Akademski radnici talasaju između neuzbibane svakodnevnice i izleta u otpor ne uviđajući
da se niz poraza može prekinuti samo svrstavanjem uz druge društvene subjekte
Rasprava o društvenoj reprodukciji političke radne snage i materijalnim uvjetima nastanka klasne svijesti na sveučilištu, prigodno sužena na povlašteniji dio aktera u akademskom polju, ako već kreće iz pretpostavljene lijeve pozicije, mora ukalkulirati određenu vrstu inicijalnog proturječja, točnije: političkog iskustva, koje je najjednostavnije opisati odrednicama intenzifikacija i poraz. Obje se mogu zatim prikladno sparivati i koristiti kao deskriptivne sintagme postojećeg stanja: intenzifikacija poraza kao “lokalno” stanje stvari i poraz intenzifikacije kao jedan od mogućih trenutnih lokalnih ishoda.
Poraz diskurzivno-analitičkog otpora
Naime, aktualne rasprave o statusu sveučilišta, najčešće tematski zaokupljene položajem sveučilišta u uvjetima neoliberalnog kapitalizma, obrazovanjem kao javnim dobrom ili pak recentnim tretmanom humanističkih znanosti, intenzivirale su se lokalno i globalno do te mjere da je njihova vidljivost obrnuto proporcionalna njihovu političkom učinku pa se na minimumu trezvenosti pojavljuje ključno pitanje: odakle toliki porazi kad se može steći dojam da u akademskom zborskom pjevanju protiv neoliberalnog sveučilišta vlada međunarodno ugođena razina masovnog političkog sklada? I zašto se nigdje, ili nešto mekše: veoma rijetko i ograničeno, ne događa ništa smislenije i jače od diskurzivno-analitičkog otpora?
Problem je iznimno važan, ali i jednako tako popularan da se pomalo pretvara u novo epistemološko područje ili pak žanr koji, kao i toliko puta dosad u posljednjoj instanci omogućuje zapravo tek reprodukciju stečenih pozicija i akademskih karijera. S političkog stajališta tako ostaje razmjerno nepomućeni osjećaj intenzifikacije poraza jer je doista teže naći primjer koji bi pokazao da je zaokret moguć.
Poraz je, zbilja, možda preteška riječ i bilo bi lakše reći da se prije radi o taktičkom imenovanju trenutnog odnosa snaga iz kojeg bi trebalo osmisliti novu političku agendu u pristupu problemu visokog obrazovanja. Ali procesi prepoznati i jasno opisani već više od desetljeća nisu zaustavljeni, iako su ponegdje možda lokalizirano usporeni. U krajnjoj liniji ne radi se o dijagnosticiranju figure subjekta koji predvodi postojeći proces rastakanja javnog obrazovanja i sljedbi zagovornika neoliberalne reforme, nego o adresatu koji svoje djelovanje i dosadašnje iskustvo može razložno označiti kao poraz (što, naravno, nipošto ne implicira odustajanje), iz toga izvući određenu pouku i proizvesti svrsishodnije političko djelovanje. U tom se okviru, pitanje je li moguće određenu socijalnu sferu urediti suprotno ili barem drukčije od dominantnih uvjeta društvene proizvodnje, koliko god izgledalo promašeno, pojavljuje kao politički poticajno.
Dakle, ako problematiku i poziciju načelno uspostavimo dostupnim orijentirima, barem od Alexa Callinicosa (Universities in the Neoliberal World, 2006., usp. hrv. prev. na www.slobodnifilozofski.com) preko, primjerice, Stefana Collinija (What Are Universities For?, 2010.) do Deklaracije o znanosti i visokom obrazovanju (2012.) Akademske solidarnosti, imat ćemo dovoljno orijentira da u različitim aspektima lokalno iskustvo razmotrimo, i problemski i organizacijski, u širem kontekstu. Činjenica je da reformski zahvati odozgo koji su još prije koju godinu izazivali snažne reakcije, danas padaju na posve pripitomljeno i preparirano tlo i da gotovo bez reakcije svjedočimo trećem i završnom činu neoliberalnog restrukturiranja sveučilišta, znanosti i visokoškolskog pogona.
Promjena: odustajanje i muk
Naime, kontekst je naznačen kao paradoksalna pozicija univerziteta u 21. stoljeću: nikad dosad nisu bili tako brojni i važni, a istodobno nikad nisu bili tako nesigurni u smisao svoga postojanja, vlastitu ulogu i mjesto, osobito kad su posrijedi humanističke discipline. Jednako tako, sveučilište nikad nije bilo masovnije (neovisno o cijeni ulaska što je pritom plaćaju studenti), kao što se u našim okolnostima ne pamti takav opseg kadrovske obnove zahvaljujući velikom broju ulaska znanstvenih novaka u sistem. Ta se unutarnja reprodukcija uvelike i paradoksalno odvijala mimo središnjeg društvenog konflikta u posljednjem desetljeću, ali je rijetko kad politički osviještena do točke u kojoj se mogla, kao zlokobno trošenje ljudskog materijala na nekoliko razina, oblikovati u političkog subjekta, čak i posljednjih mjeseci kad je posve jasno da će ubrzo biti izložena učincima reforme pripremljene u autističnom pogonu nominalno socijaldemokratskog upravljanja resorom.
Čak i kad se osjetnija (dakle: nipošto masovnija) podrška pružala rubnim pokušajima otpora, upravo zbog izmještenosti iz središnjeg društvenog konflikta, pretpostavimo onog rada i kapitala, stizala je tek do granice ideološkog komfora ili naloga katedarske hijerahije, a kad se procijenilo da stvari postaju “radikalnije” u odnosu na stečene pozicije i liberalno-srednjoklasni habitus, nalazila su se iznimno zanimljiva opravdanja za odustajanje i muk.
Unatoč postojanju nekog oblika nesigurnosti, logika polja govori da svako odustajanje znači povratak iz društvene konfliktnosti u relativno neuzbibani, stabilan teritorij vlastite struke, u izvjesnost strukturne pozicije koja se razumije isključivo izvan društvenog konflikta, gotovo kao prirodna pojava. I taj je simptom prema prikladnoj katedarskoj distribuciji i hijerarhiji prisutan kod većine onih koji se u prvom koraku uzbude na riječ “promjena”, i vremenski ograničen, bilo da su im kriteriji kulturno-nacionalistički i vezani uz gubitak identiteta, bilo da se radi o čistoj socijalnoj inerciji i personalnom obrambenom refleksu. Stoga bi se moglo reći da politički (što dijelom svakako znači i društveno-reformski) kapacitet univerziteta u lokalnom kontekstu podsjeća na večernje odnosno noćne izlaske tinejdžera koji se ipak, nakon malo raspojasanijeg manevra, vraćaju u izvjesnost roditeljskog doma ili pak ne izlaze jer te večeri baš nisu nešto raspoloženi, a doma je ionako suho i toplo.
Stoga nije čudno da su neoliberalni reformski vjetrovi zatekli akademsku zajednicu kao nedovršen ili svojevrstan hobistički politički subjekt. Kako taj reformski projekt izgleda u završnoj fazi, dakle negdje pred svojim legislativnim dovršenjem, vrijedi se u kontekstu ove rasprave prisjetiti najfrekventnijih medijskih refrena koji su se predstavljali kao kritika, točka prijepora partitokratskih aktera, prisjetimo li se samo primjera tko i kako smije raditi nakon navršene 65. godine života. Očevidno je da je posrijedi stečeno pravo odnosno privilegij, ali stečeno je na stanovit način i pravo da vam se porodni dopust ne računa u ugovorno (novačko) vrijeme, a opet nije izazvao ni prijeko potreban minimum reakcija kao dobni ograničavajući kriterij.
Sa stajališta reprodukcije političke radne snage u nešto drukčijem okviru, ono što se može izgubiti samo su dalekosežne političke posljedice pristanka na vječnu reprodukciju uvjeta u kojima nastaje većinska “struktura osjećaja” da se nešto može izgubiti. Iako izgleda jednostavno čak i kao radni zaključak, aktualno se diferenciranje praktički odvija upravo u toj točki. Možda promjena rakursa i pitanje što se i kako može izboriti predstavlja korak nakon suočenja s osjećajem poraza, ali taj se korak ne može zamišljati isključivo unutar akademskih zidina.
Solidarnošću do fronte
Izostanak interne solidarnosti, kao deficit mobilizacije i političkog djelovanja, logično se prometnuo u nedostatak izvanjske solidarnosti, što je doslovno prouzročilo dvostruku štetu: društveni procesi prolazili su i prolaze mimo sveučilišta koje ih je, u skladu s opisanim pozicijama i interesima, moglo i nije moralo reflektirati, ovisno o istraživačko-interesnim prioritetima njegovih aktera, akademskim i epistemološkim modama, problemima koji u distribuciji znanja spadaju u širu ili užu struku. Kako sveučilište uglavnom ne zanimaju drugi (osim kao sporadično hladno analitičko polje uspostavljeno na lagodno bezinteresnom subjekt-objekt načelu) koji prolaze isti ili sličan proces transformacije, tako, posve razumljivo, ni druge ne mora odnosno ne zanima sveučilište. Takvo je ponašanje (ili participacija neparticipiranjem) zapravo rad u korist vlastite štete i ima nekoliko ekstenzija, među kojima je medijska dosad bila najizraženija, kako zbog koruptivnih rabota, klanovskih sukoba i navijačko-prokazivačke orkestracije. Medijski prokazano kao zastarjelo, neučinkovito i, osobito “s epohalnog stajališta”, antimodernizacijsko, i to tipičnim radom popularnog krizno-vrištećeg stereotipa “na državnoj sisi” i reprodukcijom fantazme “poželjnog uspješnog znanstvenika”, sveučilište isprva mijenja upravljački žargon i lekseme samopercepcije, a zatim – zahvaljujući politici i reformskim zahvatima resornog ministarstva – kreće smjerom posve oprečnim od onoga što ga zamišlja lijevi imaginarij, na primjer, u obliku predstavljenom u Deklaraciji o znanosti i visokom obrazovanju Akademske solidarnosti.
Prostor političkog djelovanja, pa tako i stvaranja priželjkivane fronte, sastoji se isključivo u tome da sveučilište, osim što je razvilo mehanizam rezultatske pokornosti ili povremeni poluartikulirani obrambeni refleks u odnosu na partitokratske strukture, uglavnom tako da im se ponekad službeno, povrijeđeno i bez uspjeha usprotivi kad su posrijedi zakonske reforme ili strah od gubitka stečenih prava – postane svjesno drugih društvenih subjekata i to ponajprije onih s kojima bi moglo podijeliti posljedice iste politike odozgo, dakle, u prvom koraku onih koji čine tzv. javni sektor, a zatim, ili štoviše, istodobno i onih drugih kojima eksploatacija i prekarnost nisu tek prijetnja nego grubi okvir svakodnevnog preživljavanja. Taj korak, međutim, zahtijeva reformirano sveučilište ili barem drukčije pozicionirane aktere sa sveučilišta, a to je moguće, vrijedi ponoviti još jednom, samo ako se dokinu uvjeti u kojima se odvija kontinuirana reprodukcija većinske strukture osjećaja: najprije demokratizacijom odozdo, rastakanjem naslijeđenih organizacijskih hijerarhija, radikalnom kritikom feudalnog mentaliteta svojstvenog akademskom plemstvu – koje zdušno i otporno statusne privilegije prevodi u privatne interese a privatne interese zamagljuje stečenim statusnim privilegijama, socijalnu ekskluzivnost legitimira specifičnim uvjetima rada a specifične uvjete rada socijalnom ekskluzivnošću – i, naravno, besplatnim obrazovanjem.
Ukratko, taj spomenuti korak vodi osmišljavanju vrijednosnog spektra koji se često naziva politikom intelektualnog rada, i to uvelike u gramšijevskoj perspektivi. U tom smislu taj osjećaj poraza dijagnosticiran na početku možda jest prerana i nervozna dijagnoza trenutnog stanja, možda jest i pretjerana reakcija na tromost i mobilizacijski kapacitet jedne spore formacije, ali prešućivanjem sigurno nećemo izbjeći ili amortizirati njegove učinke. Dakle, da se ne igramo stare igre razlike između optimista i pesimista u čaši vode, ako postojeći odnos snaga baš i nije konkretno poraz, aktivni disbalans kao rezultat političkog autizma odozgo i klasne reprodukcije socijalno-akademskog plemstva, svakako upućuje na potrebu da se, kad je ljevica u pitanju, osmisli drukčije političko djelovanje.