Sposobnost analize i sinteze; sposobnost primjene znanja u praksi; sposobnost planiranja i upravljanja vremenom; temeljno opće znanje struke; potkovanost u osnovnim praktičnim stručnim znanjima; usmena i pisana komunikacija na materinskom jeziku; znanje drugog jezika; elementarne vještine rada na računalu; istraživačke vještine; sposobnost učenja; vještine upravljanja informacijama (sposobnost prikupljanja i analize informacija iz različitih izvora); sposobnost kritike i samokritike; sposobnost prilagodbe novim situacijama; sposobnost stvaranja novih ideja (kreativnost); sposobnost rješavanja problema. To rekavši i poslušavši, odosmo
Zdravo, Sokrate, najmudriji među Atenjanima!
O, Protagoro! Zdrav i ti bio, ako se ne šališ. Otkud i kamo, čemu to uzbuđenje?
Po prvi mi je put, Sokrate, žao što sam umro.
Kako to?
Evo, maločas sam bio tamo gore - znaš ono mjesto otkud se vidi kugla zemaljska, sitna poput špekule usred ništavila - i malo promatrao (jer, ako pažljivo gledaš, može se svašta vidjeti čak i u tako sitnome). I vidio sam da je Evropa uzavrela poput košnice.
Hramovi koji nisu hramovi Položaj zvijezda upućuje da je vrijeme berbe i žetve, Protagoro. A možda se radi o nekoj svečanosti, ili o ratu. Premda, valja priznati, ne znam zašto bi te išta od toga navelo da požališ što, zajedno sa mnom, boraviš na poljanama blaženih, onkraj vremena i prostora.
U pravu si, Sokrate. Vreva koja je mene privukla ne događa se ni na poljima ni na ratištima, već oko hramova Muza i mudrosti - odnosno, onih ustanova u kojima se Evropljani trenutačno zabavljaju Muzama i mudrošću (ne zovu ih više hramovima).
Što se tamo zbiva, u tim hramovima koji nisu hramovi?
Preuređuje se učenje, Sokrate.
Zeusa mi. Slutim, Protagoro, razlog tvog uzbuđenja. I ti si se svojedobno bavio prehranom duše, trgujući takvim jelima na veliko i malo, onomad kad smo imali svoju malu razmjenu mišljenja. A kako se to preuređenje učenja, Protagoro, zbiva, i zašto?
Lijepo što si spomenuo hranu duše. Vidiš, mi smo takvom hranom smatrali znanje, i mislili smo da ljudi nama dolaze po znanje, i novce nam plaćaju radi znanja. E, sada, Sokrate, tamo više nije tako. Tamo dolje odlučili su da im više ne treba znanje; trebaju im vještine. A odlučili su tako jer znanje, kažu, zastarijeva (kod njih ti se sad toliko mnogo toga iznalazi da se tijekom jednog ljudskog života poimanje društva i prirode nekoliko puta stubokom mijenja). I odlučili su, razmislivši, da im ne treba jedna velika vještina, već mnogo mnogo mnogo malih. Pa tako sada - eto razloga toj jesenjoj vrevi - preuređuju i preudešavaju učenje u tim hramovima-učilištima, raspoređujući i razlažući u snopove i pregršti vještina sve što se uči. A uči se, kako rekoh, mnogo toga, pa i više. Sad svaka vještina mora biti pažljivo popisana, i mora se zvati “ishod”. Ishod učenja. I ne smije biti susreta mladih s mudrim ljudima (ono što smo mi zvali razgovorom, a oni zovu nastavom) koji bi prošao bez najmanje šest do sedam ishoda. I svi ti ishodi moraju biti zapisani na papiru, od mjedi trajnijem.
Mladić i papir Zaista, Protagoro, silno knjigovodstvo. Podsjeća na ona velika skladišta u luci u kojima je rob morao pisati koliko ima vreća brašna, koliko zobi, koliko amfora ulja, i kada su spremljene i u kojem su uglu skladišta.
Rekao bih da si prilično u pravu. Jer kad su jednom pobrojene sve vještine svih ljudi, daju se pobrojiti i sve vještine koje je stekao određen mladić slušajući određene mudre ljude. I onda uz tog mladića može putovati i papir s popisom vještina. Papir? Zar može popis koji je sastavio netko drugi biti važniji od riječi samog mladića? Ili možda tamo dolje više ne znaju ni odgovarati ni pitati?
Nemaju vremena, Sokrate. Osim toga, hoće sve crno na bijelo jer mladi ljudi mogu slagati.
Ne daj bože! Kako slagati? Nismo li baš na to baš ti i ja potrošili puno riječi, dok je mali Platon zapisivao? Nisu li obrazovanje i znanje nužno učinili mlade dobrim ljudima?
Dapače - na tom popisu njihovih vještina (koje su pažljivo raspoređene u skupine i na hrpice) stoje i njihove “osobne vještine”. A to su, piše, pozitivnost, odgovornost, prilagodljivost, spremnost na učenje. Ima još i etičnost, i volja za uspjehom, i poduzetnički duh. Puno toga ima.
Vidim zašto su dolje u tolikom poslu. Mi smo se trudili svesti sve što postoji na što manje vrsta, a oni množe i umnožavaju. Nego i odgovornost je, kažeš, vještina?
Osobna vještina. A kad sam ja ono govorio da se vrline mogu naučiti, nisi mi vjerovao, Sokrate, i bunio si se. Ali, ako bismo se oko vrlina još i pitali, vještine se, neprijeporno, mogu naučiti.
Svakako. Govoriti istinu u krajnjoj je liniji isto što i zbrajati ili plesti: što češće to činiš, to si brži i manje griješiš.
A ako te vještine nemaš dovoljno, poukom i kaznom navode te da postaneš bolji, ili budeš konačno izgnan kao nepopravljiv.
Nadničari Ali vratimo se gdje smo stali. Kako može slagati netko tko ima uza se papir na kojem stoji da ne laže?
Pa ne može slagati - tako stoji na papiru.
A bez papira bi mogao slagati?
Tu Protagora nije odgovorio.
Protagoro, zašto ne kažeš ni da ni ne?
Sokrate, svega mi, sad kad si tako rekao, čini mi se da papir ne govori o mladićima, nego o onima koji su ih učili.
Želiš li reći da papir jamči da mladići nešto mogu - pardon, da imaju neke vještine - ali, ako nemaju, nisu krivi oni, nego oni koji su papir napisali?
Protagora je kimnuo.
I želiš li reći da, budući da na papiru uvijek piše jedno, i budući da papir ne može odgovoriti kad ga se dodatno pita, ako na papiru ne piše ono što bi čitalac papira htio znati, onda je krivnja na onima koji nisu čitaočeve želje predvidjeli?
Protagora je kimnuo.
Ali zašto onda papir ne govori o učiteljima mladića? Zašto govori o mladićima?
Jer čitaocima papira, Sokrate, trebaju mladići.
A zašto im trebaju?
Da rade za njih.
Krizon iz Himere Oh, to sam zaboravio - tamo dolje više nema slobodnih ljudi! Svi su do jednoga su nadničari koji rade za plaću. Dakle, ti ishodi učenja, kažeš, svojevrstan su jamac i svjedok onima koji zapošljavaju da su oni koje zapošljavaju nešto naučili.
Nije posve točno. Ishodi jamče da oni koji traže posao imaju neke vještine. I to je, upozoravaju rado, bitno drugačije: “naučiti” je neprecizno, “imati vještine” i “moći učiniti” je precizno.
To bi se svidjelo našem prijatelju Prodiku, majstoru sinonima. No svi su u tom tamo svijetu, je li, nadničari i rade za nadnicu; i u toj trci za nadnicu svi moraju trenirati kao što treniraju sportaši, tko će bolje trčati i tko će brže na liri svirati; i za to dobivaju potvrde.
Ne, Sokrate. Dobivaju potvrde da mogu trčati i na liri svirati. Ali na potvrdama ne piše koliko dobro to mogu. Potvrda je općenita stvar. Ona tvrdi da svi koji je imaju nešto mogu - ali opet to netko, očito, može bolje, a netko manje dobro. Kao što svi mi (ako ne patimo od kostobolje) možemo trčati, ali Krizon iz Himere može trčati duže i brže od svih nas.
Sad je Sokrat neko vrijeme šutio. Naposljetku reče:
Znači, o Protagoro, Krizona iz Himere pomoću ovih potvrda o ishodima nećemo naći. I one ne služe nalaženju Krizona iz Himere, niti nalaženju bilo koga tko bi mogao pobijediti na Olimpijskim igrama. One služe nalaženju tekliča kojemu možemo povjeriti pismo s očekivanjem da će ono, u uobičajenom vremenu, biti uručeno. A ako ne bude, možemo sudu tužiti onoga tko je tekliču izdao potvrdu o ishodu.
Tako je.
Onda mi je zbilja jasno zašto bi netko poželio uštedjeti na vremenu koje mora provesti u takvim gnjavatorskim zapošljavanjima tekliča