Ibero-romansko pjesništvo

Gonzalo Navaza

Pjesnik na djelu (zahvalnosti)

Ne mogu se požaliti na sreću.

Cimprani anđeo gleda te u oči

a rosa na planiki prozborit će.

Tko ovo razumije

pa makar i bez truda

držat će u ruci prolazna blaga užitak.

Dopusti, onda, da kapne na nježnu poniznost

preplanulu i žednu naših epidermi

dragocjeni eliksir kišne radosti.

I plamte u glasu požari prelijepih vijesti.

U prijateljskoj krošnji

pravi svoju sigurnu jazbinu san

prima u krilo toplinu tvoga tijela

poznatog i srdačnog,

što napamet zna moja skrita imena

i voli ove maske

što počinjem skidati.

Od platna daljina što nas razdvajaju

ispleo bi starac povodac bizonu

uže za klasje, konopac za vješala

il krajnu što bijedu privezuje za mul.

Ali mi, sad kad je put

od Arkadije kući

nepovratno izgubljen,

podižemo lakovjerni ures sav od cvijeća

ko utvrdu od zraka na stijeni optimizma

sanjajuć kako se otvaraju dveri čuda,

pa makar žega spržila nejaku metlicu

il snijeg čelom poveo bešćutni tango.

Jer kad pohrliš k meni

drveće širi grane pred tvojim koracima

kao tisuće zagrljaja što raspršeni

polijeću prema svijetlom mjestu gdje caruje smijeh.

Baš zato ne mogu se požaliti na sreću.

Nego nepovjerljivo i kradom križam prste

držeć želje u žaru, zamišljam kako bježim

i nadam se da nikad, nikad neće proći

čudo ljubavi. A dalje je sve jasno,

ono što nije ljubav, čista je tlapnja.

Drugi koraci

U noći metaforičkoj, pod visokom lunom

što polagano obrisom prostora se kreće

odjek ceste daleke krši tišinom punom

kojom daleki koraci kao da zveče.

Dok skupa s tobom napredujem stazom starosti

nalikuju jeci glasa tvoga, tvojoj boji

ovi nemogući koraci nemogućnosti,

ti koraci tuđi što mogli su biti tvoji

ali ne bijahu. Izdaleka zvuk njihov svodi

putem kojim skreće tvoju mijenu polaganu

i sa čudnom prisutnošću samoću uhodi

od ničega doli snova i sjete satkanu:

s nejasnom prisutnošću što dok tijelo sakati

raščinja nevjericu što ziba ti osmijeh taj

jer na kraju puteva što prezir tvoj ih prati

čekali su tebe istina i svjetlost i raj.

Eronautika

Od malo se toga izvjesnog sastoji radost

jedra se pune vjetrovima ljuvene strasti

dok bog bukti plamom u kostima i venama.

Sad kad evo zamaknuh za mračni Olujni

Rt i vidjeh kako razdvaja hladne vode

zloguka prilika lađara s onog svijeta,

znam da ljubav izdrži najljući fortunal

i da je zalud lome najgore nedaće.

Još uvijek strepeći razaznajem sada koji

to stroj pokreće sve zvijezde i nebesa.

Isto je sad podjarmi li mi lađu dobra kob

il je bozi gurnu u stupicu brodoloma,

jer sljubljeni i goli bit ćemo odneseni

skrovitoj obali na slabinama valova.

Sva su mora blaga spram takve ljubavi.

Intimni pogon

Plete sama svoju mrežu troma tarantula.

Tamna u tom zakutku opsadne pomutnje

skuplja među ruinama kraha

trofeje smrti. I strahujući od

sudbine prevrtljive slične onoj blaga

miluje u sjenama svoje vlastite rane

hraneć se mišlju da život neće zgasnut

dok god joj otkucaji srca nadimlju grud.

Znade da se nadi zatro trag, znade

da ništa neće bit isto pa ipak

sama i nemoćna usred noći

pali slabašno svjetlo što treperi

nad pustošnom goleti tišine

poput nekakva glasa. Ponizno sasvim

plete sama svoju mrežu troma tarantula

i u boli mjeri visinu života.

Rukopis pronađen zataknut za retrovizor

Ognjištima drevnim svjetlo sja tek

da nikad kasno nije, rano je uvijek.

Ruka vremena ustrajna prekopava

prebiruć zrno po zrno zaborava.

No buntovno i prkosno srce soja ljudskog

riječima se uspinje do toka heraklitskog

i u strepnji što do usta diže pjesan

svoj preobražaj svetkovat će čudesan

od suza današnjih do snijega lanjskog.

I žeđu, u vodi izvora od stoljeća,

i sjene, u svjetlu žarka jutra što pužu.

I sadi jednu ružu

u nemogućem vrtu minulih proljeća.

Poletjet će bijele lastavice u djetinjstva kraj

i s novim se ljetom vratit da premjere dalj.

Berta Pi?án

Kuća

Podići kuću koja bi bila kao

Stablo, iz kog kao iz Dafne izrastaju

grane, ćutjeti godišnja doba, novo

Lišće poslije zime, prve plodove

Ljeta. Kuću koja bi bila kao stablo

Što podnosi munje, rastjera

Tuču, što daleko tjera ledeni vjetar

Vremena.

Podići kuću koja bi bila kao

Rijeka, plovna i laka, varljiva,

Prolazna, da pijem s njezinih izvora, zastanem

na zdencu, trčim s potocima. Kuću koja bi bila

Kao rijeka što se ne miri s porazom,

što pobijedi tugu suše i nose je njene

Struje, nizvodno.

Podići kuću koja bi bila kao

Svijet, hodnici poput krajolika,

Stube planinski lanci, prozori otvoreni,

Mostovi, ceste. Da sjednem ispred vrata,

Gledam kako prolazi život, prijateljica, jedna zemlja

Jedan jezik, pozdravim ih kratko

Kada prođu.

Podići kuću koja bi nosila naše

Ime, znakove koje smo jednom krivo protumačili,

Neku riječ, izraz lica, uspomenu na ono

Što smo voljeli,

I tako, podići kuću, samo u slučaju

Da se vratiš.

Drugima

Drugima pustolovina, putovanja, prostranstvo

Oceana, spaljeni Rim i piramide,

Nebrojene prašume i svjetlost pustinja,

Hramovi i lice boginja. Njima

Neboderi i gradovi, palače iz snova

Bezvremenske, Budin osmijeh, kule

Babilonske, mostovi, neumorna industrija

Čovjeka i njegovih želja.

A meni ostavite nejasnu sjenu kestena,

Svjetlost nekih jesenjih dana, utihlu glazbu

Snijega, kako neumorno pada u sjećanju,

Meni ostavite okus trešanja iz djetinjstva, glas

Prijatelja, glas rijeke, ovu kuću, neke knjige,

Samo neke, moju ruku kako crta, polagano, pravilnu

Liniju tvojih leđa.

In memoriam

Dolaziš k meni. Poznaješ baš svaki kutak

Ove kuće, punoću zraka kad nasrne zima

I ostanemo sami mi što sami smo i došli.

Iz kog čudnog kraja, kog apsurdnog doba

Pepela i kiše noćas dolaziš,

Kad kažu da smrt nikad ne nadilazi

Sebe samu. Rasteš sa mnom sve te puste godine,

Godine kad vrijeme nas izdaje i poriče

I jedne noći, i baš ove, ti se vratiš,

I daš život životu,

Ti, koji od života samo za smrt znadeš.

Genetska mapa

Ja sam pauk i krtica, šareni vrat jastreba, ja sam gusjenica

I kora breze što je ta gusjenica jede. Ja sam alga i ujesen

More što je izbaci na obalu, osjećam se kao sol i molekula,

Ova sam lokva vode što ostaje na pijesku i pjena koju ostavlja

U rukama, i zrak je, i ništa nije. Koža mi je mineral,

Tvari što su se vjekovima neprestano prožimale,

Mahovina, lišaj, kamen, moja je duša duša ježa

Što polako kroči tajnim gorskim stazama, duša drozda,

Duša koze, njen bolni jecaj i moj je. Ja sam crv i vrana što

Jede crva i lešinar što jede vranu, ja sam šuma i stijena,

Sjena hrasta, sjena kestena, list lijeske,

Ova grana što se širi na onu stranu obale, i s ljetnim povjetarcem

Čas takne mene rijeku, i teče, kao vrijeme.

Visoka voda

Voda je nosila plastiku i boce,

Krepane beštije. Prvoga dana

Vidili smo biciklu: sinjali

Da jon fali kolo. Drugoga jutra

Spuštu se, ujedanput, dvi-tri zrake svitla

I te iste noći sa šufita donili smo

Ferale i stare šterike. A drugoga dana

Išli iskat kravu: našli je u studencu

Iza kuće, kako pliva. Ni daleko

Pošla umrit. Vraćajuć se mučeć doma,

Nikad nismo mogli razumit

Ča nas je to snašlo.

Voda je nosila život, kad i kad nas

Ostavljala same.

José Daniel Espejo

Ti što si tako sretan, pjesnički šegrte,

maleni padawanu okružen velikanima

tko te upozorio na to: da ćeš biti sam

usred snježne pustinje, izgubljen

u središtu tajge, i da će te okružiti

oceani vremena, mora od noći,

zvjezdana praznina. I da ćeš čak i tada

započeti put, ustvari

započeti pjesmu.

A pa B

Putovanje je proces koji te vodi

od točke A

do točke B

ili možda vrijeme što razdvaja

tvoje tijelo (A) od tvoga tijela (B).

Na putovanju uvijek postoje vrijeme,

tijela, koordinate i procesi,

ali govoriti o putovanjima nije moguće

ili barem ne o povratku

(con la frente marchita).

Svaka je definicija povratak:

riječi

počinju u B.

U A, na početku, još si sam.

Miguelito Battles The Pink Robots

Ja, koji sam toliko znao, na papiru, o Ništa

nisam znao da je to Ništa kad se probudiš

jednog ponedjeljka u dva ujutro u mokrom krevetu

i da je mokro krv, i da ta krv dolazi

iz maternice moje Charo tri mjeseca trudne

s mojim malim, mojim voljenim, mojim divnim sinom Miguelom.

Ništa se nastavilo na hitnoj

jedna je doktorica rekla da se ništa ne može učiniti

i poslala nas kući da čekamo čudo,

sljedeća dva dana. Što sam ja znao o Ništa,

ili Ništa o meni, ali tada smo se suočili

i dobro se potukli. I prolazili su dani,

ali ne oni obični, sačinjeni od vremena,

nego dani poput beskrajnih knjiga uvijek istih stranica.

Rekao sam ti toliko puta iste riječi

da sam se uplašio da ću ti dopizditi.

Rekao sam ti drži se, ostani tamo s mamom,

rekao sam ti, dođi, ili skoči prema meni,

ili mi daj ruku dok te ne zaborave

ti što su došli po tebe, a najviše

sam ti puta rekao Miguel, moraš ovo vidjeti,

moraš ovo vidjeti, maleni, vidjet ćeš.

A onda sam se ja, koji sam toliko čitao o Ništa,

pitao iznenađeno: kakve to sad ima veze?

Što je to toliko važno

sada, nakon svih tvojih ispita iz Ništa,

tvoje diplome iz Ništa, što je to toliko

vrijedno, da se ne može propustiti?

Ah, bilo je to teško pitanje.

Tada sam već znao odgovor, ali još ga

nisam mogao sročiti, i gledao sam

planine na jugu grada

dupkom pune crnih borova, drveće asfalta,

ono malo što se u srpanjsko popodne vidi

bez sunčanih naočala i bez trunke sna,

a najviše sam gledao djevojke,

oblake u bijegu, plavo nebo

i ponavljao: Miguel,

moraš ovo vidjeti, kako mi možeš reći

da ćeš napustiti sve to, da odlaziš

učiti jezik sjena

a toliko ti toga moram pokazati

jer toliko toga još nisi vidio,

maleni moj Miguel.

I došao je četvrtak kao što u noćnim morama

dolazi kraj stepenica

i vidjeli smo te kako se mičeš na ultrazvuku

sa srcem na sto deset i nasmiješili se

a mene su oni glasovi ponovno upitali

što je to toliko važno,

kad ja ne vjerujem u Ništa

ni u egzistencijalizam, ja, tako načitan,

i što je sad s Beckettom, da mu kažem

to što sam maloprije rekao Miguelu,

da se vrati stadu. I odgovorio sam:

koji kurac. I ponovio, koji kurac, gospodo,

ajde dobro da nema Boga, ali kakve to sad ima veze

kad imamo ovo drugo: planine,

put do plaže (tad sam ih već

ostavio same i govorio Miguelu),

i povjetarac s mora i burek

i glas Keren Ann i Miyazakija

i Žižekove knjige i grudi tvoje mame,

kako možeš i pomisliti da to propustiš a da i ne probaš

kako možeš pobjeći a da ne nemaš popis

neodoljivih užitaka, i da ih sve ne usporediš

tako da znaš o čemu govoriš kad govoriš o ljubavi.

Ne nudim ti ništa drugo, ali i to je dosta,

jer zauzvrat ne tražim ništa. Ili možda samo

da ne postaneš savjetnik za prostorno uređenje

ni trgovac oružjem, i da ne govoriš

majkama svojih prijatelja

riječi što te učim u ovoj pjesmi,

ni kako loše govorimo ti i ja, kada govorimo istinu,

ni grozne uvrede kojima častimo sluge onoga

Ništa.

Maria Josep Escriv?

Biologija pjesme

Radikalno prodiranje u svijet. Posljednji stadij. Dio koji niče između zemlje i zraka. Mjesto gdje se rađa ljepota s prirodnim instinktom preživljavanja.

Kako biljka traži svjetlost, stvara boje, oslobađa mirise, kada treba učvršćuje trnje kao šiljke, tako i pjesma. Cvijeće. Čaške u nestajanju sa zemlje.

Anemone

Korača laganim korakom kućom

visoka stropa. Pokaže mi svoj stol

k’o kad se vjerno opisuje život:

skromna soba mirisa dostojnoga

starosti. Ponekad mu utihne glas,

no njegove su ruke suhe brazde,

ispucane poput umornog vrta,

i još uvijek govore o ljubavi.

U kutu, netaknut k’o stare ure

jedan stručak anemona svjedok je

prolaznosti vremena. No ako su od

sunca izblijedili zastori, žudnja

čuva anemone: spominjuć’ ih

ponovno će u pjesmi procvjetati.

Marcu Granellu

Rijeka

Pred pragom moje kuće teče rijeka

nema bistro tijelo niti mirne vôde:

i teško se proteže poput starog željeza.

Pred pragom moje kuće teče rijeka

Ne znam ni za jednu rijeku gdje plove

u crnini vječne svite lunâ, ptice

što strmoglavo lete s vrhova nebodera.

Pred pragom moje kuće teče rijeka

Nema tišine. Danonoćan žubor

rijeke. Ako na tren malo utihne

iz nekog nestvarnoga mjesta prodru

neutješni uzdisaji sirene.

Zavijaju, zavijaju sirene,

ali nema čari za gluhe slušače

Pred pragom moje kuće teče rijeka

U zoru, jedan čovjek

poput busena šaša što ga vôde

savijaju, željno gricka zgaženu

koru banane i potom zaroni

u svoje teške misli pa mu navru

sline: «kako li je nesretna rijeka bez riba,

pred pragom, pred pragom moje kuće teče rijeka

Pred pragom moje kuće teče rijeka,

i kad kiši nije rijeka nit’ meni dom».

Bacati kamenčiće u vodu

Njezin vrat je bijel a pogled uznosit

Kosa joj crna. Izjutra korača

bosonoga puteljcima zemljanim

što obali vode. Nježni koraci

žene začarane plesom.

Zastane i s obale skuplja školjke

i spremi ih u njedra kao čežnju

za mislima od vremena uvelim.

I gleda u nebo, i daljine, i sklapa oči.

Njezin vrat je bijel a pogled uznosit,

i zavidi na zelenim krošnjama

vrbama na obali i poput njih,

samo želi dosegnuti dno rijeke,

i polako, i sve lakše, daleko

od ružna sna, rijeka je na ples zove.

Svjetlost je iznimka

Svjetlost je primirje, iznimka,

sika što kao svjetlucava utroba pluta

crnim morem. Crnilo beskraja

kamo će se sve vratiti

kad jednog dana prestane primirje

zraka.

Primirje je: dijete što se smije,

i pogled na njega,

I kad nas njegov smijeh vrati u djetinjstvo,

primirje u svom ovom nebivanju.

Smiraj noći je primirje, iznimka.

Iznimka onoga tko pozna sebe samog,

u tišini,

dok se spušta rosa,

 u tišini,

i u tišini piše.

Riječ je primirje,

primirje svjetlosti, iz noći u noć

konačno.

Prevoditelji

S katalonskog: Kristina Mihoković, Marijo Lončar, Anja Brtan.

S galješkog: Blanka Bejić, Iva Kuhar, Antonija Mikulša.

S asturijskog: Josipa Sokol, Dubravka Saulan, Iva Rukavina.

Sa španjolskog: Ivana Bradarić, Ivana Dragaš.

Lektori: Carolina Rouco, Nikola Vuletić, Ivana Lončar i Pau Sanchis i Ferrer.