Zvonimir Bajević  

Igra trojice glazbenika

Jazz ciklus Lisinski u suradnji s Hrvatskim društvom skladatelja ove sezone je učinio sve da zagrebačkoj publici u maloj dvorani Lisinski priušti vrhunske glazbene doživljaje. Sigurno je jedno: riječ je o najboljoj sezoni toga ciklusa od samog početka. Tako ćemo u okviru pet koncerata moći (ili već jesmo) čuti glazbenike poput Claudija Roditija, Maria Gonzija, Marije Schneider, Brussels Jazz Orchestra, Gonzala Rubalcaba Quarteta ili Jasona Moran Trija. Doista je to koncepcija koja se može uvrstiti u bilo koje europsko glazbeno središte.

Čast otvorenja pripala je Triju Roditi-Ignatzek-Rassinfosse. Od te trojice glazbenika u našim ušima svakako odzvanja ime brazilskoga trubača sa stalnom adresom u New Yorku Claudija Roditija. Čovjek je to kojeg je otkrio Dizzy Gillespie, te je s njim surađivao pet godina u raznim projektima, od kojih se izdvaja rad u UN-ovu orkestru. Roditi je deset godina bio član grupe Paquita d’Rivere, a, među ostalim, svirao je s Arturom Sandovalom, Chickom Coreom, McCoyem Tynerom, Jimom Hallom, Titom Puenteom, Horaceom Silverom itd., a može ga se čuti na više od stotinu CD-a. Njemački klavirist Klaus Ignatzek jedan je od najrenomiranijih europskih jazz klavirista. Kao vođa različitih grupa (u njima su svirala imena poput Joea Hendersona, Davea Libermana, Bobbyja Watsona, Billyja Harta itd.) snimio je više od 40 nosača zvuka. Najpoznatiji belgijski jazz kontrabasist Jean-Louis Rassinfosse svoju je suradnju s Ignatzekom započeo još  1988. i  otada su svirali zajedno na više od 20 snimljenih CD-a. Rassinfosse je svoju reputaciju stekao svirajući više od deset godina s Chetom Bakerom, ali i s Georgeom Colemanom, Toothom Thielmansom, Phillyjem Joe Jonesom, Joeom Hendersonom itd.

Iznimne glasovne sposobnosti

Ova trojica glazbenika surađivati su počeli još krajem osamdesetih godina prošloga stoljeća, iza njih su bezbrojni koncerti, te gotovo petnaestak CD-a. Pravilo je, dakle, da svaka turneja iznjedri novi nosač zvuka, pa je tako bio slučaj i s recentnom turnejom u sklopu koje su promovirali nedavno snimljeno ostvarenje The Light in the Dark. Zagrebački koncert bio je posljednji u sklopu turneje u sklopu koje je Trio u 35 dana imao 32 koncerta. Ljudi iza kojih je bilo 6000 kilometara na kotačima te večeri nisu odavali ni trunku znaka umora. Štoviše, iako su na samom početku koncerta sretno objavili kako je to posljednji koncert turneje, glazbenici su prisutnoj publici priuštili gomilu zadovoljstva (dobar dio činile su šale samih glazbenika koji su od samog početka uspostavili dobru interakciju s publikom), a prije svega vrhunske glazbe. Kao što je prethodno spomenuto, čule su se skladbe s posljednjeg albuma. Čine ga mahom Ignatzekovi uratci, među inima i naslovnica albuma, balada Light in the Dark. Uz njih čuli smo i Roditijevu skladbu Alfittude, posvećenu brazilskom kantautoru Johnnyju Alfu (pravim imenom Joăo Alfredo), koji je svojevremeno (četrdesetih i pedesetih godina prošloga stoljeća) stekao golemu popularnost svojim skladbama. Roditi je svoje iznimne glasovne sposobnosti iskazao upravo u jednoj Alfijevoj skladbi, u kojoj je također sjajno upotpunjavao “manjak” bubnjeva različitim šuškalicama. Takva kombinacija je posebno bila dobra u dijelovima gdje je kontrabas imao sola. Upravo je taj Rassinfosseov kontrabas, točnije njegov toliko jak, a opet iznimno jasan i zaobljen zvuk, fascinirao sve prisutne. Belgijski je glazbenik svojim virtuoznim solima nasmijavao publiku, u kojima su se mogli čuti citati Smoke on The Water, Carmen, američke himne, francuskih šansona i sl. Sve je to bio dio međusobne igre triju glazbenika, koji su se na pozornici cijelo vrijeme doslovce zabavljali i uživali u zajedničkom sviranju kao da im je to prvi put.

Lakoća sviranja

Naravno, preduvjet za to svakako je vrhunsko glazbeno znanje, kao i dugogodišnje prijateljstvo i suradnja ovih triju glazbenika. Osim skladbi s albuma, čuli smo još i Joy Spring Clifforda Browna, Avocado u Ignatzekovu aranžmanu, te Nuttwill Horacea Silvera. Osobito je bio dojmljiv Roditijev solo u Joy Springu, gdje je iskazao svu raskoš svoga glazbenog mišljenja i umijeća. Tu se prije svega ističe mekoća njegova tona i lakoća sviranja na njemačkoj trubi, koja je vrlo rijetka u jazz glazbi (ponajprije je susrećemo u simfonijskim orkestrima). Ne smije se zaboraviti trećega člana, Klausa Ignatzeka, koji je u autorskom i aranžerskom dijelu “gazda” banda, a isto tako su njegova sola plijenili posebnom neposrednošću i suptilnošću.

Poseban odlomak ovoga teksta bit će posvećen publici, točnije njezinu odazivu. Doista autoru ovoga teksta te posjetiteljima toga koncerta nije bilo jasno što treba učiniti (osim izbora najvećih glazbenika i sastava, te vrlo popularne cijene ulaznica) da publika posjećuje ovaj ciklus. U polupraznoj dvorani bilo je jedva 150 ljudi, što je mizerno malo za koncert ovih, bez pretjerivanja, vrhunskih glazbenika. Očito je u pitanju promocija, jer neka druga mjesta u gradu sa sumnjivijom ponudom, te isto tako sumnjivim cijenama ulaznica privlače mnogo više ljudi. Riješenje toga problema, koje ostaje na duši organizatora, trebalo bi Zagreb učiniti pravim glazbenim središtem na europskoj karti.