Phil A. Neel  

I novi geto lijepo gori

Ferguson, Missouri – većina nas nikada nije čula za to mjestašce, ali smo se ovih dana zapitali: “Gdje je dovraga Ferguson? Negdje u blizini St. Louisa?

Nije dovoljno reći da se radi o mjestu u blizini St. Louisa. Ferguson nije naprosto jedna četvrt u ogromnom gradu, kao što je to Watts u odnosu prema Los Angelesu ili Flatbush prema New Yorku što se lako može vidjeti iz djelovanja Policijske uprave i uprave Okruga Ferguson koji su potiskivali nedavnu pobunu, a ne Policijska uprava grada St. Louisa – barem prije no što je ovlasti 14. kolovoza preuzela država Missouri. Militarizirani policajci na ulicama malenog grada ne potječu iz već otprije nam poznatih vojnih postrojbi, poput NYPD-a ili LAPD-a, nego su konglomeracija oružanih skupina organiziranih na razini okruga kako bi ravnali onim zonama koje se nalaze izvan dosega tradicionalnih policijskih odjela u urbanim središtima. Osim što ima svoj vlastiti policijski odjel, Ferguson također ima svoju vatrogasnu postrojbu i vlastiti školski distrikt. Tome je tako jer se ne radi o urbanoj sredini, već o poprilično tradicionalnom američkom predgrađu nastalom poslije Drugog svjetskog rata, koji se nezavisno ustrojio kao grad za sebe.

Možda se to čini banalnom činjenicom, no zapravo upućuje na mnogo značajnije pomake u ekonomskoj i rasnoj geografiji američkih metropolitanskih područja u proteklih dvadeset godina. Ako ne razumijemo te pomake, ne možemo ni shvatiti same pobune, a kamoli nadići svoja ograničenja ne bi li postali održiv i discipliniran napad na trenutni društveni poredak.

U srednjestrujaškim medijima se vjerojatno najviše izvještavalo o Fergusonu u svjetlu njegovog siromašnog, većinski crnačkog stanovništva u proteklih deset godina. Poput mnogih drugih poslijeratnih predgrađa, Ferguson je svoj vrhunac doživio u 1950-ima i 1960-ima kada se udvostručio broj stanovnika skoro dosegnuvši brojku od 30.000 ljudi 1970. godine.

Pad predgrađa Deindustrijalizacija je započela 1970-ih, a za njom je uslijedio kontinuirani pad stanovništva, sve do današnje brojke od 21.000; već u dosluhu s povijesno zabilježenim padom stanovništva u području St. Louisa. Ali to nije bio prosti pad u sveukupnom broju stanovnika, nego proces tzv. “bijelog bijega” za vrijeme kojega su se imućniji stanovnici odselili kako se ekonomija restrukturirala, njihove sve oronulije domove preuzeli su siromašniji koji su tražili bolje škole i stanove što nije postojalo u deindustrijaliziranom i blago gentrificiranom urbanom St. Louisu. U nekim gradovima je to restrukturiranje izrodilo veoma raznolike siromašne zajednice i imigrantske enklave u predgrađima umjesto dotad većinski bjelačkih predgrađa. Južna predgrađa Seattlea, primjerice, nastanjena su s oko 30 posto rođenih u inozemstvu, dok su školski distrikti pod velikim pritiskom studentskog tijela s preko 30 različitih materinjih jezika, od Amharica i Mixteca do kambodžanskog. U međuvremenu, velik broj predgrađa na američkom jugu i jugozapadu trenutno ima više stanovnika kojima je prvi jezik španjolski nego engleski.

No u mnogim gradovima unutar Pojasa hrđe, proces se manje sastojao od priljeva novih migranata, koliko od restrukturiranja postojećih uzoraka segregacije. Zbog toga su se često znali isprazniti stariji dijelovi grada, što je dovelo do učvršćivanja tradicionalnih geta unutar grada kao u slučaju Detroita gdje je na vidjelo došao urbani raspad i, u nekoliko gradova, proširenje novih siromašnih zona prema predgrađima. U tim gradovima nova segregacija nije poprimila oblik opreka mala raznolikost – visoka raznolikost populacije, kao u gradovima na zapadnoj obali SAD-a poput Seattlea, Sacramenta i San Francisca, nego su zadržali svoju staru opreku crnačko-bjelačko. St. Louis je bio jedan od tih gradova, dok su drugi poput Philadelphije, Detroita i Baltimorea naprosto doživjeli konsolidaciju tradicionalnog geta unutar grada u prošlih dvadeset godina. U St. Louisu je došlo i do zgušnjavanja urbanog siromaštva i do suburbanizacije tog siromaštva. Dobar dio demografske promjene se odvio u prošlih dvadeset godina. Godine 1990. grad je imao 73,8 posto bjelačkog i 25,1 posto crnačkog stanovništva, no 2010. godine situacija se obrnula: 29,3 posto stanovnika su bili bijelci, a 67,4 posto crnci. Siromaštvo je postalo ozbiljnije, a medijan prihoda je bio stagnirao, bilo pao u regiji kada bi se u obzir uzela inflacija. U Fergusonu se nezaposlenost udvostručila s oko 5 posto 2000. godine na prosječnih 13 posto između 2010. i 2012. 

Sve to dakako slijedi nacionalne trendove u suburbanizaciji siromaštva: više siromašnih ljudi u SAD-u trenutno prebiva u predgrađima nego u velikim gradovima. Ti nacionalni trendovi također signaliziraju značajan pomak u rasnoj geografiji zemlje. Budući da će u potpunosti gentrificirana urbana središta poput New Yorka, Seattlea i San Francisca možda već u bližoj budućnosti biti okružena obručima siromaštva, nalik francuskom banlieu s velikim siromaštvom i javnim stanovanjem. Tako siromašne sve više istiskuju iz unutarnjeg dijela grada, a novi migranti se naseljavaju van municipalnih granica. Drugi su gradovi doživjeli preporod unutarnjeg raspada i pogoršanja urbane segregacije. Oboje je na djelu u St. Louisu.

Razvoj američkih pobuna U 1960-im i 1970-im godinama neredi su se prelijevali po cijelom teritoriju SAD-a: od rudnika do studentskih kampusa. No najprirodniji teren za nasilne nerede je unutargradski geto. Prisiljeni od strane diskriminirajućih stanodavnih ugovora da prebivaju u nekoliko odabranih susjedstava, najsiromašniji stanovnici većine velikih gradova bili su zatvoreni u urbane jezgre i isključeni iz novoizgrađenih poslijeratnih predgrađa. Time se zgusnula rasna geografija zemlje, iako je zemlja bila podijeljena i geografijom klase koja se podudarala s onom radnom.

Događaji koje smatramo arhetipskim američkim nasilnim neredima (pobuna u Wattsu, neredi nakon atentata na M. L. Kinga itd.) zapravo su specifični za svojstvenu rasnu geografiju područja na kojemu su se odvili. A ta se rasna geografija, u mnogim velikim metropolitanskim područjima, naprosto promijenila. Nakon 1970-ih godina, geto je uništen, okupiran ili još više ograđen, a značajan dio njegove populacije je doslovno deportiran u zatvore. Graditeljski projekt Pruitt-Igoe u St. Louisu, jedini značajniji projekt javnog stanovanja u gradu, demoliran je 1972. godine. Rušenje se slavilo kao korak naprijed u pokušaju urbane obnove, a Reaganova administracija je demolirala javnu stanogradnju u rekordnim razmjerima, zamijenivši je vaučerima da bi se iste te vaučere još više ograničilo pod Clintonom i zatim pod mjerama štednje nakon ekonomske krize.

Posljedica toga je da su “projects” jednostavno pometeni. Reforma nekretninskog tržišta i bubrenje mjehura u drugorazrednim hipotekama također su značili da su dobrom dijelu siromašnih u zemlji ne samo dopustilo, već ih se ohrabrivalo da napuste grad koji se nalazio pod pritiskom novih građevinskih projekata. Gentrifikacija je sravnila stare slamove u New Yorku, San Franciscu i Seattleu. U gradovima poput St. Louisa, urbana jezgra je jednostavno propala; dok se gentrifikacija odvijala u probranim zonama, školski distrikti i demografska slika su propadali. Mjesto na kome se nalazio Pruitt-Igoe ostaje zjapeća rana u samom srcu grada.

U skladu s time su se počele preobličivati i pobune. Neredi u Los Angelesu 1992., bile su prvi predstavnik tog novog tipa, premda su ih mediji pogrešno nazivali “rasnim neredima”, događaji u LA-u su više bili općeniti, decentralizirani ustanak bez zahtjeva, zbog čega su mogli ostaviti otisak na nacionalnoj razini te su se proširili zemljom. Neredi više nisu bili ograničeni na distrikt ili dva, kao što je bio slučaj u Wattsu trideset godina ranije; širili su se cijelim gradom što smo u nekoj mjeri mogli promatrati i u Cincinnatiju 2001. godine.

Nije slučajnost da je taj niz nereda na nacionalnoj razini započeo u LA-u, jednom od najsurbaniziranijih gradova u SAD-u. Neredi u Los Angelesu su pružile mogućnost uvida u budućnost, a njihova decentralizirana geografija je prorekla evoluciju pobuna kako su se oni prilagođavali formi novog geta koji je bio tek u nastanku 1992. godine. A sada nam, dvadeset godina kasnije, Ferguson nudi drugi pogled: u gorući novi geto.

Pobune u predgrađima Kakve pouke možemo izvući iz nedavnih događanja? Čini se da mnogo ljudi pretpostavlja da će se jednostavno nastaviti ponavljati stari uzorci. Crnačka mladost će se formalno ujediniti u nekom novom obliku organizacija, preuzimajući štafetu od npr. Crnih pantera. No konkretna obilježja svakodnevnog života koja su dovele do procesa izgradnje organizacije njezinih osnova su demolirana. Guste, blisko ustrojene zajednice su nestale u većini mjesta. Tamo gdje još uvijek postoje, temelji su im napukli uslijed neprekidnog nadziranja, policijske okupacije i pritvaranja mladih muškaraca. Ali možda je još važnije da u svijetu trenutno nema nacionalnih revolucija i procesa dekolonizacije koji pružaju ideološku podlogu za etnički ekskluzivne oblike organizacije, a većina siromašnih četvrti u američkim gradovima je sve više rasno raznolika. Zbog toga su tzv. revolucionarni nacionalizam i panafrikanizam manje zanimljivi kao organizacijski pristupi mladima danas, iako se reakcionarni nacionalizam možda nazire na horizontu. 

Unatoč očiglednom kontinuitetu, ipak postoji oštar rez između povijesnih rasno motiviranih ustanaka u SAD-u i onoga što se trenutno odvija u Fergusonu. Taj rez je sada poprimio konkretan oblik, jer su mladi pobunjenici počeli eksplicitno odbijati vodstvo starijih, državi prihvatljivih vođa tzv. crne zajednice. Kao što se može vidjeti iz recentnog članka u New York Timesu: “Jedan prosvjednik, DeVone Cruesoe iz okolice St. Louisa, rekao je ovog tjedna stojeći na Canfield Drive ‘Imamo li vođu? Ne.’ Pokazao je na mjesto gdje je Brown ubijen i rekao: ‘Želite znati tko je naš vođa? On je Mike Brown.’”

Ali ako je najkoherentnija metoda prevazilaženja ograničenja nereda u getu doživljena za vrijeme Crnih pantera i ako je nemoguće takvo nešto ponoviti danas, na što bi trebali ličiti budući pokušaji organiziranja? Kako bih započeo s odgovaranjem na to pitanje, u čemu neću uspjeti ovdje ili u bilo kojem tekstu, nego samo na ulici; moramo pogledati kontekst koji je dozvolio da događaji u Fergusonu dobiju određeni karakter.

Policijska ubojstva su i ranije dovodila do bijesa i manjih nereda u mnogim gradovima SAD-a, ali nijedan od tih incidenata nije poprimio ovakav karakter i nijedan nije bilo tako teško suzbiti. Urbani pandan pobuni u Fergusonu bi bile pobune u Flatbushu u New Yorku 2013. godine. Te su pobune, također potaknute policijskim ubojstvom, smlavljene daleko brže nego ove, unatoč činjenici da je protest bio širi i da je privukao veću i aktivniju potporu okolnih četvrti. U čemu je onda razlika? Zašto Flatbush nije imao iste posljedice kao Ferguson?

Razliku prije svega čini teren. Flatbush se nalazi unutar grada, pod nadzorom i okupacijom sedme najveće vojske svijeta, NYPD-a. Ustanak se dogodio u gradu koji je, nakon nereda u kasnim 1960-im, bio potpuno modeliran za što bolje suzbijanje nereda (avenije su proširene, socijalna stanogradnja prostorno raspršena, pokretni objekti su prikovani za pločnik itd.). Kada su izbili neredi, spretno su suzbijeni od strane dobro utreniranih taktičkih jedinica koje su djelovale na urbanom bojištu doslovno idealno izgrađenom za njih.

Prve dvije noći slabijeg intenziteta nadmašene su u trećoj noći kada je policija nahrupila na teren i masovno uhićivala, većinom aktivne mlađe ljude (sveukupno njih 43) te su prijetili tužbama za krivično djelo a ne prekršaj; to je i narušilo nerede i onemogućilo ponavljanje nečega sličnoga privođenjem budućeg vodstva. Za time je, kao i inače, uslijedila faza dobrih policajaca pri čemu su političari pozivali na obustavu nereda i povratak na status quo, a sve urešeno aluzijama na službenu istragu policijskog ubojstva i obećanjima pravne reforme.

U usporedbi s time, u Fergusonu je pobuna izbila u području s toliko mikro municipalnih ogranaka da neki policijski odjeli imaju i po samo pet policajaca. Okrug i gradska vlast opremljeni su vojnom opremom, ali nemaju ljude koji je znaju koristiti pa barataju s policijskom snagom koja je nesposobna i neumjerena. Policija iz predgrađa dobro je naoružana, ali nije obučena za suzbijanje nereda. Skoro odmah su počeli bacati suzavce, što NYPD skoro nikada ne radi, a drugi odjeli ga samo koriste kada moraju brzo raščistiti prostor ili prisiliti na evakuaciju područja koje je okupirano već neko vrijeme. Zatim su upucali još jednu osobu. I unatoč svemu nisu uspjeli izvršiti masovnija uhićenja, nisu mogli grupirati prosvjednike te su mahom stajali parkirani ispred velikih trgovina i ispaljivali suzavac. Štoviše, bili su toliko nesposobni da je država morala intervenirati.

Jedan od razloga zašto taktika nije uspjela je, ipak, to što sama predgrađa nisu dizajnirana za prevenciju i potiskivanje nereda kao u većim gradovima. Grupiranje prosvjednika u tim uvjetima je skoro pa nemoguće. Policija se drži nekoliko područja koja su sigurna, blizu i van vidnog polja. Mete prosvjednika su pak disperziranije te ih se ne može lako obraniti; policijske snage su u biti morale sjediti ispred većih meta čime se razvodnila policijska prisutnost na terenu. 

Pobunjenici se, pak, mogu povući u rezidencijalne dijelove naselja te je lako uspostaviti nova središta nezadovoljstvo tako da nekoliko ljudi nešto zapali ili razbije prozor da bi se drugi zatim okupili na toj lokaciji. Pobunjenici su visoko mobilni i ne ovise o javnom prijevozu koji se lako može nadzirati, ograničiti i preusmjeriti u urbanim središtima slabeći intenzitet pobune.

U konačnici, u Fergusonu nema dobrih policajaca. Ne samo da je skoro cijela policija bijela, već su i političari bijelci, uključujući gradonačelnika, šefa policije i većinski bjelačko gradsko vijeće. Ne postoje vođe u zajednici koji bi mogli mirno suzbiti bijes i izdati ideale radikalnijih mlađih ljudi. Vlada je suočena s tim problemom dopremila crnačko liberalno vodstvo iz samog St. Louisa, a policija je dobila naredbu da maršira s tim navodnim vođama iz zajednice, sve pod kontrolom stanovitog policijskog kapetana Ronalda Johnsona koji je hitno izmješten u Ferguson da bi pozirao medijima u zagrljaju pobunjenika iste boje kože poput njegove.

Sve će se to ponavljati u pokušaju suzbijanja i prevencija prosvjeda u narednom desetljeću. Male općine nisu pogodne za dosadašnja sredstva represivnih snaga: nemaju vođe u zajednici, blagoglagoljive propovjednike ili civilni sektor. Situacija vjerojatno neće skončati mirno i pristojno: na nasilje će se odgovoriti nasiljem. Izgleda da će i novi geto goriti kao i stari.