješenom o vratu skitnice u pjesmi Predsjednik Kosova: Moj najnoviji uzorak urina/ pokazao se pozitivnim / na reciklirani radioaktivni otpad./ Hvala ti Ameriko,/ Što si učinila/ da moja jaja svijetle u mraku. Sa sličnom, ali mnogo izravnije upućenom porukom zaključena je ova zbirka pjesmom Umoran sam. Autor u njoj doslovce lansira odjeb OVK-u, OESS-u, KFOR-u i svim ostalima koje su krivi zbog sranja protiv Cigana na Kosovu.

Razlažući svoju poetiku u predgovoru ovom izdanju, Polansky ističe kako Pjesme u ovoj knjizi zapravo i nisu moje. Glas koji se čuje u pozadini svake pjesme je stvarna priča koju pričaju ljudi koji su propatili od Albanaca, Srba i UNHCR-a. Ja sam tek zapisivač ljudima koje sam naučio voljeti jer oni još uvijek imaju dušu, čovječnost, koju je većina od nas izgubila. Kako je ovo izdanje tiskano dvojezično, tako nam je dano da romsku sudbinu, čija tragika već poprilično “drma” i u prijevodu, osjetimo još dublje i potpunije u izvorniku, na engleskom jeziku. Ali i da se uvjerimo da je ljudska patnja univerzalna, da ne poznaje rasne i neke druge iznimke, koliko se god to nekima činilo, i da danas-sutra može stići svakog od nas. Kao što nas je i stigla, pred kojih petnaestak godina.