#440 na kioscima

16.7.2015.

Dario Dević  

Imenica ženskog roda

Treća po redu suradnja redatelja Paula Feiga i glumice Melisse McCarthy u naoko glupavoj ljetnoj zabavi radosno prkosi ustaljenim rodnim klišejima karakterističnima za taj žanr


Špijunka (Spy), r. Paul Feig, 2015.

 

Za jedan vrlo doslovan prijevod, fascinantno je koliko se na hrvatskom jeziku naslov nove komedije Paula Feiga razlikuje od naslova izvornika. Dok bismo od filma nazvanog Spy mogli očekivati triler, akcijski film ili zakučastu dramu, Špijunka ipak sugerira da je riječ o filmu koji takva očekivanja na neki način subvertira — zašto je bitno da je riječ baš o špijunki? Je li njezin spol izvor komedije, sprdnje, ili se možemo ponadati i kakvoj opservaciji na račun spolnih predrasuda u određenim zanimanjima?

Inverzija ustaljenih klišeja Ta naoko glupava ljetna zabava uspijeva ponuditi i jedno i drugo i treće. Sredovječni muškarac Feig se kroz posljednjih nekoliko godina uspio profilirati kao jedan od najneočekivanijih holivudskih feminista: osim očitog eksperimenta sa zamjenom spolova u nadolazećem rebootu serijala o Istjerivačima duhova, njegovi recentni filmovi uspješno stavljaju žene u tradicionalno muške komedijske uloge. U Djeverušama, grupa prijatelja koja se glupira na svadbi zamijenjena je prijateljicama koje piju, psuju i povraćaju rame uz rame Willu Ferrellu i Vinceu Vaughnu u Lovcima na djeveruše, a Specijalne agentice tipična su buddy-cop komedija u kojoj su buddies dvije osebujne policajke. Šarm obaju filmova — i najbitniji Feigov talent — leži u otkrivanju diskretnih razlika između muškog i ženskog ponavljanja ustaljenih filmskih klišeja: nevoljko prijateljstvo Sandre Bullock i Melisse McCarthy u Agenticama razvija se prema svim pravilima ustanovljenim u klasicima kao što su 48 sati ili Tango i Cash, no efekt je inherentno drugačiji, velikim dijelom i zbog značenja koje gledatelj baždaren na jasno razdvajanje “muške” i “ženske” uloge nesvjesno upisuje u događaje na ekranu. Agresivni policajac koji je neuredan i živi samo s psom karakterizacija je samotnjaka koji igra po vlastitim pravilima, ali agresivna policajka koja je neuredna i živi samo s mačkom, mada u svim drugim scenarističkim aspektima jednaka svom muškom parnjaku, postavlja drukčija pitanja. Zašto je tako neugledna? Zašto nije udana? Je li lezbijka? A ta pitanja otkrivaju više o nama nego o njoj.

Žene u muškim ulogama I dok su Djeveruše i Agentice bile intrigantne već samo zbog efekta koji zamjena očekivanih rodnih uloga ima na gledatelja, Špijunka na tom polju ide korak dalje i činjenicu da se film ne zove Špijun postavlja kao svoj glavni motiv. Neugledna Susan Cooper dane provodi u podrumu CIA-e kao tehnička podrška klasičnom tajnom agentu u stilu Jamesa Bonda. Svaki njegov korak slijedi njezine detaljne upute, no iako je njezin doprinos njegovu radu ključan, zbog činjenice da je debela, sredovječna žena, ona vječno ostaje u sjeni, a i sama vjeruje da joj je mjesto ondje. Taj pomalo predug uvodni dio oslanja se na neoriginalne (mada gdjegdje zabavne) “debela cura” pošalice kakve bi slične američke komedije sa zadovoljstvom rastegnule na svoje puno trajanje, no Špijunka svoje pravo lice otkriva tek kad Susan iz pomalo nategnutih fabularnih razloga biva primorana i sama izići na teren i postati tajna agentica.

Scena u kojoj dotad smotana Susan usprkos naredbama svoje šefice odluči odjenuti ženstveni crni kaput, nanijeti crveni ruž i infiltrirati se u pokerašku igru koja vrvi raznoraznim sumnjivcima i kriminalcima možda dolazi tek nakon pedesetak minuta, no tek tim preokretom film zaista počinje. Melissa McCarthy u trenu od verbalne i samokritične komičarke postaje agresivna i nametljiva akcijska heroina, ali obje inačice lika ocrtava dovoljno vješto da možemo govoriti o karakternom razvoju rijetko viđenom u takvom tipu filma. Što je bolje, njezin razvoj nije potaknut akcijama muškarca (agent kojeg je pošla osvetiti već je odavna nestao, a jedina druga muška figura je Jason Statham u ulozi granično retardiranog alfa-špijuna), nego tipično “muškim” scenarističkim alatom — željom za osvetom. Špijunka tu izravno posuđuje od žanrovskih klasika U službi njezina veličanstva i Dozvola za ubojstvo, no dok Agent 007 ondje kroz želju za odmazdom nije doživio bitnije karakterne preinake, Susan u svojoj misiji otkriva novu samouvjerenost i volju.  Rodna inverzija tu nije sama sebi svrhom, već se kroz kombinaciju dramskog zapleta najčešće namijenjenog muškom liku i ženstvenog senzibiliteta koji McCarthy projicira stvara nova filmska vrijednost koja radosno prkosi arhetipu.

Jesu li komičarke dovoljno smiješne? A s rodnim arhetipiziranjem film se ne poigrava samo s herojske strane — uvođenjem lika švercerice oružjem Rayne Boyanov koju s očitim užitkom igra Rose Byrne, Špijunka nam servira i analizu međuodnosa žena u tradicionalno muškim filmskim rolama. Igra mačke i miša između špijuna i zlikovca jedna je od najstarijih filmskih špranci, ali pustiti dvije žene da je igraju prema svim pravilima, istovremeno je izvrćući naglavačke, inteligentno je subverzivan koncept. Primjerice, klasično bondovsko nadjebavanje britkim one-linerima ovdje dobiva novu dimenziju: kad Rayna komentira Susanin izgled “tužnog bugarskog klauna”, a njezinu haljinu naziva “pobačajem”, film nas tjera da se zapitamo: bi li se neki muški špijun i njegov antagonist ikad podbadali na razini izgleda i modnog stila? U toj paradi uvreda gdjegdje toliko veličanstveno vulgarnih i opscenih da je teško povjerovati da se nalaze u holivudskoj komediji za široke mase, Susan Rayni nikako ne ostaje dužna, ali kroz sve se njihovo prepucavanje uvijek nazire ton nevoljkog uzajamnog poštivanja. Zlikovac i špijun uvijek se mrze, no zlikovkinja i špijunka usto su i — kao prave feministkinje — ponosne na umijeće i uspjeh koji je ona druga postigla u zanimanju u kojem žene najčešće nisu cijenjene.

A usprkos naoko liberalnoj klimi u Hollywoodu, jedno od tih zanimanja očito je i gluma. Već spomenuti nedavno najavljeni Feigov film o ženskim Ghostbustersima u kojem će na mjesta Billa Murraya, Dana Aykroyda, Harolda Ramisa i Erniejea Hudsona doći Melissa McCarthy, Kristen Wiig, Kate McKinnon i Leslie Jones internetska je javnost dočekala s nevjericom i panikom jer žene, navodno, nisu dovoljno duhovite da preuzmu tako značajne role. Ta bi javnost prva trebala pohrliti u multipleks na sljedeću projekciju Špijunke, gdje McCarthy uza sve svoje verbalne glumačke talente toliko promišljeno i vješto koreografirano posrće, pada, skače i mlati da bi je se bez ikakva ustručavanja moglo prozvati ne samo trenutno najboljom fizičkom komičarkom, već i najboljim fizičkim komičarem — bez obzira na spol.

preuzmi
pdf