#440 na kioscima

9.2.2015.

Suzana Marjanić  

“Između” kultura i disciplina

S indologinjom i filozofijskom antropologinjom razgovaramo o njezinim iskustvima interkulturnoga podučavanja povodom njezina boravka kao gostujuće profesorice u Seoulu


Trenutno se nalazite u Seoulu gdje ste gostujuća profesorica na Odjelu za južnoslavenske studije. Zanima me kakvo je Vaše iskustvo u interkulturnom podučavanju, jer svakako nije isto predavati u Njemačkoj, Italiji, Koreji ili Hrvatskoj – gdje predajate ili ste predavali. Koje su paradigme u skladu sa studijem, studentima i lokalnom kulturom u navedenim zemljama i što biste posebno promijenili u lokalnoj sredini? Naime, predajete na Odjelu za etnologiju i kulturnu antropologiju u Zadru.

Ovogodišnji poziv u Seoul dobila sam povodom 25. godišnjice postojanja Odjela za južnoslavenske studije na Hanguk University of Foreign Studies. U toj godini osnivanja studija sam i sama prvi puta otišla u Seoul na poziv Korejske istraživačke fondacije (Korea Research Foundation), a potom sam radila na Sveučilištu Yonsei na Institutu za istočne i zapadne studije. Tada su počela moja istraživanja buddhizma, konfucijanizma i šamanizma, a tek nakon tri godine počela sam predavati na HUFS-u (Hanguk University of Foreign Studies).

Osim hrvatskog jezika moji su se kolegiji bavili uglavnom raznolikostima kulture u tadašnjim jugoslavenskim republikama, multikulturnom situacijom u tadašnjoj Jugoslaviji i mogućnostima interkulturne komunikacije u tom kontekstu.

Danas predajem teorije diskursa, posebice orijentalizma i balkanizma, što je korejskim studentima vrlo strano. Uspoređujući moja iskustva predavanja na Sveučilištu u Heidelbergu, Würzburgu ili Marburgu, uopće u Njemačkoj, gdje se očekuju predavanja koja su izrazito teorijskog i apstraktnog karaktera, u Koreji studenti više interesa pokazuju za performativne oblike nastave egzemplificirane različitim glazbenim i plesnim oblicima.

Ovisno i o sveučilištu i disciplini unutar kojega predajete mijenjaju se metode učenja pa tako u Italiji, gdje sam radila na Svećeničkom seminaru, osim filozofijskih predavanja, interreligioznog dijaloga, u središtu nastave bile su i praktične vježbe različitih oblika buddhističke meditacije.

Dakle, interkulturno učenje svakako je povezano s mjestom i kulturnim kontekstom i očekivanjima onih kojima predajete, a potom s disciplinom koju ili unutar koje predajete. Kako sama ne priznajem disciplinarne granice tako se i moj rad uvijek zbivao negdje “između” kultura i “između” disciplina, na različitim odjelima – za filozofiju, antropologiju, znanost o religiji ili teologiju.

 

Nastavnik - Sonsaeng, "onaj koji je rođen prije"

Prvi put u Seoulu boravite od 1988. do 1994. godine, i to na poziv korejske vlade i tada surađujete s Institutom za istočne i zapadne studije Sveučilišta Yonsei. Potom ste radili kao profesorica hrvatskog jezika i antropologije na HUFS-u (Hanguk University for Foreign). Što Vas je tada posebno inspiriralo u Vašim istraživanjima?

Da, moj prvi odlazak u Koreju povezan je zapravo s jednim historijskim momentom u samoj korejskoj suvremenoj povijesti, a to je otvaranje prema stranom svijetu, posebice onom socijalističkom/komunističkom. To je godina Olimpijskih igara, 1988. i “Sjeverne politike” koji uvodi tadašnji predsjednik Roh Tae-woo. Iako je već 1983. godine Lee Beom-suk, tada ministar vanjskih poslova, zagovarao ideje uspostavljanja odnosa s Kinom i Sovjetskim Savezom, tek 1988. postaju ove ideje eksplicitne i provedene u korejskoj politici. Time se namjeravalo izvršiti pritisak na Sjevernu Koreju prema otvaranju svom južnom susjedu, a svakako i doprinijeti smanjenju vojne napetosti na poluotoku.

Dakle, u vrijeme mog prvog dolaska u Koreju, ljudi su još bili vrlo skeptični prema onima koji dolaze iz socijalističkih zemalja jer do tada to nije bilo zamislivo. Najaktualnije političko pitanje tada bilo je ujedinjenje dviju Koreja. Mene je međutim više zanimao pogled na svijet kako ga susrećemo u buddhizmu, socijalna etikecija tradirana konfucijanskom etikom i u temelju svega toga šamanizam s neograničenim brojem duhova u njegovom panteonu, a kroza sve to i mogućnosti iščitavanja određenih političkih aspekata korejskog društva. Međutim, kako su se kulturne mijene u Koreji dešavale izuzetno brzo, već samo nekoliko godina kasnije izvodili su se rituali za ujedinjenje Koreje inscenirani u skladu sa sve tri religijsko-filozofijske-animističke afilijacije.

Na Yonsei sveučilištu osim intenzivnog bavljenja korejskim jezikom, bavila sam se i istraživanjem interreligijskih susreta u Aziji tako da sam započela s projektom Orijent na Orijentu. Osnovna mi je ideja tada bila istražiti kako se u kontekstu jedne kulture obilježene ateizmom konfucijanizma i buddhizma te vjerovanjem u sveprisutnost duhova u svakodnevnom životu recipiraju oblici hinduističke religioznosti koji su počeli pobuđivati interes nekih Korejaca u kontaktu s indijskom zajednicom u Seoulu. Istraživanje je uključivalo i odlazak u Indiju te nastavak terenskog rada na oba lokaliteta. Svakako zanimljiv ishod bio je uvid u različitosti između Istoka i Istoka koje su se na primjeru ovog susreta pokazale radikalnijima od onih između Istoka i Zapada čime su se relativirale, dekonstruirale, a po mom sudu i dokinule ove razlike Istok – Zapad često korištene u najraznovrsnijim diskurzivnim strategijama i praksama.

Rad na Hanguk University of Foreign Studies osim svog akademskog aspekta bio je posebno inspirativan na razini odnosa između studenata i nastavnika. Korejska riječ za nastavnika je sonsaeng, “onaj koji je rođen prije”, dakle stariji i utoliko netko tko zaslužuje povjerenje i respekt. U svjetlu toga druženja sa studentima uvijek je bila uključena i jedna roditeljska dimenzija, utoliko briga i mar za studente, naravno one koji su se družili na taj način. Tako je nastala mala korejska obitelj s mojim studentima, i to je nešto što je ostavilo dublje tragove u mom životu negoli puko akademsko bavljenje kulturnim sadržajima iz moga područja. Kasnije se te razine ujedinjuju i Koreja postaje “drugom domovinom”. U njoj stečena iskustva zahvaćaju daleko dublje negoli znanja koja sakupite tako da su bogatstva koja sam ponijela sa sobom upravo te atmosfere i gotovo hermetički doživljaji u susretima s ljudima, a oni se ne zaboravljaju.

 

Povratak na Zapad

Zatim, 1994. godine odlazite u Njemačku i Italiju. Naime, prvo u Njemačkoj 1994. radite kao docentica na Odjelu za filozofiju, gdje predajete filozofijsku antropologiju, i na Odjelu za povijest religija Julius-Maximilian Sveučilišta u Würzburgu gdje predajete religijsko-znanstvene teorije i azijske religije. Kakav je bio povratak na Zapad?

Povratak na Zapad bio je “neželjeno premještanje”, dolazak na “vlastito mjesto koje to nikada nije bilo”. O tom fenomenu odlaska i dolaska govorim u knjizi Topodynamics of Arrival: Essays on Self and Pilgrimage (Rodopi) koju sam zajedno Gertom Hofmannom objavila 2012. godine.

U Würzburgu sam radila na Odjelu za filozofiju te sam, osim Filozofijske antropologije predavala Korejske religije i Šamanizam.

U Marburgu sam nastavila rad na azijskim temama, ali sam fokus premjestila na teoriju znanosti te metodološke i teorijske pretpostavke u poredbenom istraživanju religija, nadovezujući se na projekt Orijent na Orijentu.

 

Jednako tako na Odjelu za etnologiju i kulturnu antropologiju Ruprecht-Karl Sveučilišta u Heidelbergu radili ste kao suradnica na DFG projektu Teatralnost – teatar kao kulturni model u znanosti o kulturi. Recite nam nešto više o navedenom projektu.

Radeći na tom projektu na Sveučilištu u Heidelbergu, smjer istraživanja krenuo je u pravcu performativnih teorija i teatralnosti kao mogućih hermeneutičkih koncepata u tumačenju kulturnih fenomena čime je intendiran odmak od prevladavajućih semiotičkih teorija 20. stoljeća. U središte istraživanja dolazi tijelo i tjelesnot kao stvarnost, corpo-reality, a u svrhu tumačenja uključuju se i pojmovi igre i rituala i vizualnosti kojim smo proširili horizont istraživanja s ciljem ukazivanja na razloge ograničenosti znanja koja su se stjecala unutar strogo određenih disciplinarnih granica. Projekt je bio interdisciplinaran, u njemu su sudjelovali znanstvenici iz područja znanosti o kazalištu, književnosti, iz antropologije i performativnih studija. Jedna od knjiga kojom je rezultirao ovaj projekt je Im Rausch des Rituals, Gestaltung und Transformation der Wirklichkeit in körperlicher Performanz, koju potpisuju Köpping i Rao, a u svome radu bavim se problemom odnosa teksta i njegove performativne inscenacije u buddhističkom ritualu.



Ritual Yŏngsan-tae-jae na Olimpijskim igrama

U svojoj knjizi Yŏngsan-tae-jae navodite kako ste na terenu proveli pet godina te da ste jednako tako proveli usporedna istraživanja u Japanu, tražeći moguće paralele s ritualom Yŏngsan taejae. S obzirom da o navedenoj knjizi nije bilo govora u Zarezu, ukratko nam recite kada ste se prvi puta susreli s navedenim ritualom i što Vas je posebno fasciniralo u njegovoj slici – izvedbi (čin) i riječi (tekst); naime, zamjetno je da je prva riječ u Vašoj knjizi upravo riječ “fascinacija”.

Ritual Yŏngsan-tae-jae prvi sam put vidjela na pozornici na otoku Youi-do, a izvodila se za uspješan ishod Olimpijskih igara. Kako su ritual izvodili buddhistički redovnici, pretpostavila sam da je riječ o promjeni ritualne funkcije i da to ne može biti prvotna namjera rituala. U razgovoru s redovnicima nakon predstave doznala sam za hram u kojem žive i održavaju tradiciju ove ritualne izvedbe, a potom i da je ritual prvobitno oblikovan u svrhu odvođenja duša predaka u nebo. Tako je započelo istraživanje jednog osobitog fenomena unutar korejskog buddhizma o kojemu do tada nije bilo pisano na europskim jezicima, a i na korejskom je postojala jedna jedina knjiga o njemu, napisana po narudžbi korejske vlade što je ukazivalo na to da je ritual uvršten u skupinu “nedodirljivih kulturnih dobara” i da se njegova tradicija održava na način svojstven korejskom i japanskom čuvanju kulturne tradicije, a što je istovremeno upućivalo i na njezino nestajanje. Koreja i Japan su gotovo 40 godina prije UNESCA, koji je to učinio 2003. godine, osvijestile potrebu za očuvanjem svojih “nedodirljivih kulturnih dobara” i “živih nacionalnih blaga” vezanih uz njih.

Kako je u Yŏngsan-jaeu riječ o izuzetno kompleksnom fenomenu, moja su istraživanja potrajala, posebice na radu s tekstovima koji su se u ritualu postavljali na scenu, a sačuvani su na sino-korejskom pa ih je razumjelo vrlo malo redovnika.

 

Koliko mi je poznato jedina ste predavačica kod nas koja predaje teorije rituala, odnosno ono što je u zapadnim sveučilišnim programima poznato i kao ritual studies (ritualni studiji). Da li u okviru kolegija Teorije rituala podučavate navedeni ritual te kakve su reakcije studenata/ica?

Na kolegiju Teorije rituala u Zadru usmjerila sam se na to da studenti dobiju na uvid različite modele koji su primjenjivani u tumačenjima rituala, dakle cilj mi je bio ukazati na mogućnosti različitih interpretativnih postupaka koji ne vide ritual samo kao statično i fiksirano odvijanje određenih sekvenci, nego živih ritualnih procesa te onkraj dugo prevladavajuće ideje o tome kako rituali prenose značenja željela sam nastavne sadržaje fokusirati na tjelesne i spiritualne oblike predanosti u ritualnoj izvedbi. Yŏngsan-jae sam ponekad koristila egzemplarno kao primjer takvog performativnog čina koji se događa na različitim egzistencijalnim razinama i čijom se izvedbom očekuju različiti oblici transformacija – od redovnika-izvođača da postignu oslobođenje nirvana, od duhova prisutnih u ritualu odlazak u nebo, a od sudionika laika sakupljanje zasluga i poboljšanje karmičkih uvjeta preporađanja, dakle ritualnu događajnost kao transformativni performans.

 

Osim toga, jedina ste istraživačica kod nas koja se bavi sustavnim istraživanjem buddhizma, šamanizma i konfucijanizma.

Istraživanje religijskih oblika u Koreji nije moguće u bilo kojem obliku isključivosti jer su svi međusobno povezani, ne samo u izvedbi, nego i u razumijevanju. Osim toga, Korejci ne poznaju isključivost niti u religijskom opredjeljenju pa nikako ne smatraju proturječnim pripadanje bilo kojoj od navedenih religija ili svjetonazora istovremeno ili ovisno o svrsi. I kršćanstvo toga nije ostalo pošteđeno pa mu se mnogi obraćaju tek onda kada zakažu molitve upućene duhovnim bićima njemu prethodećih religija.

 

Šamanizam kao "nedodirljivo kulturno dobro"

U knjizi navodite kako je šamanizam (musok) u Koreji osebujan fenomen, a odnos samih Korejaca prema njemu je ambivalentan. S jedne strane ga smatraju istinskim oblikom svoje religioznosti, a pritom ga ni konfucijanizam ni buddhizam, kao ni u novije doba kršćanstvo nisu uspjeli zasjeniti. S druge strane, smatraju ga izrazom tzv. primitivne svijesti i čak kada ga i uvažavaju, prešućuju svoju odanost njemu. Međutim, kao što navodite u knjizi, usprkos svim pokušajima njegovog odbacivanja šamanizam ostaje najživlji oblik religioznosti. Za sam ritual Yŏngsan taejae navodite da je to prastari šamanistički ritual koji je obuhvaćao obrede štovanja neba koji su trebali osigurati božansku zaštitu kraljevstva i njegov napredak.

Šamanizam je čini se najstariji oblik religioznosti i ritualnog djelovanja u Koreji, a Korejci su ga prakticirali još u svojoj sibirskoj prapostojbini. Odnos prema šamanizmu mijenjao se više puta nakon Korejskog rata 1950.-1953. Kada je Koreja morala krenuti putem modernizacije i industrijalizacije, šamanizam se kao oblik primitivne svijesti činio zaprekom koje se trebalo lišiti. To je naime bila službena karakterizacija šamanizma u to vrijeme, ali njegovo uklanjanje bilo je izuzetno teško s obzirom da je u zemlji ne samo bilo puno šamana, nego i onih koji su zahtijevali njihove usluge. U tom su periodu šamanski rituali, kut, bili zabranjivani i izvodili su se u tajnosti, a danas još živući šamani iz toga vremena pričaju kako su često njihovi rituali bili prekidani, a oni odvođeni u policijske stanice i tamo zatvarani.

Šezdesetih godina međutim prepoznaje se u njima kulturno korejsko nasljeđe i potencijal distingviranja od Japanaca pa se uvodi institucija “nedodirljivih kulturnih dobara”, s jedne strane, i “živih kulturnih nositelja” te tradicije sa svrhom njezina očuvanja, s druge strane. Valja napomenuti da šamani u Koreji bivaju “pozvani od duhova”, a sam se poziv manifestira u obliku “bolesti duha”, sinbyong. Mogućnost izlječenja u tom slučaju slijedi tek nakon uspješnog nauka kod duhovne majke koja prenosi znanja i tumačenja vizija koje se u bolesti manifestiraju i strategijama ophođenja s njima i duhovima koji se u njima pojavljuju. Zbog niskog društvenog statusa i stigmatiziranosti, oboljela osoba opirala se pozivu koliko je god mogla, ali posljedice su bile fatalne i mnogi su ostali na neki način u tom liminalnom stanju, neizlječenosti, tj. nemogućnosti da stupe u kontakt s duhovima, ali i da nastave “normalan”, uobičajen život kakav su vodili prije sinbyonga. I danas ima takvih slučajeva; o tome je opširno pisala američka antropologinja Laurel Kendall, a o nekoliko neuspješnih pokušaja izvedbe inicijacijskog rituala snimila je i film. Šamanizam je u Koreji obično reprezentiran ženama šamankama pa se stoga često tumači oblikom ženske supkulture i reakcije na strogost konfucijanskog svjetonazora zastupljenog u isključivo muškoj životnoj domeni.

 

Umijeće mačevanja Geodmo

Koliko mi je poznato, prakticirate Haedong Geomdo, vrstu korejskog mačevanja. O kakvom je točno mačevanju riječ i može li se prakticirati negdje kod nas?

Riječ je o korejskom umijeću mačevanja, hae znači more, dong je istok, geom je mač, a do je put. Na početku se koristimo drvenim i bambusovim mačevima, a kasnije metalnima s pravom oštricom. U temelju ovoga umijeća je filozofijski pojam shimgum koji objedinjuje duh, tijelo i namjeru u izvođenju pokreta, a koji se manifestiraju primjenom mača. Naravno, elementarno je savladati pokrete i baratanje mačem, ali tehničko savršenstvo nije dovoljno za ostvarivanje shimguma. Kada se uči strategija obrane, najvažnije je postići harmoniju između duha i tjelesne akcije kako bi se izbjeglo svako nasilje. Školovanje se sastoji od deset učeničkih stupnjeva i potom osam majstorskih, a svaki se potvrđuje ispitom i promjenom boje pojasa, kasnije i odijela. Kao i svako umijeće mačevanja, geomdo nema za cilj samo razvijanje tjelesnih tehnika, nego utjelovljenje životnih stavova vezanih za razvijanje različitih vrlina poput strahopoštovanja, dobrote, jasnoga puta i sl. 

Nije mi poznato može li se prakticirati kod nas.

 

Politička antropologija: Koreja kao dihotomija i dualizam

U novije doba svoja ste istraživanja proširili na političke konflikte između sjeverne i južne Koreje (politička antropologija) i interkulturalnost u Koreji. Kakvo je stanje danas?

Čini mi se neminovnim vlastita istraživanja preusmjeriti i fokusirati na druge teme s obzirom na povijesni trenutak u kojemu se nalazimo. Ne možete ostati indiferentni na događanja koja se zbivaju samo stotinjak ili dvjestotinjak kilometara od vas, gdje ljudi umiru od gladi ili se ubijaju bez jasnih razloga. Tu se ponajviše referiram na događaje poput zatvaranja industrijskog kompleksa Kaesong, nuklearnog programa vezanog uz izgradnju interkontinentalnih raketa Taepodong 1 (do Japana) i Taepodong 2 (do zapadne obale Sjedinjenih Država), ili pak onoga egzekucije druge po važnosti osobe sjevernokorejske politike, Jang Seong-taeka, 12. prosinca, ali i svemu što je tome događaju prethodilo nakon preuzimanja vlasti od strane Kim Jong-una. Iako je teško sa sigurnošću reći što se odista zbiva u Sjevernoj Koreji, vrijedno je razmotriti najrazličitija tumačenja tamošnje situacije kako od samih Korejaca na jugu, tako i američke politike, ali i općenitije europskog i svjetskog pogleda na ovdašnju situaciju. Južna Koreja mora u svakom trenutku biti spremna na moguće iznenadne događaje u Sjevernoj Koreji, a time i njegove moguće posljedice.

Za primijetiti je također kako se osnovni sentiment spram sjevernog susjeda promijenio u usporedbi s onim od prije 20 godina kada je ujedinjenje dviju Koreja bio osnovni cilj kako politike tako i svakog Korejca ponaosob. Danas u vrijeme globalizacije i uključivanja Južne Koreje u društvo razvijenih zemalja kako Azije tako i svijeta, ovakva namjera ne nalazi potporu među većinom, a posebice mlađim stanovništvom.

Tome pridonosi i sve razvidniji moment multikulturnih kretanja i razmjena u koje je Južna Koreja uključena, za razliku od vremena moga prvog dolaska kada je svaki stranac bio objekt čuđenja. Ne samo da sve više stranih radnika dolazi u Koreju, nego je sve više i međukulturnih brakova, a prisutnost južnokorejskih kulturnih oblika u obliku Korejskog vala otvaraju nova područja u istraživanju i razumijevanju korejske kulture danas. Naročito je pritom važan taj Korejski val ili Korean Wave, ili Hallyu, zaslužan za promociju korejske kulture diljem Azije i Europe. U obliku Hallyu 1. portretirao je korejski način života prikazan u historijskim dramama poput Zimske sonate ili Dragulja iz palače koje su bile vrlo atraktivne “stranom pogledu” ili potom još popularniji Hallyu 2. u eri K-popa i Psyja. Lee Bae-yong, predsjednica Akademije za korejske studije, naglašava kako je došlo vrijeme za Hallyu 3., tj. akademsko istraživanje ovih spomenutih fenomena kako bi im se podarila dubina i snaga za stvaranje daljnjih kulturnih naracija, a koje bez ove refleksije možda ne bi bile moguće. Riječ je, naime, o pokretanju cjelokupne kulturne industrije i otkrivanja priča iz korejske povijesti koje bi bile prikladne za preobrazbu u kulturne produkte, a time postale konkurentne na svjetskom kulturnom tržištu, ali i postale atraktivne kao sredstva realizacije ciljeva u pokretanju “autentičnog turizma” koji bi što više stranaca privukao u Koreju. Ovo bi također trebalo proširiti tematiku istraživanja unutar korejskih studija koje su do sada također bile previše ograničene strogim disciplinarnim odredbama.

Ovdje bih iskoristila priliku da spomenem posljednji broj časopisa Književna smotra koji je posvećen promociji korejske kulture i književnosti u Hrvatskoj, a uredio ga je gost urednik ovoga broja, pročelnik našeg Odjela za južnoslavenske studije, prof. dr. sc. Kim Sang-hun. U sadržaju su obuhvaćene klasične teme iz književnosti, hallyu, fenomen multikulturalnosti, jezika, filozofije, filma, a imamo priliku čitati i neke prijevode originalnih književnih djela s korejskog jezika.

 

Godina konja

I kako se nalazimo još uvijek u postblagdanskim raspoloženjima, recite, kako se slavi korejska Nova godina (31. siječnja), odnosno što je posebice karakteristično za navedenu proslavu? I nadalje, kako je kršćanstvo nakon buddhizma druga religija po brojnosti u Koreji, na koji način buddhisti prihvaćaju proslavu Božića kao i konzumerističke ikonografije?

Korejska Seollal, koja se ove godine slavi 31. siječnja, uvodi nas u godinu Konja. Uobičajeno je dan prije toga temeljito očistiti kuću i prostor ispred kuće te upaliti mirisne i bambus štapiće. Pri izgaranju bambusovi štapići stvaraju prasak koji istjeruje demone iz kuće. Toga se dana svi članovi obitelji kupaju i u osvijetljenim prostorima očekuju ponoć. Sutradan svi oblače tradicionalnu korejsku odjeću hanbok i obavljaju ritual posvećen precima, charye, prinoseći im različite vrste hrane i pića koja se ostavljaju na posebnom oltaru. Slijedi ceremonija klanjanja saebe kojom se ukazuje respekt starijima, a za uzvrat se dobiva njihov blagoslov. Nekada je bilo češće, ali se i danas prakticiraju različite igre, kao primjerice yut, ili se pak pričaju priče. Vani dječaci puštaju zmajeve yeonnalligi, a djevojčice se igraju na njihaljkama neolttwigi. Na korejsku se Novu godinu jede juha s rižinim kolačem tteokguk, a potom rižin kolač od meda yakgwa.

Bez obzira na religioznu pripadnost, Korejci slave obje Nove godine, i gregorijansku i lunarnu, iako ova prethodna nije tako zahtjevna i konzumerističkih obilježja kao što je slučaj na Zapadu. Naravno, grad je okićen u skladu s božićnim ugođajem, pred katedralom Myeong-don izložene su jaslice, obilje najraznovrsnije ponude različitih poklona je prisutno, ali osobno doživljavam ovo razdoblje mnogo mirnijim negoli kod nas. Jedan od razloga leži i u tome što stanujem u planini, a ne u centru Seoula gdje je atmosfera drugačija i manje intenzivnog  slavljeničkog ugođaja negoli primjerice na seoulskom Times Squareu.

preuzmi
pdf