Jedan, dva, tri, četiri... Izgubljeni?

Odgovor na pitanje je li priča o zagrebačkoj Močvari samo tužna, apsurdna ili tek simptomatična za ovdašnje, s politikom i političarima uvijek usko povezane, prilike i interese, koje bismo u ovom slučaju definitivno mogli nazvati balkanskima (s time da to ovoga puta mislim u najpejorativnijem mogućem smislu), teško da ćete pronaći u ovom tekstu. Iz jednostavnog razloga jer ga nisam uspjela pronaći ni sama. Ili, riječima jedne moje prijateljice: “Ja stvarno nisam neki veliki ljubitelj Močvare, ali, nikako mi ne ide u glavu da će se stvarno zatvoriti. Mislim, nije to tek neka birtija ili noćni klub, nego su se tamo osim koncerata organizirali najrazličitiji događaji...”. A tu nije riječ samo o koncertima rock i urbane kulture, nego i o nizu projekcija, radionica, tribina, izložbi...

Ipak, bilo kako bilo, dogodilo se zatvaranje (još jednog) zagrebačkog kluba na alternativnoj sceni. No, ovoga je puta takav događaj dobio i svoju organizaciju, što je zapravo bio samo nastavak proslave devetog (valjda bi i to trebalo nešto govoriti o radu kluba) rođendana, uz odbrojavanje dana koji su preostali “do kraja”. I premda se, kad je odbrojavanje počinjalo, šezdesetak dana činilo jako dalekim, u nedjelju 11. svibnja opet se pokazalo da vrijeme uvijek prolazi prebrzo.

A nakon pressice održane u petak u Močvari, saznalo se isto tako da je zaista riječ o posljednjem koncertu u Močvari, te da je svaki pokušaj dogovora s Gradom o daljnjem korištenju prostora (odavno napuštene tvornice uz Savski nasip) propao. Uza sve to, Močvari je ispostavljen račun na 760.000 kuna, uz obrazloženje da je u pitanju iznos koji Grad “vodi” kao “izgubljenu dobit”. Jer je, naravno, potpuno i kristalno jasno baš svima da je Grad Zagreb mogao ostvariti i mnogo, mnogo veću dobit od napuštenih i (dijelom i dalje) zapuštenih prostorija i hala!?

“Izgubljena dobit”

Sigurno nije slučajno da su voditelji kluba za dva posljednja dana rada odabrali riječki LET 3, iako je tijekom odbrojavanja nastupilo i mnogo drugih odličnih izvođača. No, LET 3 su ipak – kako ih najbolje opisati, osim – LET 3. I to ne zbog svojih kontroverznih (?) scenskih nastupa, pa i riječi poneke od pjesama (jer smo nakon dvadeset godina postojanja tog benda na to ne samo navikli, nego se to već od njih i očekuje), nego zato što su definitivno među najboljim live rock’n’roll bendovima na ovim prostorima. Što su još jednom pokazali u prepunoj Močvari. Time mislim reći da je gužva zaista bila nepodnošljiva, pa upravo zbog toga nije jasno zašto nedjeljni koncert nije održan u Velikoj dvorani Jedinstva. Uostalom, u takvom slučaju, moglo je biti prodano još ulaznica, ne samo zato što je dosta ljudi ostalo vani, nego i da Grad ima opravdanje za svoja potraživanja zbog “izgubljene dobiti”.

Na stranu neopisiva gužva, litre znoja, ali i pive prolivene posvuda u takvoj situaciji – sve je to ipak nekako prestajalo biti važno dok su Riječani redali svoje hitove iz zaista zavidno duge karijere. U publici su pjevali, plesali i skakali ljudi različitih godina, jedni pored drugih, bez pretjeranog naguravanja i bez nereda. Teško da bih mogla izdvojiti jednu (ili čak više) pjesama u odnosu na druge, jer takvih jednostavno nije bilo. Publika je iz sveg glasa pratila bend iz pjesme u pjesmu, a svaka sljedeća stvar kao da je bila bolja, žešća, još nabijenija emocijama od one prethodne.

Kožni, gestapovski kaputi i kape, zatvorske uniforme (one prugaste, iz starih filmova), golemi falusi iz kojih su izletjele golubice, te salve dima koje su iz čepova u svojim stražnjicama ispuštali letovci i ostali dijelovi scenskog nastupa samo su pridonijeli općoj atmosferi koja je vladala u dvorani. Iako moram priznati da mi nikada nije bilo baš sasvim jasno zašto takve, nazovimo ih provokativne geste, i nakon toliko godina izazivaju zgražanje što javnih osoba (koje očito brinu za naše moralne vrijednosti, iako ih za to nitko nije odabrao niti ovlastio), što kojekakvih komentatora na raznim forumima i blogovima (za koje su posjetitelji ovakvih koncerata, na primjer, “bolesni ljudi”, a sama Močvara “leglo droge”). Ako je ovo zaista bilo konačno zatvaranje Močvare, onda je to stvarno bilo uz “veliki prasak”, a, što je mnogo važnije, uz izvanredan koncert, i fenomenalan provod.

Epilog

U krugu ljudi oko mene posljednjih se desetak dana dosta često spominjalo zatvaranje Močvare. Među raznim mišljenjima i procjenama prevladavali su stavovi da će taj prostor, koji bi se, unatoč potrebnim dodatnim ulaganjima, što ipak nije tema ovoga teksta, mogao nazvati idealnim za smještaj udruga i organizacija koje rade na promicanju tzv. “alternativne” kulture, bez obzira na neku njihovu užu orijentaciju u sklopu iste, ostati napušten i prazan. A to je samo po sebi šteta, osobito nakon devet godina rada. Drugo mišljenje bilo je da je taj prostor i/ili zemljište zapelo za oko nekom od brojnih hrvatskih “ugostitelja”, koji će ondje smjestiti kakav noćni klub “istočnjačke tematike”. Iliti, neke cajke. Možete me proglasiti naivnim optimistom, no, osobno se i dalje ne mogu prikloniti nijednom od spomenutih stavova. Jer se nekako još uvijek nadam da će se možda ipak negdje pojaviti zrnce razuma, te da će Močvara opet otvoriti svoja vrata. I to što prije.