#440 na kioscima

17.9.2015.

Ida Pavlić  

Jabuka


I tako se dogodi. Naprosto se dogodi da se trbuh odvoji od tijela i pupkom kao antenom hvata kruh s velikim očima koji bježi uz bučan smijeh i nikako ga ne može uhvatiti – tako je, u maniri Toma & Jerryja izgledala dječja vizija fraze trbuhom za kruhom. A trbuhom za kruhom ostajalo se bez dobrih radnika, intelektualaca i onih koji su to tek postali zahvaljujući bijedi, ratovima i gladi dobro iskoristivši bijeg iz ove vukojebine. (A poznato je da pare i znanje rastu na drvetu, osobito ako je drvo jabukovo). I tako se dogodi, kruh za kojim se hvata signal usred je svemira bez ulične rasvjete, sa zvijezdama na jasnim pozicijama, u radničkim spavaonicama koje mirišu na znoj pomiješan s pesticidima i zidovima presvučenim tapetama stradalih komaraca – sve raste i buja u ovom isječku svijeta uokvirenom nepreglednim poljima jabuka.

Jutarnja buđenja počinju s kukurikanjem pijetla koji ti uvijek nanovo budi ozbiljnu želju da okrvaviš ruke i skuhaš ga u juhi, dok ti njegov glas doziva u stvarnost tijelo raskupusano teškim umorom i razbija san uglavnom bez snova na detalje koji bole svaki za sebe. Bereš jabuke, zvjeraš uokolo. I drugi rade, kao ova žena iz zemlje koja se u prijevodu zove Ptica – ispravni rob, pomišljaš – radi ovakvih nepismenih i poslušnih gramzljiva civilizacija propada sve dublje i dublje u robovlasnički sistem. I kad se ljuti samo mrmlja u bradu i to je krajnji doseg njenog nezadovoljstva. Ovaj jezik jedva natuca iako godinama živi ovdje – tu i tamo strese infinitiv kao trulu jabuku s grane i nastavlja dalje.  Ipak, od samog početka znaš – jabuke ne možeš smuljati. Osvanut će pred tobom čim ih položiš na brdašce u prikolici, kad se počnu razlikovati po boji ili kvaliteti od drugih. Jabuke stoje pred tobom onakve kakve si ih ubrao kao da te izazivaju. Čini ti se da su sve iste, i po okusu i po boji, unatoč silnim usporedbama i kušanjima. Ne dozru sve u isto vrijeme, a ti samo trebaš odabrati. Nekoliko trenutaka razgledavaš cijelo stablo, ali što je rodnije odluka je teža. Po nekoj unutarnjoj logici, uvijek odabireš pogrešne. Ne valja ničega previše. (Čovjek može poludjeti gledajući stablo jabuka čim počne misliti – i što sad? Donošenje odluka ionako je jedna od najnezgodnijih stvari u životu). Uostalom, cijelo je ovo kapitalističko društvo voćnjak koji ti nudi svoj višak i u tom mnoštvu ne vidiš ono što ti stvarno treba, a nijedna se jabuka ne nudi da ti skrati muke.

I noću nastavljaš raditi, sanjaš mrak, mrkli mrak u kojemu moraš razabrati jabuke, ali samo one prave, zrele i dostojne da se tako zovu i čini ti se kako se u svakoj jabuci kriju sve tvoje stare nedoumice, a ti ne znaš i ne vidiš, naprosto ne vidiš ono za što bi netko rekao da bjelodano stoji pred tobom, ni lik ne vidiš čiji ti glas govori: “Ne vidiš? Kako ne vidiš? Upotrijebi njuh, samo pažljivo i prepoznat ćeš ih po mirisu. Kako ne možeš? Nemaš njuh? Onda dodirni svaku, ona koja se lako otkine znači da je zrela. Ne, nemoj ih trgati. Ne moraš se uvijek boriti.” Ali vlasnika glasa ne vidiš i po staroj navici nemaš povjerenja u njega i u muci i znoju budi te pijetao kao vjerni saveznik. I ponovno nastavljaš dan od jučer i dan od sutra u tišini. (Jabuke se beru u najmekšoj tišini dok se kao oblaci polažu u košare). Tek nekoliko puta dnevno vlak protutnji i čeličnom oštricom sasiječe dan na nekoliko vremenskih dijelova, puhnuvši u tebe dašak želje da pobjegneš zajedno sa svim tvojim starim bjegovima, da se zavališ u toplu fotelju usred tvoje kraljevske mišolovke. Ali ne. Od jabuka ne možeš pobjeći. Naprosto te podese na finije frekvencije, na mekanije pokrete s kojima se ne bježi.

Kad završi radni dan, a berači napuste polje, legneš na zemlju pod stablo. Nazubljeni jezik ti šuti. Strah. Znaš da nitko neće doći i da ti više prija tvoje ofucano prijestolje od pedalj i pol nego ovo naočigled rastuće nebo i oblaci i vlaga zemlje i zvukovi prirode, bučni i osamljeni.

Kad prođe još jedna noć žena iz zemlje koja se zove Ptica, spokojna, gipkih zglobova opet nepogrešivo bira samo dobre jabuke. Lako ju je razumjeti – govori samo najvažnije riječi. Maknuti se. Opasnost. Lijepo. Bojati se. Jako lijepo. Glad. Umor. Sretno. Kad je živjela u svojoj zemlji bilo je pastirica i sada ponekad pjeva. A kad zapjeva, voćnjak tone list po list u sve dublju tišinu. Od pastirske pjesme jabuke se beru same od sebe. Pjesmom se rastjeruju vukovi, govore, a rastjeruje se i magla tvojih nedoumica. Kad krene, ti samo nastavljaš dalje i prestaješ okretati se da vidiš je li što ostalo. Jer ako se okreneš, pogled će ti zalutati i rastrest će se točka u kojoj stojiš. Kad jednom prođeš granu po granu, odozdo prema gore, više se ne vraćaš. Jabuke koje si jednom ostavio trebaju ostati na svome mjestu.

U jednom od ovih danas, sanjaš kako ispred tebe niču nepregledna polja jabuka, ali ove bereš s preciznošću – koju god otkineš izraste nova, zelena, spremna da dočeka sunce. Košara ti nije ni puna ni prazna, taman toliko da ju s lakoćom nosiš. Okrugle i zlatne sjaje na granama, sve dok ujutro pijetao ne razbije i košaru i jabuke i natjera te da skupiš snagu i nastaviš dalje. Ipak, pažnja ti se sve manje lijepi za detalje i jasnijim pogledom promatraš druge oko sebe, a prvi puta shvaćaš i da se okus jabuka razlikuje čak od stabla do stabla koje sada beru tebe, a žena zapjeva baš kad se počneš gubiti, kada ti se um muti i vraća u stare priče. Ali ima jedna caka. Uvijek ima caka – ne pjeva po narudžbi. Nikad. Kad ju vidiš kako crpi dah iz same zemlje, nježna i neumorna, shvaćaš kako ova civilizacija još uvijek živi radi ovakvih koji ju ne razbijaju na detalje.

I odjednom se pojavljuje noć zvana Noć praznih krošanja. Ostavljaš iza sebe spavaonice, spremaš svoj zarađeni novac, šarene papiriće dovoljne za potpaliti vatru, ali ne i grijati se, šamponom istjeraš prašinu iz kose, ali ne i miris jabuka. Ulaziš u snovito jutro i ovaj put ti budiš pijetla, onako usput, iz male pakosti, ali on kukurikne budniji no ijednom. Znaš da te žena neće ispratiti pjesmom, jer ona pjeva samo kad joj je po volji. I pupoljci tvoga jezika postali su bogatiji okusima, a siromašniji cinizmom. Odlaziš s torbom lakšom no što je bila pri dolasku, gotovo neprimjetnom. Kad se zadnji puta osvrneš da pogledaš obrane grane dopustit ćeš jednoj misli da se probije – da je svaka jabuka različita od druge i da ti je tvoj izbezumljeni um prvih dana mogao doživjeti kratak spoj da je to tada shvatio.

Prekoračiš onu tanku nit u kojoj se pojavljuje vrijeme usporedno s vlakom i krećeš. I već se sigurnim korakom probijaš gradom kao kroz šarene krošnje i znaš, sada sasvim jasno kako su tone i tone potrebne da okusiš makar na tren ovaj trenutak koji nije ja – buka, već jabuka, tako jednostavno. Jabuka, čije ti koštice zveckaju u džepu dok osluškuješ zemlju koja ih doziva u sebe.

 

Ida Pavlić rođena je 1985 u Zagrebu, gdje i danas živi. Završila filozofiju i religijske znanosti. Piše kratke priče i poeziju. Objavljivala u Garavom sokaku, Quorumu, Zarezu i Riječima

preuzmi
pdf