To je to. Selimo. Teška je to odluka, ali tu nesnosnu buku više ne možemo podnositi. Noću je sve mirno i spokojno, pusto, ali po danu, pogotovo poslijepodne, to urlanje i gestikuliranje naš dom, naš sveti dom, dovodi do poskakivanja.
Jelica ništa ne govori, već po cijele dane samo plete. No, njeno tkanje više nije tako precizno kao nekada, pa kad me ne vidi, popravljam njene greške. Niti više nisu ljepljive te se spojevi tkanja lako odvajaju. Kad sam joj to jednom dao do znanja, rekla mi je da je to zbog toga što je rastresena u zadnje vrijeme, ali ja znam da to nije istina.
Sve je počelo kad je prošle jeseni ostala bez lijeve noge. Srećom, to je bila samo noga jer je bila u ozbiljnoj situaciji da je cijelu zgnječe. To su htjeli. Htjeli su ubiti Jelicu. Moju vitku i dražesnu Jelicu. Bestidnici! Misle kako su sami na ovom svijetu. Misle kako je ovo sve njihovo, samo i isključivo njihovo vlasništvo. Ne prezaju ni pred čim kako bi ispunili svoje bolesne naume pa čak ni pred smaknućima pojedinaca vlastite vrste!
Jeli
ina rana je teško zacjeljivala, iako sam je bio odmah polizao i namočio svojom najzelenkastijom i najgušćom slinom koju sam mogao izvući iz sebe. Dolazi iz najdubljih dijelova; iz moga srca...
Rana je nakon nekoliko dana počela toliko smrdjeti da je bilo razdoblja kad sam u očaju htio pobjeći. Jedva sam izdržao taj smrad pomiješanog gnoja i blatnjaste krvi. Još i danas pojedine niti pletiva nose tragove i podsjećaju na najteže razdoblje našeg života.
Ipak, većinu vremena nam je tu dobro. Hrane ne manjka. Pogotovo ljeti kad su letavci omamljeni vrućinom i suncem, a nadojeni najrazličitijim slatkačima te kao takvi lak plijen naše svetinje. Plijena je bilo toliko puno da bi krupnije sušili i ostavljali za zimnicu. Naravno, uz veći broj letavaca, više je i posla oko popravljanja, proširivanja i nadziranja našeg voljenog doma.
Evo, i sad dok se prisjećam te idile, Jelica kreće plesti zadnju poprečnu nit oktogona, jer, kako kaže, uvijek sve mora izgledati savršeno simetrično. Zapuhne jak propuh, a dva nedovoljno slijepljena spoja popuštaju, te ona pada u bezdan, viseći na desetak dnevno ispletenih dužina.
“Vidi, mali paukić!” govori oduševljeno jedan od onih bestidnika.
“Skidaj, skidaj!” drugi paničari, uz naglo ustajanje s klupe i mlataranje udovima.
Jelica se uspješno održava, izmiče kako sam je učio, ali ne zadugo. Opet je zgnječena, uz gromoglasni smijeh prisutnog mnoštva i jedan tihi plač koji dolazi iz najdubljeg dijela.