Istraživanje barokne izvodilačke prakse

Istraživanje izvodilačke prakse onoga što se naziva ranom glazbom kontinuirani je proces u kojem svake godine dolazi do novih otkrića, a s njima i spoznaja koje se onda mogu, ali i ne moraju pretočiti u današnje glazbovanje. Pioniri pokreta za autentično, odnosno, kako se to politički korektnije kaže, povijesno obaviješteno izvođenje uglavnom su se koncentrirali na one elemente glazbovanja koji proizlaze iz samog notnog teksta. Pritom je cilj bio otarasiti se taloga pogrešnih tradicija nastalih tijekom 19. stoljeća, te pokušati otkriti zvuk koji bi bio što bliže onome iz vremena kada je pojedino djelo i nastalo. Takav pristup, kolikogod bio pošteniji prema skladatelju i njegovu vremenu, ipak krije u sebi neke zamke. Naime, mnogi izvođači od drva ne vide šumu, pa zastranjuju u filološki perfekcionističko, ali interpretativno suhoparno čitanje. Osim toga, opsjednutost izvornim kontekstom često dovodi do toga da se zaboravlja kako je nekada izvodilačka praksa bila mnogo slobodnija pri baratanju glazbom svog vremena nego što se to danas vjeruje – ili barem želi vjerovati.

Hitovi i rariteti

U istraživanje takvih (re)interpretacija barokne glazbe uputio se londonski sastav The Bach Players, koji je, zajedno s mezzosopranisticom Renatom Pokupić, otvorio program Samoborske glazbene jeseni. Zamisao je pritom bila predstaviti izbor iz opusa Henryja Purcella i Georga Friedricha Händela, usredotočen uglavnom na arije iz opera Didona i Enej, odnosno Rinaldo. Pritom i prilagođavanje izvorne orkestralne pratnje komornom sastavu, kao i objedinjavanje kontrastnih brojeva u zaokruženu cjelinu imaju itekako uporište u uobičajenoj praksi 17. i 18. stoljeća. Doduše, nije da je tako posložen program bio bez određenih slabosti. Tako je Purcellov blok bio donekle zamoran zbog činjenice da su gotovo svi odabrani brojevi bili u istom tonalitetu g-mola. Nizanje arija čak troje protagonista Händelova Rinalda predstavljalo je pak poseban izazov za Renatu Pokupić, jer je Armida sopranska, Almirena mezzosopranska, a Rinaldo altovska uloga. Stoga je prebacivanje iz visokog u niski registar ostavilo traga na nešto slabijoj sonornosti dubljih tonova, s kojima Pokupić inače nema nikakvih problema, što se, uostalom, već bilo čulo i u prvom dijelu koncerta.

Zanemarimo li pak ove manje primjedbe, ovaj je koncert u samoborskoj franjevačkoj crkvi bio unutar samo sat vremena prepun glazbenih poslastica. Neke od njih, poput Didonine tužaljke ili arija Lascia ch’io pianga i Cara sposa dobro su poznati hitovi baroknog repertoara. Druge su pak bila prava otkrića, posebice bravurozni brojevi Furie terribili i Venti, turbini  iz Rinalda. U nadasve raznovrsnim vokalnim stavcima Renata Pokupić pokazala je iznimnu širinu svog umijeća, u rasponu od potresnih lamenta do vatrometnih furioso arija.

Višestrukost legitimnih komunikacija

Ne treba zanemariti niti odličan doprinos gostiju iz Britanije, koji su, osim pratnje arijama, samostalno odsvirali i nekoliko kraćih instrumentalnih stavaka. Unutar peteročlanog sastava posebno se izdvojila izvrsna violončelistica Alison McGillivray, kako u pastoznim basovskim dionicama Purcellovih skladbi, tako i u virtuoznom nadmetanju s pjevačicom u već spomenutoj ariji Venti, turbini. Samozatajna pak violistica Rachel Scott pobrinula se za nadasve osebujan dodatak programu. Na početku toga glazbenog broja učinilo se da je riječ o nekom Händelovu stavku skladanom na način dvodijelne francuske uvertire. No, malo-pomalo, postajalo je sve očitije da je domišljata glazbenica sama skladala svojevrsnu baroknu fantaziju na popularni napjev Samobor je lepa varoš, u čijem se finalu instrumentalnom sastavu pridružila i pjevačica, pjevajući napjev u njegovu izvornom obliku.

Takav štos može se na prvi pogled učiniti kao jeftino podilaženje publici, no njegova je poruka, zapravo, mnogo dublja. Kao i cijelim koncertom, tako se i ovim dodatkom pokazalo da barokna glazba može komunicirati s današnjim vremenom na mnogo različitih, ali jednako legitimnih i učinkovitih načina. Jer, filološka korektnost i povijesna obaviještenost ionako nemaju nikakve svrhe ako će ih današnja publika doživljavati tek kao sredstva za predstavljanje muzejskih izložaka. A glazbi koju su predstavili Renata Pokupić i The Bach Players niti nakon dvjesto godina nije mjesto (samo) u muzeju.