Je li ljubav smisao života?

Što je smisao života? Terry Eagleton daje tragove mogućih odgovora na to pitanje stavljajući samo pitanje pod upitnik. Je li pitanje smisla života pravo pitanje ili samo tako izgleda? Postoji li nešto što se može računati kao odgovor ili je to zapravo neka vrst pseudopitanja? Neki mislioci samo pitanje o smislu života smatraju besmislenim, a argument koji ide u prilog toj negaciji jest da je to pitanje jezika, a ne objekta. Literarnije razjašnjeno, ti će isti mislioci reći da životu možemo dati smisao tako što ćemo o njemu razgovarati, ali on sam po sebi ne može imati smisao kao što ga ne može imati ni, na primjer... dim?

Smisao života u ovoj je knjizi sadržajno striktno podijeljen, pa u toj sistematizaciji vidimo nastavak Eagletonove Teorije i nakon nje, kojoj se sadržajno najbolje priklapa baš Smisao života. Teme su: Pitanja i odgovori; Problem smisla; Pomrčina smisla; Je li život ono što od njega učiniš? Fokus stavljam na dvije potonje teme jer djeluju kao blago prepričana srednjoškolska filozofijska lektira (zbog toga ništa manje bitna), a samim time i dobar vodič za daljnja iščitavanja i instant-lijek za samodopadne odgovore u wannabe panel-diskusijama uz kavicu, za vas i mene. Knjiga je kratak pregled znanja i mitova o smislu života kroz usta mislilaca i onih koji su se takvima smatrali u novijoj povijesti civilizacije. Uzimajući za primjer Kafku, Conrada i Becketta, autor propituje smisao apsurda koji ima smisla samo u kontrastu sa sigurnošću. Njihovi likovi opravdano se raspituju za smisao života jer samo identificiranje situacije uključuje smisao, kako autor tvrdi. Oni se utoliko ne mogu žaliti da život nema smisla. Nekoliko mogućih kandidata za smisao života svakako su sreća i ljubav, no o tim kandidatima i njihovu natjecanju nešto više kasnije.

Pomrčina smisla

Beckett je za Eagletona temelj od kojeg kreće u analizi onoga što je smisao za moderniste, a i za današnjeg “suvremenog čovjeka”, te je poglavlje Pomrčina smisla najviše i posvećeno temi i sadržaju drame U očekivanju Godota.

Estragon je rekao: “Ništa se ne događa. Nitko ne dolazi, nitko ne odlazi, to je strašno…”, tako je nekako i s čitavim smislom simbolike koju Beckett isporučuje, koju Eagleton citira i interpretira u Smislu života. Za djelo Samuela Becketta autor tvrdi da je zapelo negdje između modernističkog i postmodernističkog “slučaja”. Njegovo djelo utoliko progovara o osjećajima vlastite privremenosti, ironične svijesti o tome da uopće nije moralno postojati. Smisao mu blijedi pa zaplamsa, briše se čim se pojavi. Smisla nema ni toliko da ga se može imenovati, a kamoli vidjeti što s njim ne valja. Ključan primjer koji radi distinkciju između navedenih inherentnih i propisanih smislova života jest Auschwitz – nakon kojega je sve dvosmisleno i neodređeno. Nakon tog zla teško je, tvrdi Eagleton, biti siguran događa li se išta ili ne, te se nastavlja na Becketta s pitanjem: je li čekanje Godota događaj ili odgoda događaja? Što je onda čin čekanja? Možda će Godotov dolazak poslužiti kao zdravo otrežnjenje i otkriti da za njim uopće nije bilo potrebe te da nikada nije postojala jedna velika stvar koja je vapila za spasenjem... već je to sve dio lažne svijesti? Nestabilnost smisla glavni je razlog problema u opisivanju Beckettova djela kao tragičnog, jer je previše neodređeno. Drugi razlog leži u tome što je u cijelom tom pristupu pisac utkao svoju “irsku” sklonost razobličavanju i ismijavanju umišljenih veličina, baš kao što je Jovan Sterija Popović napravio u Pokondirenoj tikvi. Eagleton dalje objašnjava da u pronalasku i objašnjavanju smisla glavna barikada leži u definiranju istih, odnosno, svi pojmovi koji koreliraju sa Smislom, poput ovih: život, ljubav, moć, čast, istina, užitak, sloboda, razum, država, nacija, Bog, požrtvovanost, kontemplacija, samozatajnost, smrt..., jednako su teško objašnjivi i u žustru su natjecanju za prvo mjesto u odgovaranju na pitanje smisla života.

Autor ponekad napreskokce ubacuje misli velikih filozofa i filologa te ih dekonstruira, čime knjiga na trenutke izgleda kao prepiska, na trenutke kao prepisivanje, a na tren samo kao čista interpretacija ideja koje su kolale u određenim estetsko-misaonim razdobljima, ponajviše u modernizmu i postmoderni. Na početku knjige kreće s Wittgensteinom i njegovom startnom pozicijom u radu na Filozofskim istraživanjima, dakle važnosti razlike između pravih i lažnih pitanja. Nastavlja s Nietzscheom, kod kojega se hvata na ideju da životu smisao dajemo mi, a ne neki pretpostavljeni, imaginarni autoriteti (Bog).

Svoje referiranje nastavlja Heideggerovom knjigom Bitak i vrijeme, ali samo na tren da bi odmah “skočio” na Sartrea pravdajući poziciju da “možda svi ljudi razmišljaju o smislu života, ali neki iz opravdanih povijesnih razloga imaju jaču potrebu da se udube u takvo razmišljanje”, poziciju koja objašnjava da pitanje smisla života nije niti može uvijek biti jednako bitno, važno ili zanimljivo te da je društveni kontekst ono što to pitanja omogućuje odnosno onemogućuje.

Odbijanje stroja za sreću

Sam kraj knjige nešto je suzdržaniji i jasniji jer uvodi manje referenci: Aristotela, Juliana Bagginia, Roberta Nozicka i nekoliko Freudovih interpretacija i zaključaka. Zanimljivo je što eksplikacija smisla života u posljednjem poglavlju sasvim jasno podrazumijeva pobjedu ljubavi i sreće kao dva ključna fenomena koja bolje od ičega objašnjavaju jednostavnim jezikom što smisao može i mora biti. Eagleton prepričava i objašnjava Aristotelove glavne argumente: “..sreća funkcionira kao neka vrsta polazne vrijednosti u ljudskom životu, u smislu da nije razumno pitati zašto želimo biti sretni. To nije sredstvo kojim se postiže nešto drugo, kao što se to uglavnom može reći za novac ili moć. Sličnije je želji za poštovanjem...” S druge strane, uvodi Bagginijevu prilično nearistotelsku ideju sreće koja je više nego očita u scenariju koji posuđuje od filozofa Roberta Nozicka, te navodi primjer: “Zamislite da ste priključeni na nekakav stroj, nešto slično superračunalu iz filma Matrix, koji bi vam omogućio da doživite virtualno iskustvo potpune, nesmetane sreće. Zar ne bi većina ljudi odbila taj zavodljivi raj zato što je nerealan?”. Baggini naime vjeruje da bi većina ljudi doista odbila mogućnost da se priključi na stroj za sreću i, tvrdi Eagleton, koji se ovdje postavlja kao debatni sudac, u tome ima svako pravo.

Pravi doslovni aktivizam autor pokazuje tek na kraju knjige gdje kroz, istina, vrlo liberalnu prizmu objašnjava današnje pomanjkanje smisla i potrebe za njime, a ujedno kritizira popularni (američki) pristup konzumacije života: “Neobuzdana jouissance koja nalaže čovjeku da uhvati trenutak, iskoristi priliku, ispije još jednu čašu i živi svaki dan kao da mu je zadnji očajnička je strategija da se nasamari smrt, strategija koja je uzalud nastoji prevariti umjesto da je pretvori u nešto pozitivno. U svom mahnitom hedonizmu odaje počast smrti koju nastoji poreći...”

Ipak i nakon te, rijetko osobne konstatacije autor se vraća na Wittgensteina potkrepljujući glavnu tezu knjige da smisla možda baš i nema: “Osjećamo da, čak ako je dat odgovor na sva moguća znanstvena pitanja, naši životni problemi još uopće nisu dodirnuti. Naravno, tada više ne ostaje nikakvo pitanje; i upravo je to odgovor. Rješenje problema života vidi se u nestajanju ovog problema”.

Terry Eagleton napravio je kratki mali vodič kroz povijest recentne misli o smislu života, pa je utoliko to odličan poduhvat. Glavni je prigovor što je većina knjige nekoherentno povezana u tematski smislena poglavlja s primjerima koji ne drže toliko vodu argumenata koliko je s početka knjige izgledalo da hoće. Priznanje (možda) vlastita kraha ove knjige pokazao je s nekoliko stranica na samome kraju na kojima preporučuje što treba pročitati da bi se njegov rad mogao bolje razumjeti. Navodeći Aristotela, Schopenhauera, Nietzschea, Wittgensteina, modernizam i postmodernizam, Marxa, Freuda i “ostale”, više je nego pretenciozan, jer se na početku knjige ogradio od toga da je sam filozof, iako je pokušajem analize upravo išao ukorak s filozofskim pokušajima objašnjavanja fenomena, što nije loše, ali nije ni u potpunosti dobro.