Kobne ekonomske posljedice djetinje rugalice; kako je propala sveudiljna kauzalnost ovoga svijeta
Nije bila gužva na trajektu, no jedva sam smjestio auto. Trajektni mali izbacio me iz takta: krivo me navodio (krivo navodio – mene!) tako da sam skoro lupio išaranog hipi-folksvagen-kombija parkiranog ispred, već na samoj krmi. Ili je to ipak bio pramac? Kod trajekta se to nikad ne zna, uvijek se može okrenuti u posljednji čas prije pristajanja, tako da se pramac zakrmi, a krma... što već.
Izašao sam iz auta i uputio se na gornju palubu. Pirkao je ne baš ugodan maestral; bilo je jutro, ali je sunce već opasno zapeklo; odlučio sam sići do bara.
Susret za šankom Dolje, u baru, bilo je prilično pusto. Svi ti putnici uživali su gore u navodnim blagodatima morskoga zraka. Sjedio sam za šankom i cjevčio minijaturno pivo od 2,5 deci jer većega nisu imali. Razmišljao sam kako su Anuška i Svjetlan, za razliku od mene, dva dana proveli u kupanju i izležavanju, dok sam ja... morao sam skoknuti u Zagreb na ta dva dana, jer Helenio nije mogao sam dovršiti one Ruse…
Odjednom, s leđa mi priđe čovjek; stavi mi ruku na rame (na rame – meni!) i reče:
"Jesam te!"
Pogledao sam ga. Bio je to muškarac mojih godina. Nosio je majicu od propranog poliestera, kratke kaki hlače otužnog uzorka, a na nogama apostolke. Lice mu je bilo... i tad sam ga prepoznao. Bio je to Alvin, moj prijatelj iz djetinjstva. Puno je vremena prošlo. Kad smo se zadnji put vidjeli moglo nam je obojici biti po jedanaest, dvanaest godina, ali sam ga, unatoč priličnim tjelesnim promjenama, uspio prepoznati.
"Alvine!", rekao sam pruživši ruku. "Što radiš ovdje?"
"Igram lovice", odgovorio je.
"Kakve lovice?"
"Ne sjećaš se? Na dan kad si sa svojima selio u Zagreb igrali smo lovice."
"Pa tko bi se toga sjećao?"
"Ja se odlično sjećam. U početku smo bez veze zujali pred zgradom, tog jutra, bili su ljetni praznici, nas pet, šest – ekipa. Onda si mi se ti počeo rugati: Alvin-Balvin ili neka takva glupost na koju danas ne bih ni trepnuo, ali onda... Poludio sam i krenuo te naganjati po parku i oko zgrade. Ti si se cerekao i vikao na sav glas: ‘Ulovi me, ulovi me, kupit ću ti novine, novine su skupe, poljubi me u dupe!’ I evo, ovo je sad to!"
"Što?", pitao sam.
"Sad sam te ulovio. Tog dana kad je sve počelo nisam te mogao stići ni teoretski; tvoj tata te usred jurnjave dozvao s prozora, ti si otišao kući i istog popodneva krenuli ste za Zagreb. Nikad te više nisam vidio. Do sada.
Nisam znao kako bih komentirao jednu ovako ludu priču. Mislim, sve je bilo kako je Alvin ispričao, ja jesam baš tog dana odselio u Zagreb, jesam mu se rugao, a on me lovio oko zgrade da bi me sad, kao, konačno ulovio. (Ulovio – mene!)
Pitao sam Alvina što će popiti. "Pivo, kao i ti", rekao je. Stiglo je brzo, to Karlovačko najmanje. Alvin je otpio malen, skoro pa dječji gutljaj.
"Bio sam dijete", rekao sam mu, "a djeca su okrutna. Čime se sad inače baviš?"
"Čekaj malo", rekao je Alvin, "nemoj skretati s teme. Nismo mi završili. Sad mi trebaš kupiti novine."
Hiperinflatorni udar Toga sam se i bojao. Čim mi je bio prišao – trebao sam taj detalj zapravo napomenuti i ranije – primijetio sam na Alvinovoj pojavi gadan tik. Nekakvo žmirkanje praćeno divljim trzajima Adamove jabučice i zvukom struganja iz grla, pluća, duše, ičega. To nešto što se čulo (možda je to bilo ono nešto) profiliralo je Alvina u potpunosti, određivalo ga do najdubljih dubina osobnosti, ako takvo nešto kao što je osobnost uopće postoji na svijetu.
"Znači", pitao sam, "još uvijek se ljutiš?"
"Ne ljutim se uopće. Ali što je rečeno, rečeno je. Ulovio sam te, i sad mi kupi novine."
Bio sam u iskušenju da mu kažem "novine su skupe...", ali uspio sam se suzdržati. No iznutra sam kipio. (On će mene tjerati da mu kupim novine – mene!)
"Gdje da ti sad na trajektu nađem novine?", pitao sam.
"To se mene ne tiče. Kupi mi novine."
Riješio sam se te muke tek kad je trajekt pristao. Na prilično pustom pristaništu, daleko od naseljenih mjesta, ipak je postojao kiosk. Izvezavši auto na kopno, doglavinjao sam do kioska i zatražio Večernji.
"18.000 kuna", rekla je gospođa kioščarka.
"Šta!?"
"Toliko dođu."
Tad mi je sinulo da sam žrtva šale. Alvin i kioščarka dogovorili su se da me prijeđu, a te novine da ispadnu fakat skupe. I hi-hi-he-he i he-he-ha-ha, baš ste me prešli, a Alvin mi je vratio milo za drago.
Ali nisam bio u pravu, nisam bio žrtvom šale. Tog je dana, baš dok sam plovio trajektom, došlo do iznenadnog hiperinflatornog udara na ekonomski sustav Lijepe naše. Sve je poskupilo na stotine tisuća puta, svi smo se našli govnima, uvaljani u hrpe papira koje smo nekad hotice nazivali novcem. Da stvar bude gora, osjećao sam se krivim zbog toga: kao da je ona moja rugalica imala neke veze s tim, kao da se cjelokupno svjetsko postojanje urotilo samo sa sobom (a protiv mene jedva postojećeg) da mi dokaže da su te novine u toj kletvi koju sam tako olako izrekao, da su fakat, fakat bile skupe.
Sirenac Nisam kupio novine te fabulozne, a pokraj Alvina sam prošao kao pokraj nešećerenog ruskog čaja. Ušao sam u auto i odvezao se sav beslovesan i somnambulan do apartmana u kojem mi bijahu smješteni žena i sin. Ne zatekoh ih tamo; spustio sam se do plaže. Anuška je ležala ispod unajmljenog suncobrana, dok se Svjetlan, malo dalje, igrao u pijesku. Prišao sam bliže; Svjetlan se igrao hrpama novčanica! Osjetih alarmnost duž živčevlja; uto me ugleda Anuška, pridigne se s ležaljke, osovi se na noge blistave od kreme za sunčanje. Priđe mi, poljubi me u jedan od obraza (jednoobrazni su pa nije bitno o kojem se točno obrazu radilo!).
"Ne uzbuđuj se", rekla je znajući točno što me muči. "Inflacija je. Sav taj novac sada ne vrijedi ništa."
"Možda i ne vrijedi", odgovorio sam. "Ali možda povrati vrijednost! Priča se o deflacijskom protuudaru!"
"To su priče za malu djecu..."
"...a s druge srane, otkud tebi toliko novaca? Ako sada ne vrijedi, vrijedio je do jutros."
"Ah, znaš za moj, gotovo ljubavni odnos prema sitnim apoenima. Volim male novčanice, volim ih i gotovo!"
"Ima tu, koliko vidim, i Marulića i Starčevića, samo nam još fale mrtvi predsjednici!"
"Ma daj, ljubavi, opusti se. Zašto se ne okupaš? Pa onda prilegneš u hladu. Suncobran je plaćen sedam dana unaprijed, he-he-he, inflacija je sve pojela!"
"Okupat ću se, zašto se ne bih okupao. Možda i ostanem u moru."
"Ne paničari, vratit će se sve u normalu."
"Ne paničarim, nego pala mi je na pamet ona Hendrixova, 1983… (A Merman I Should Turn to Be):
"’Posvuda kaos, nered i stres / U svakome kutku buka i bijes / Padaju teške, šiljaste kiše / Bol je do neba pa još i više / Srebrni Arktik od krvi crven / Na pijesku stojim gol, bos i drven / Otale gledam do samog kraja / Sa rubom svijeta more se spaja.’ – sjećaš se te stvari?"
"Ne. Barem ne u tom tvom nakaradnom prijevodu!"
"Kako ne, pa plesali smo na to sigurno sto puta! A originalu ide ovako: ‘Oh say can you see it’s really such a mess / Every inch of earth is a fighting nest / Giant pencil and lipstick-tube sha...’"
"Ne gnjavi me, molim te! Opusti se već jednom. Idi po kupaće. Prošeći, kupi novine."
"Samo to ne! Svjetlane!"
"Bok, tata!", rekao je Svjetlan razbacujući uokolo gomile novčanica.
"Bok! Jesi dobro?"
"Tata, ja sam bogat! Mogu po sladoled?"
"Ne, sine, bogatstvo je relativna stvar", rekoh mu pa se odoh presvući u kupaće gaće.
Ili bilo što kupaće: 2015. postajem sirenac!