Žana Amidžić  

Ja, Frankenstein i vodoriga

Zašto potraga za ljudskošću? Još od srednjega vijeka vjerovalo se da se ponašanja mnogih bića koja imaju mistične moći, mogu pripisati njima – nama – ljudima, kao što su se i mnoge ljudske osobine pripisivale određenim životinjama pri čemu su one postajale sve više antropomorfizirane. U tom valu vjerovanja pojavljuje se i novo biće u Europi koje se kretalo noću, a skamenjivalo danju te je otimalo i jelo djecu. Postalo je poznato pod nazivom “vodoriga”.

No vodorige su u najnovijem hollywoodskom proizvodu iz 2014. godine, filmu Ja, Frankestein, prikazane poput čiste suprotnosti onome o čemu smo čitali, slušali i onome što smo gledali godinama. Inače su vodorige (izvorno gargouille) bile tema raznih filmova poput Rise of the Gargoyles (Bill Corcoran), Reign of the Gargoyles (Ayton Davis) te Zvonar crkve Notre Dame (Jean Delannoy), a najčešće su prikazivane kao zlobne sile noćnog života grada poput vampira. U filmu Ja, Frankestein vodorige su družina predvođena mudrom kraljicom Leonorom, vrhovnom vladaricom Reda garguja (koji naravno žive u/na katedrali) koji je stvorio veliki arkanđeo Mihael kao protutežu zlobnoj, uništavačkoj demonskoj Hordi stvorenoj od 666 legija – stvorenja iz pakla koje je Sotona pustio nakon što je izbačen iz Raja. Oni su predvodnici morala, posljednja zemaljska linija obrane protiv zlih Demona, koji su prisegnuli vječno braniti čovječanstvo, sačuvati naše ljudske živote pod svaku cijenu što im je primarna i glavna dužnost. No nisu uvijek smatrani “dobrim vilama” i prikazivani na etičko-kvalitativan način kroz povijest.

Čuvari noći Mistiku i simboliku mitskih bića stvorila su pučka vjerovanja. Jedna takva predaja o postanku vodoriga potječe još iz 7. stoljeća, kada je biskup Rouena, sv. Roman, pobijedio čudovište slično zmaju pod imenom Gargouille, koje je napadalo njegove posjede oko Rouena. Pokorio ga je raspelom tako što ga je prikačio na njega, a potom je stvorenje izgorjelo – poput demona prikazanih u filmu koji izgore pri samom dodiru s bilo kojom svetom (s)tvari. Kako je zmajeva glava bila otporna na vatru, nju je sačuvao i postavio na novoizgrađenu katedralu zbog zastrašivanja zlih duhova. Zbog tog čina, u spomen na sv. Romana, nadbiskup iz Rouena je dobio pravo i mogućnost pomilovanja zatvorenika na dan njihova sveca i zaštitnika grada.

Vodorige potom postaju dijelovi katedrala te gradskih pročelja. Njima su osobito ukrašene one najočuvanije katedrale i crkve u Engleskoj, kao i ona najpoznatija francuska – Notre Dame u Parizu, koja se može pohvaliti kolekcijom vodoriga raznih oblika i izgleda. Takve neobične, bizarne kreature, koje štite crkve diljem svijeta, imaju i katedrale u Hrvatskoj, a glavna im je zadaća čuvati i braniti Božju kuću na Zemlji od zlih sila – baš poput zmajeve glave iz legende o sv. Romanu, kao i glavnih likova filma Ja, Frankestein. Njihova simbolička značenja su različita, a jedno od njih je da simboliziraju proklete duše i sve ono što je zabranjeno ljudskom rodu. Demoni su štitili sveto tlo od tih istih demona. Uglavnom su specifične za gotiku jer se savršeno uklapaju u mračni i groteskni stil arhitekture. No, ljepota je u očima promatrača.

Prikazivani su na više načina, uglavnom kao kombinacija životinja i ljudi od kojih su mnoge više humoristične nego zastrašujuće. Danas više služe kao ukras, a sve manje kao sredstvo zastrašivanja djece. Takvi zastrašujući ukrasi znali su i otpadati i nanositi štetu ljudima i okolnim kućama i zgradama pa od 1724. godine London uvodi zakonsku mjeru da se na sve sljedeće novogradnje stavljaju obični vodoravni žljebovi bez ikakvih ukrasa koji bi mogli predstavljati opasnost. Osim što i danas nanose štetu zbog neočuvanosti i nedostatka financija za njihovo održavanje, u Italiji pronalazimo primjer vodoriga koji služe kao sredstvo u humanitarne svrhe. Milanska katedrala je 2012. godine ponudila na posudbu oko 135 vodoriga kako bi skupila novce koji im trebaju za čišćenje vanjskog pročelja katedrale.

Čudovišta kao božji poslanici “Život mu je dan u zimu 1795., živo truplo bez duše”, tom rečenicom započinje film, koji smatram vrijednim gledanja unatoč lošim kritikama. Zanimljiv je način na koji je scenarist i redatelj Stuart Beattie prikazao borbu između dobra i zla, a da je pritom ujedinio sva “čudovišta” s kojima smo upoznati. Kao prvo, Adam – čovjek prvi stvoren od Boga, Frankensteinovo besmrtno stvorenje, danas je samo mit, koje se igrom sudbine našlo u vječnom ratu za dobrobit ljudskog roda. On je biće koje se nalazi svugdje, a opet nigdje. Na razmeđu je svijeta živih i mrtvih – on je živo biće bez duše; liminalnost ga apsolutno dotiče. Smatra se odbačenim od Boga i čovjeka zbog nedostatka duše. Sadržaj filma možemo poistovjetiti s vlastitim potragama, jer njegovo putovanje, koje je u filmu prikazano kao ciklus od dvjesto godina tijekom kojih polako gubi ono malo ljudskosti u sebi, jest putovanje traženja sebe, traženja vlastitoga identiteta. Svrhu postojanja protagonist ipak otkriva na kraju; međutim, dok se traži, mora se boriti s “napašću” toga svijeta – demonima koji ga svakodnevno love. Borbom protiv njih traži svoje iskupljenje jer ne želi više biti to čudovište, nego osoba.

Vodorige, glavni likovi filma i članka, druga su čudovišta koja se bore na strani dobra. Svakodnevno, a da ni ne primjećujemo, brane nas i vode bitku za naše postojanje: “(...) pomoću moći Božje, neka odu u pakao, Sotona i svi zli dusi” – molitva koju kraljica Leonora vodoriga moli na oltaru tijekom napada, jest stvarni dio poznate katoličke molitve sv. Mihaelu arkanđelu, vođi vodoriga.

Iako ih se ljudi užasavaju, vodorige su dobra bića koja poprimaju ljudski oblik po potrebi, ali se u borbi s demonima pretvaraju u kamen i mogu letjeti. Njihovo značenje te vlastite strahove s obzirom da osjeća povezanost između njega i anđela, Leonora slikovito predstavlja Adamu: “Ljudi nas promatraju kao dekoracije. Ne znaju niti mogu vidjeti da se prikriveni rat vodi oko njih svaki dan. Rat koji jednog dana može odrediti samu sudbinu čovječanstva.” Mogli bismo zaključiti kako su vodorige ustvari jednim dijelom arkanđeli kojima je ujedno i kletva i sudbina vječno lutati zemljom i boriti se do smrti. Njihovo oružje su sakramenti s uklesanim simbolom trostrukoga križa koji su, kao i sveta vodica, smrtni za demone. Ako ih taj simbol uništava, znači li to da trostruki križ ustvari predstavlja Sveto Trojstvo? Možemo li Adama poistovjetiti s Quasimodom Victora Hugoa, koji se svakodnevno penje po katedrali i provlači između vodoriga i demona na njezinim zaglavljima, čija je tragedija biti skoro čovjekom, a opet ni blizu njegovom izgledu? Zoomorfni simboli prenose različite poruke, kako što kamene spodobe na svojim licima iskazuju emocije koje svatko može protumačiti na svoj način (ili ih pak uopće ne primjećuje?).