4.11.2004.

Sunčana Tuksar  

Iskupljenje u kaosu

Ian McEwan na književnu je scenu stupio 1975. svojom prvom zbirkom pripovjedaka First Love, Last Rites. Nakon nje, također sedamdesetih, uslijedila su djela Inbetween the sheets and other stories (‘78.), njegov prvi roman The Cement Garden (‘79.), prema kojem je 1993. snimljen film, te također iz 1979., roman Solid Geometry čiju je produkciju BBC zabranio u već uznapredovaloj fazi.

Njegovi su romani nazivani morbidnim i neodoljivim, a sve njegove sljedeće romane povezuje jasan povijesno-politički kontekst (vladine odredbe u The Child in Time, utjecaji fašizma i rasizma u Blackdogs, hladnog rata u The Innocent, te korumpiranog svijeta političkog novinarstva u Amsterdamu), kao i snažna osobno-psihološka komponenta likova, ali i samog autora (kratkovidnost racionalnog uma u romanu Trajna ljubav te kolektivna kratkovidnost Zapada uoči Drugoga svjetskog rata u Okajanju.)

Upravo ta posljednja tri romana – Trajna ljubav, Amsterdam i Okajanje – zaslužna su što se McEwanovo ime često nalazilo na Bookerovoj listi. Trajna ljubav bila je nominirana 1997., no nagradu je te godine ponijela Arundhati Roy s romanom Bog malih stvari. Već sljedeće godine, u konkurenciji s našoj publici poznatim Barnsovim romanom Engleska, Engleska, McEwan ipak osvaja Bookera za Amsterdam. Njegov posljednji roman Okajanje također se našao u užoj konkurenciji za tu prestižnu nagradu 2001. godine.

Neki književni kritičari govore o tendenciji dodjeljivanja Bookera autoru za kojeg se čini da ga zaslužuje, a ne najboljoj knjizi. Činjenica da je odličnoj Trajnoj ljubavi 1997. Booker promaknuo, a 1998. ga osvojio podli roman sljedbenik Amsterdam, donekle opravdava to stajalište. Tako možemo konstatirati da je McEwan bolji nominirani nego nagrađeni pisac. Zato će ovdje biti riječ upravo o tim dvama nominiranim romanima.

 

Erotomanija nadahnuta Božjim planom

U Trajnoj ljubavi McEwan je podmetnuo slatku malu osvetu zbog davno zaustavljene BBC-ove produkcije njegova romana, sagradivši ovaj roman, dvadeset godina kasnije, na temeljima De Clerambaultova sindroma. Riječ je o bolesti od koje boluje Jed Parry, jedan od junaka romana, a u kojoj, kako sam autor publicistički objašnjava na kraju romana, religiozna uvjerenja zauzimaju središnje mjesto u fiksacijama, nasilništvo i suicidalne tendencije su također prisutni kao i erotske fiksacije. Riječ je, drukčije rečeno, o čistoj erotomaniji, u ovom slučaju homoseksualnoj, za koju bolesnik vjeruje da je nadahnuta nekim Božjim planom. Sve bi bilo u redu da taj sindrom McEwan nije – izmislio! Kritičari, psihijatri te ostala “ozbiljna čitalačka publika” popušila je njegovo medicinski nadahnuto objašnjenje zasnovano na priči o francuskom liječniku koji je prvi uočio tu bolest liječeći ženu koja je bila uvjerena da je kralj George V. bio zaljubljen u nju iako ga nikad nije upoznala.

Usprkos povremenim naznakama McEwanova uvrnutog humora, i iako temeljena na apsurdu izmišljene bolesti, ovo je vrlo ozbiljna priča o neočekivanom ljubavnom trokutu koji čine Joe, znanstvenik-novinar, njegova supruga Clarissa, romantičarka specijalizirana za Keatsa, te treći čovjek Jad Parry, koji boluje od spomenutog sindroma te se zaljubljuje u – Joea. Time mu ujedno okrene život naglavce učinivši ga objektom svoje erotske opsesije utemeljene na selektivnom čitanju znakova, te samim tim njega i njegovu suprugu pretvori u svoje žrtve koje trpe uznemiravanje, stres, psihičke i fizičke napade, čak su i životno ugrožene.

Skupivši sva potrebna saznanja, možemo reći da je ovo priča o vrebaču te da priča započinje onim slavnim prvim poglavljem o kojem se pisalo kao o jednom od najboljih uvodnih poglavlja svih vremena, a kritika ga još voli nazivati i tour de force. Dakle, Joe je isplanirao savršeno poslijepodne s djevojkom u engleskoj prirodi, a ono se pretvara u noćnu moru jer neočekivano bivaju upleteni u incident balonom u kojem jedan čovjek pogiba, a u njihove živote ulazi vrebač Parry koji se također slučajno našao na mjestu nesreće. Od dana koji završava osobnom tragedijom koja dodiruje živote svih promatrača pa dalje, sve što se događa podsjeća na poznati koncept o Božjem planu čiji smo svi mi dio i u kojem se jedino iskupljenjem onih koji pate može unijeti malo reda u opći kaos čijim dijelom i sami možemo postati u bilo kojem trenutku. Ili, kao što bi Amerikanci to pojednostavili: shit happens.

 

Svatko ima svoj čimbenik

A upravo to i slijedi nakon uvoda; odmah uranjamo u okosnicu priče, a u pitanju je, kao što je već spomenuto, ljubavni trokut i to – bravo za McEwana! – vrlo svjež i uvjerljiv. Svatko od likova kao dio tog trokuta ima svoj čimbenik kojim pokušava normalizirati svoj unutarnji kaos.

Čimbenik Parryja, poremećenog vrbača, je ljubav. On preko zaljubljivanja i iščitavanja nepostojećih znakova uzvraćanja te ljubavi pokušava normalizirati svoj kaos čineći živote drugih dvaju likova u tom trokutu kaotičnim:

Voliš me, a želiš me uništiti. Pretvaraš se da se to ne događa. Da se ništa ne događa! Pizdo jedna! Poigravaš se…mučiš me… daješ mi sve te male kurčeve tajne znakove da bih ti dolazio…i misliš da me možeš odvojiti od Njega. Al’ doć’ ćeš ti k meni. Na kraju. Doć’ ćeš i Njemu jer ćeš morati. Pizdo, molit ćeš za milost, puzat ćeš na koljenima…

Clarissin čimbenik je optužba. Ona pokušava normalizirati kaos svoje veze s mužem optužujući njega, odnosno njegove neispravne postupke u rješavanju problema s Parryjem. U svojim odgovorima suprugu izmjenjuje psihoanalitičke predrasude i iluminirajuće genijalnosti (Lavanchy), no ipak biva tek promatračem vezanih ruku: Clarissa je piljila kroz prednje staklo u cestu… u sve zelenija polja i šapiku koja se upravo probijala uz živicu: – Čemu? Ovdje je prekrasno, a mi smo ipak nesretni.

 

Akcijski roman ideje

Treći u trokutu je, dakako, Parryjeva žrtva – Joe. Njegov darvinistički um doživljava pravi big bang fizike i biologije ljudske vrste počevši od prvog prizora s balonom, ili točnije, helijem kao pokretačkom silom, do potrage za materijalnim ključem protiv religioznog viđenja situacije. Međutim, sve Joeove znanstvene spoznaje i teorije (apsurdno) padaju u vodu pri pokušaju da razriješi nastali kaos u svojemu životu: To, zajedno s krvavom mrljom na tepihu, bila je Parryjeva ostavština – orgija međusobnog optuživanja, autopsija koja nas je u tri ujutro otposlala umorne i ogorčene u zasebne krevete.

Na kraju imamo nešto što kritičar Perrette Lavanchy naziva geometrijskim zaključkom: zadnje poglavlje u savršenoj je simetriji s prvim. Vraćamo se na mjesto zločina – engleski countryside – prizorište razrješenja svih začkoljica.

Uglavnom, jednim dijelom imamo pred sobom roman ideje s izravnim uplivom pripovjedača koji kognitivno navigira čitatelja upućujući ga na autorski stav (darvinizam), zaplićući ga raznim hičkokovskim elementima (psihologija napetosti, sumnje i neistraženih zamračenja ljudskog uma) i pravovremeno ga skrećući s puta melodramatičnosti (sudbina dvoje ljudi ipak je u njihovim vlastitim rukama).

Drugim dijelom (i baš dobro da je tako!) iz tog romana (autorove) ideje dogodio se trespassing u akcijski roman. Na taj se način roman udobnije smjestio u trilerskom žanru, a žarište se s razine odnosa premjestilo na razinu situacije. Strateški gledano, to je McEwanov genijalan potez. U protivnom, čitatelja bi vjerojatno zaboljela glava od unutarnjih i vanjskih glasova romana, autorove potrebe da Joe neprekidno rekonstruira kontinuitet između subjektivnog doživljaja svijeta objektivnih činjenica, te uslijed ubacivanja pripovjedačeve refleksije u naraciju koja na taj način možda ne bi uspjela držati vodu do samog kraja. Ovako ispada da McEwan jako dobro razumije taj fenomen ljudskih odnosa i emocija, ili da je barem svjestan da ima puno neistraženog prostora koji bi se tu mogao otvoriti, a kojemu možda ipak nije dorastao.

Ono što Trajna ljubav i Okajanje imaju zajedničko možemo svesti na jednu riječ: kaos. Trajna ljubav započinje kaosom, te sve što dalje slijedi vodi ponovnoj normalizaciji, dok kod Okajanja možemo govoriti o teoriji obrnutog kaosa. Tamo se, ponovno američki pojednostavljeno, događa trouble in paradise.

 

Ništa pretjerano konkretno

Okosnica priče u Okajanju svedena je na kratki sadržaj s poleđine knjige: priča je to o djevojčici koja osuđuje mladog obiteljskog prijatelja za zločin koji on nije počinio i o njezinu nastojanju da se kasnije u životu iskupi za posljedice svojega čina. Ili još kraće: saga o engleskoj obitelji između dva rata.

Uoči Drugoga svjetskog rata Europa je tipična civilizacijska tempirana bomba. U ovom smo romanu fokusirani na englesku obitelj udobno zavaljenu u dnevni boravak ladanjskog života. Ubrzo, čekajući kulminaciju romana, autor nas podsjeća na (danas nepostojeći) moral, odanost na temelju prvog poljupca, odlazak kćeri koja odbija biti razmažena u stroge bolničke redove Florence Nightingale, polo-kragnice s koledža, mudre majke s migrenom, nejasne figure (ah, tako engleskih!) očeva… Tada McEwan uvodi malo kaosa u uredan život stanara kuće čije odnose moramo pratiti budnim okom Aghathe Christie: bujna mašta djevojčice Briony počinje graničiti s paranojom, klinci blizanci izgube se, naglo se spozna ljubav između Cecilije, studentice književnosti s Cambridgea, i Robbieja, siromašnog sina snažnog karaktera domaćice obitelji koji poslije postaje žrtvom Brionyne laži. Tu je i Paul Marshall, budući ratni profiter, sestrična Lola koja (misli da) je silovana i koja će postati Paulova supruga, glave obitelji Emily i Jack Tallis i tako dalje, i tako dalje, kao što to treba i biti u nekoj sagi.

Na sadržajnoj razini nema ničeg pretjerano konkretnog. Stvarni sukob događa se između čitateljeve želje da zaboravi sve suvremeno što je u posljednje vrijeme pročitao i da se umjesto toga baci na kontemplaciju pejzaža, metafora i lijevih ruku koje posežu u desne džepove, ili da preleti te stranice što je prije moguće (roman ima gotovo 400 stranica – koliko brzo je to uistinu moguće?) i prihvati se nečega drugog.

Mnogi se kritičari slažu da je McEwan Okajanjem ponovo stvorio roman. Upravo o tome je ovdje i riječ – o McEwanovoj sposobnosti stvaranja romana koji ima elemente remek-djela, te koji poslije i biva proglašen remek-djelom. Osim što je prvi dio predugačak (realizam), a treći dio – trik. I to, ni manje ni više nego – postmodernistički. Promjena diskursa u ovom slučaju ponovo upućuje na njegov skriveni smisao za humor.

 

Bez straha od utjecaja

Ono što imamo u središnjem dijelu romana možemo nazvati kulminacijom kaosa, drugim riječima – ratom! Ujedno i pokrićem za konsenzus kritičara da se McEwan izgleda ne boji utjecaja. Nema toga s čime bih se više mogla složiti! Ovaj njegov roman zaista ima početni ulomak Jane Austen, hemingvejevski čvrstog muškarca, dikensovsko siromašno dijete, lorensovsku rubno-ekspresionističku seksualnost i čiju ono krivnju? Ah, da! Dostojevskijevu! Očita je i književan povezanost s Virginiom Woolf i modernističkom magijom, zabranjivanim Lawrenceovim romanom Ljubavnik Lady Chatterley, Hartleyjevim The Go-Betweenom, i pokušajem da se postane Henry James u nastojanju da se jednako zastupe diskurs i klasični povijesni “štih” tog razdoblja. Postoji još i jasna povezanost pisca i njegova studija književnosti. Tu je McEwanova tajna nada da naracija Okajanja i Trajne ljubavi preslikaju intertekstualnost i, ironično, upravo nas to upozorava da Okajanje ne tretiramo kao klasičan realističan tekst koji on pokušava biti. Tu su još i jukstapozicija modernog romana Woolf i Lawrencea s Genetteovom varijabilnom unutarnjom fokalizacijom (Briony, pa Cecilia, pa Robbie, pa ostali.) Ovaj nam nekadašnji student književnosti ubacuje i simetrične motive (motiv grčkog hrama u prizoru silovanja i opet u prizoru vjenčanja), zatim temporalne prolepse ili, opet prema Genetteu, narativne aticipacije (netko će napraviti nešto za pola sata), a na koncu tu je i ranije spomenuta kolektivna kratkovidnost te rat – vrhunac kaosa – koji će nas ubaciti u radikalnu postmodernu, odnosno, tehnika pripovijedanja mijenjat će se u trećem dijelu baš kao i situacija nakon rata. Zgodno!

 

Izvrstan predložak za BBC-ovu mini-seriju

Nakon što se fino akademski analizira ovo remek-djelo, ipak moram konstatirati da je dijete ispalo kilavo, da je roman štreberski ispoliran, da ne poziva na razmišljanje suvremenog čitača te može poslužiti još jedino u paučinu zarobljenim akademicima kao pisani dokumentarac o stvaranju romana s prelazaka nekih ranijih stoljeća jedno u drugo. Tome pridonosi činjenica da McEwan ne dopušta ni ljudski netočnu percepciju likova, nego se pravovremeno ubacuje i upućuje nas na pravi put. Stoga se stječe dojam da učestalo ne može odoljeti vlastitim pripovjedačkim izazovima pa cijela priča postaje prenaglašena naracijom do granica izdržljivosti čitateljevog strpljenja.

No, priznajem da bi knjiga bila izvrstan predložak za BBC-ovu mini-seriju, nešto poput kombinacije Homefronta ili Dražesnih pupoljaka svibanjskih. BBC ovaj put zasigurno ne bi prekinuo produkciju nečeg tako dobro poznatog i sigurnog poput Channelova laka za nokte Rouge Noir te nedužnog i debeljuškastog poput rane Zete Jones.

Dok se to ne dogodi, možemo Okajanje smatrati knjigom visoke mode – ona je poput haljine koja je vrhunskog kroja, no pomalo neudobna pri nošenju.