U povodu 125 godina od prvog prvomajskog protesta, donosimo izbor iz domaćih mančesterijada: tema je tekstilna tvornica iz Duge Rese
Organizovani radnik, br. 39, objavljen 9.12.1922. Od kako je Draškovićevom “Obznanom” rasturena radnička sindikalna organizacija, ovdje nitko ne smije da misli na osnivanje nove ekonomske organizacije, jer tvornička uprava takvog radnika smatra buntovnikom i prijeti mu se otpuštanjem iz posla, premda sam zakon o zaštiti radnika u § 35. dopušta udruživanje radnika radi očuvanja svojih ekonomskih interesa. Ali kod nas se na taj zakon nitko ni ne obazire. Ovdje se uposluju djeca od 13 godina, što je isto u ovom zakonu zabranjeno. 8-satni rad provadja se ovdje samo na papiru[.] Žene se uposluju kroz čitavih 8 sati noćnog rada uz plaću obične nadnice, koja ovdje ni u kom slučaju ne premašuje 60 kruna ili 15 dinara. Djeca dobivaju od 30 do 40 kruna dnevno ako i ostali nekvalifikovani radnici, dočim kvalifikovani radnici: bravari, kovači itd. dobivaju nadnicu od 75-95 kruna dnevno. [...] Dok su radničke plaće smiješno niske, dotle su cijene životnim namirnicama veće nego u Zagrebu, jer ovo par špekulanata što ih ovdje imamo, dobro znade izrabljivati ovu potlačenu sirotinju. [...]
Organizovani radnik, br. 37, 11.12.1924. Eto, šta u svom aktu kaže Inspekcija Rada:
K. S. H. S. Inspekcija Rada za Oblast Zagrebačku Br. 2133.
1. novembra 1924. g.
Predmet: Domaća tvornica predenja i tkanja d. d. u Dugojresi – predstavka organizacije.
ODLUKA
Izvidom izaslanika Oblasne Inspekcije Rada od dne 29. oktobra, koji je uslijedio na temelju predstavke “Podružnice Saveza Radnika-ca Šivačko Odjevne Industrije i Obrta u Dugojresi” ustanovljeno je slijedeće:
Radništvo za vrijeme objedovanja nema prostoriju, koja bi služila kao blagovaona, te mora hranu uživati na otvorenom prostoru, dapače i za lošeg vremena.
U jednoj nastanbi za neoženjene radnike (bivša sokolana) stanuje u jednoj prostoriji radništvo obojega spola, a ista služi ujedno kao kuhinja, drvarnica i t. d.
U jednoj prostoriji, koja služi za nastanbu neoženjenih radnika, a veličina je oko 6 puta 4 m, stanuje 20 radnika, što čini prostor od 4.4 kv. metara na osobu.
Neposredno ispod prozora stana jednog radnika nalazi se zahodna jama nedovoljno pokrivena.
U predionici ustanovljen je veliki nered u zahodima i pomanjkanje istih, jer na kojih 300 radnika, koji rabe te zahode, otpada tek 6 zahoda. U ostalim odjeljenjima ustanovljeno je isto tako nered i nečistoća te omanjkanje potrebnog uredjaja za odvodjenje tekućine.
U “pražarnici” (čišćenje vune) razvija stroj, uslijed pomanjkanja uredjaja za sisanje – prašinu, koja lebdi po zraku i štetno djeluje na zdravlje tamo uposlenog radništva.
Poduzeće nije još uvijek udovoljilo ovdašnjim nalozima za odstranjenje nedostataka i to broj 819 od 8. novembra 1923. i broj 928-1924 od 20. marta. Poglavito u pogledu izgradnje kupališta za radnike i zaštite transmisija, koje se nalaze na prolazu i dohvatu radnika.
Nadalje je ustanovljeno, da se u prvom katu predione zaposluje maloljetne radnike i žene do 1 sat noću, a u “vitlariji”, bravariji i kod bjelenja platna, da se stalno radi po 2 sata dnevno dulje, a bez naročite dozvoole Oblasne Inspekcije Rada.
Poduzeće nema dječjeg skloništa, pa kako imade tamo veliki broj matera sa dojenčadi, to takva djeca ostaju preko dana bez nadzora ili su radnice prisiljene posebno plaćati za čuvanje djece.
U stvari pritužbe radničke organizacije, da je zdravlje tamošnjeg radništva, u vrlo lošem stanju uslijed nehigijenskih radiona i nedovoljnog hranjenja, obratiti će se ova oblast na nadležno mjesto. [...]
Firma odgovara radničkim povjerenicima, da ona, uz najbolju volju, uslijed poslovne krize, ne može udovoljiti podnošenim zahtjevima. [...]
Organizovani radnik, br. 46, 12.11.1925. Pored tog radnici u tome poduzeću nemaju pitke vode. Vodu, koju su radnici prisiljeni da piju, dobivaju iz Mrežnice, kroz tvorničke rezervoare, a koja je sva mastna od ulja[.]
Radno vrijeme, kako to zakon o zaštiti radnika paragraf 6. predvidja, ne drži se. Radnici se natjeruju da rade po 10, 11 pa i više sati dnevno.
Organizovani radnik, br. 41, 7.10.1926. Higijenski uslovi u fabrici nikako ne odgovaraju stilu jednog modernog industrijskog poduzeća. Uslijed nedovoljne ventilacije u poduzeću, radničko roblje guši se u strahovitoj prašini. [...] Naročito su tome izloženi mladi radnici, radnice i naučnici. Njih imade oko 500 i to od 14-18 godina, koji vrlo često, sa manje otporne fizičke snage [...] podliježu obolenju od tuberkuloze. Strašni su podatci o haranju tuberkuloznog bakcila među radništvom; oko 75% boluje lakše ili teže na toj proleterskoj bolesti.
Radna knjižica na ime Ferde Lulika, “remenara i cylindermachera” u dugoreškoj tvornici, izdana 22. ožujka 1890. Isječak o radnom zakonodavstvu, paragraf 114:obzirom također i na zakone glede pučke nastave postojeće, je u tvornicah za posao upotriebljivati posve zabranjeno djecu ispod 10 godinah, a samo s dozvolom obrtne oblasti dopušteno je rabiti djecu, koja su navršila 10. godinu, ali nisu dostigla 12. godina života.
Dozvola ima se samo tada podieliti, ili kada se pokaže, da je uredno posjećivanje učione u skladu s radnjom u tvornici, ili kada sam tvorničar, podigavši posebnih učionah, prema odredbam školske oblasti kako treba skrbi za obuku djece.
Djeca, koja su prevalila 12. godinu, ali nisu navršili 14. godinu života, mogu se za radnju u tvornici upotriebljivati samo 8 satih na dan.
Mladići, koji su navršili 14. godinu života, ali nisu još dostigli 16. godinu života, mogu se za radnju upotriebljivati samo 10 satih na dan...
Dušan Lopašić, Sloga, br. 30, 22. srpnja 1888. Bio sam čitao da se u tvornicu primaju djeca koja su jošte fizičko nerazvijena i koja bi morala školu polaziti. I glede toga uvidio sam, da nije sve baš na dlaku istina, što se ondje piše. Sam sam pitao ono nekoliko dječaka, za koje sam cijenio, da su slabiji i mlađi od drugih, koliko im je godina, pa sam se osvjedočio, da su svi iznad 14 godina, jedan mi reče: “U 14. sam godini...”
... Radi se svaki dan osim nedjelje i blagdana, a rad započima u 5 sati u jutro, te traje do 6 sati na večer, o podne od 12 do 1 sat jeste prosto vrijeme i to služi radnikom za jelo i odmor. Čitatelj si je već sam izračunao, da svaki radnik na dan probavi radnjom 12 sati. Pol dana ostaje mu za odmor i spavanje, a to je za zdrava normalna čovjeka i po najrigoroznijim zahtjevah dosta. Razgledao sam, no nigdje nisam opazio bolesno ili blijedo, žuto lice, već su bili svi zdravi jedri, što je doista znak, da se u Dugoreškoj tvornici radnik ne preobterećuje, da se njegov fizički razvoj ne zaustavlja ogromnim i prevelikim trkom.
Ima radnika koji imaju dnevnicu, ima ih, a ti su već spretniji i marljiviji, koji rade po dogovoru, to su tzv. akordni radnici. Ovi su dakako i više zaslužuju, jer im se povjerava i teža radnja, koja je prema tome i bolje honorirana. Ima ovdje djevojaka, koje ovako zaslužuju na dan 60 do 70 nč. i više, a to je svakako liep dohodak, dočin sam našao muškaraca, kojim zasluga svakog dana pretiče i 1 for. Radi li se preko opredijeljenog vremena, to ravnateljstvo najskrupuloznije taj višak nagrađuje, kao što odštećuje radnika u slučaju da nema radnje, kad n. p. nedostaje vode u Mrežnici ili se strojevi pokvare ...
... Najprije dakle skrenuh u kuhinju. Jelo već gotovo: juha od riže, govedina i ričet, to je onog dana bio “menu”, a bila je u pripravi i pečenka uz salatu. Ja sam okusio hranu, te moram priznati, ako je u kvalitetu bila slabija od bolesničke, da je bila ipak pristojno pripravljena i dovoljno kvalitetna, što mi svi radnici osim jednog jedinog potvrdiše. Taj “opozicionalac” nije bio zadovoljan, te držeć me valjda za službenu kakovu osobu, potuži se, da nije dosta govedine i da kadkada zaudara.
Tekst odabrao i uredio Stefan Treskanica
Protekli tjedan prošlo je 125 godina od prve međunarodne demonstracije solidarnosti u borbi za osmosatno radno vrijeme (ali i opće pravo glasa, jednakiji dohodak itd.). Godinu nakon (1891.) prvi je maj na Briselskom kongresu Druge internacionale fiksiran kao stalna rubrika borbe za radna, socijalna i građanska prava u općem kalendaru. Ni to nije teklo glatko: njemačka i britanska sekcija bile su protiv ovog datuma, njemačka ponajviše, jer im je manifestacija u vidu prekidanja radnog procesa direktno mogla štetiti kao organizaciji (partija je tek izašla iz 11 godina ilegale). Na inzistiranje austrijsko-skandinavske alijanse (kojoj su i masovnost i konfrontacija mobilizacijski najviše koristile), prijedlog je prošao. Alternativa je bila da se slavi prva nedjelja u mjesecu, što nije baš zapalilo članove. U Hrvatskoj je Prvi maj obilježen već 1890. u nizu mjesta, međuostalim i u Dugoj Resi, “pod prijetnjom oružništva”.
(Stefan Treskanica)