Bez obzira na u programskoj knjižici navedene stručne suradnike, “aktualizacija” teksta i njegovo premještanje u ovo naše hrvatsko sada i ovdje svelo se na nekolicinu ubačenih floskula, od kojih nisu profitirali ni nekadašnji Fassbinderov njemački tekst ni njegov današnji hrvatski kontekst
Nema ničeg spornog u činjenici da je uprava Gradskog dramskog kazališta Gavella poželjela na repertoar staviti predstavu koja bi tematizirala neku aktualnu društvenu temu. Naprotiv. Nema ničeg spornog ni u tome da je ta tema ksenofobija niti u tome da se za taj projekt angažira prokušani dvojac koji čine redateljica Anica Tomić i dramaturginja Jelena Kovačić. Dapače. No, nakon premijere predstave koja se isprva trebala zvati Južnjak (prema predlošcima – istoimenoj Fassbinderovoj drami, a kasnije i filmu), da bi naposljetku ugledala svjetla pozornice pod naslovom My Little Corner of the World, postavlja se pitanje je li upravo kazalište u Frankopanskoj pravo mjesto za taj projekt – ne zbog teme niti zbog autorskoga tima, nego zbog (ne)mogućnosti i (ne)spremnosti Gavelllina ansambla za tu i takvu predstavu.
Doduše, ako glumci i jesu glavni problem ove predstave (o čemu nešto kasnije), nisu jedini. Kao i u ostalim izvedbenim umjetnostima, i u kazalištu odgovornost treba tražiti na vrhu autorske hijerarhije – kao što će vrhunski dirigent ostvariti umjetnički uvjerljivu interpretaciju i s osrednjim orkestrom, tako bi i redatelj i dramaturg trebali znati izvući realno ostvariv maksimum od ansambla koji im je na raspolaganju. Anici Tomić i Jeleni Kovačić to nije uspjelo, što pokazuje i dokazuje da se izvedbeni projekt ne može kvalitetno koncipirati bez vođenja računa o konkretnom izvedbenom i izvodilačkom okviru u kojem će ga se realizirati.
Tekst i kontekst Predložak je neupitno dobro odabran – Fassbinderov Južnjak (drama iz 1968. i iz nje proizašao film iz 1969.) ni nakon gotovo pola stoljeća nije izgubio na aktualnosti i u tom smislu u tekst nije bilo nužno previše intervenirati. Temeljni okvir redateljica i dramaturginja nisu bitnije mijenjale, ali su, paradoksalno, upravo svojim uglavnom malim intervencijama ponegdje i ozbiljno narušile njegov integritet. Bez obzira na u programskoj knjižici navedene stručne suradnike, “aktualizacija” teksta i njegovo premještanje u ovo naše hrvatsko sada i ovdje svelo se na nekolicinu ubačenih floskula, od kojih nisu profitirali ni nekadašnji Fassbinderov njemački tekst ni njegov današnji hrvatski kontekst.
Južnjak, k tome, jest tekst o ksenofobiji, ali i ne samo o njoj. U središtu njegove pozornosti je, naime, prikaz društvenog konteksta u kojem se događa (i) ksenofobija kao jedna od njegovih posljedica – u My little Corner of the World težišta su preokrenuta – posljedica je u prvom planu, a uzroci u drugom. Općenito, predstava u Gavelli simplificira Fassbinderov tekst upravo ondje gdje je najjači. Primjerice, ako se autorice pozivaju i na dramski tekst i na filmski scenarij, iznenađuje što nisu zadržale jednu od ključnih dorada u scenariju – uvođenje lika homoseksualca Klausa. Također, njihova adaptacija zapinje i na jezičnoj razini – prijevod Dubravka Torjanca jest pouzdan i uredan, ali njegov uglavnom posve standardan izričaj tupi oštricu osebujne simbioze visokonjemačkog standarda i stiliziranog bavarskog dijalekta Fassbinderova predloška.
S druge strane, neke intervencije idu i izravno protiv predloška. Tako su autorice predstave (zlo)upotrijebile činjenicu da Fassbinderova Rosy želi postati glumicom, pa njoj ekvivaletna Inga postaje nesuđenom pjevačicom, koja predstavu puni nizom šlagera, među kojima i onim Anite Bryant koji je dao naslov čitavoj predstavi. Fassbinderovo je korištenje glazbe minimalističko (koristi se samo jedan klavirski valcer Peera Rabena), dok je kod Tomić i Kovačić gotovo spektakularizacijsko, čime se dodatno otupljuje sirova i surova oštrica predloška.
Zanat bez umijeća Usprkos svim navedenim primjedbama, My Little Corner of the World imao je potencijala biti, ako ne odličnom, onda barem vrlo dobrom predstavom. Prepoznatljiv redateljski rukopis Anice Tomić – doduše, prikladniji manjim pozornicama od Gavelline – i ovdje je jasno prisutan, od minimalne, ali funkcionalne scenografije (koju supotpisuje čak troje autora plus jedan asistent!) do vještog izmjenjivanja “brzih” i “sporih” prizora. Ima ta predstava i nekoliko uistinu dobro “pogođenih” prizora, poput dvaju primjera sučeljavanja “finih”, “građanskih” rituala (koncert u kavani i bogoslužje u crkvi) s dramskim događajima koji su u prividnom neskladu s tim ritualima, iako ih njihove “institucije”, zapravo, prešutno podržavaju (izoliranje Stranca, a potom i kovanje urote protiv njega).
Kao što je već ranije spomenuto, predstava “pada” najviše (ne i isključivo!) na glumcima. Na pozornici u jednom trenutku izgovoren poziv “Igrajte Fassbindera!” kao da je doživio efekt pokvarenog telefona, jer ovdje glumci kao da su se igrali Fassbindera. Autorice, doduše, jesu prepoznale nadovezivanje Fassbinderova antiteatra na tekovine Brechtova epskog teatra i provele ga u djelo sustavnim probijanjem četvrtog zida, a djelomično i daljnjom primjenom V-efekta (najrazvidnije u završnici predstave). Usprkos tome, izostao je temeljitiji i učinkovitiji rad s glumcima, koji su, prepušteni sami sebi, odradili posao kako su znali, htjeli i umjeli. Umjesto “tipskih” likova publika je tako gledala “tipske” uloge, koje su više odražavale sâme glumce nego dramske protagoniste. Tekstovi su uredno izdeklamirani, ali ne i odglumljeni, a kamoli proživljeni – predstava je tako bila više revija glumačkog zanata (ne baš uvijek vrhunskog), a ne glumačkog umijeća. Neprofiliranost likova posljedično je rezultirala i neučinkovitim ansamblom, u kojem su podjednako neuvjerljivo izvedeni i dramaturški vrhunac predstave (nasilje nad Strancem, koji je, za razliku od Fassbinderova predloška, bezimen) i sâm završetak, u kojem glumci “izlaze” iz svojih uloga i (ponovno?) postaju (prividno) “prijateljskim” glumačkim kolektivom.
I kao da se time poručilo da “problema nema” i da je sve u najboljem redu. A nije. Tema problematičnog odnosa prema Drugom (i to ne samo prema Strancu, nego i prema Bližnjem) tako ne samo da je u ovoj predstavi, zapravo, samo ovlaš otvorena, nego je naposljetku i simbolički pometena pod tepih. A problem neće nestati ako se pravimo da ne postoji. Niti ako samo konstatiramo njegovo postojanje, ali ne budemo spremni ozbiljno se suočiti s njim. I tu je temeljna razlika između Južnjaka i My Little Corner of the World – u Fassbinderovoj drami i filmu te ozbiljnosti ima, u predstavi Anice Tomić i Jelene Kovačić nema.