Dina Rončević izložbom Kad sustav ne funkcionira, odnosi su bitni tematizira vlastiti identitet i međuljudske odnose kroz druženje i patrijarhalnu praksu pečenja rakije
Fascinacija metalnim cijevima, motorima i njihovim osovinama dobila je svoj institucionalni okvir kada se Dina Rončević, tada studentica novih medija, prekvalificirala u automehaničarku. Naime, njezin diplomski rad Suck squeeze bang blow na Akademiji likovnih umjetnosti sastojao se od pohađanja i završavanja Srednje elektrotehničke škole 2009. godine. Unatoč očitom nepripadanju i nelagodnim situacijama do kojih je dolazilo jer je bila znatiželjna amaterka, ali k tome i žena, Dina je zaradila zanimanje automehaničarke. Iako neobičan podvig djeluje kao umjetnički projekt koji bi mogao završiti dobivanjem svjedodžbe, otvorila je novo poglavlje djelovanja. Jer osim dekonstruiranja zadanih rodnih uloga, umjetnicu su zaokupirale vrlo praktične mogućnosti novostečenog znanja iz područja mehanike.
Kao prošlogodišnja dobitnica nagrade Radoslav Putar, Dina Rončević je provela šest tjedana u New Yorku, a u Zagrebu joj je početkom rujna priređena samostalna izložba. U organizaciji Instituta suvremene umjetnosti umjetnica je izložbom Kad sustav ne funkcionira, odnosi su bitni predstavila radove Voda tako vruća da peče (2013.) i Kad sustav ne funkcionira, odnosi su bitni, (2014.). Na izložbi su flaširane boce rakije, tzv. Furačkovače, izložene nasuprot Milice, neobičnog vozila na tri kotača s pogonom na motornu pilu. Uz “uradi sam” vozilo prikazan je video procesa sastavljanja u kojem su osim umjetnice sudjelovali Antun Maloseja, Dina Karadžić i Lidija Janković. Rad Voda tako vruća da peče time ukazuje na jednaku važnost procesa nastanka vozila i njegove galerijske reprezentacije.
Izvedbeni dio se događa negdje drugdje, a u galeriji je naznačen jedino kao dokumentacija. Rad je nastao za prošlogodišnji Oktobarski salon, i ondje je postojala mogućnost testne vožnje. Uz oblak dima, Milica juri, a ponekad tvrdoglavo odbija suradnju. Dakle, ne radi se o reprezentaciji besprijekornih mehaničarskih vještina, već o rezultatu procesa učenja koje podrazumijeva razmjenu vještina, ali ostavlja mjesta i za pogreške. Ono što u automehaničarskom okruženju djeluje kao puka improvizacija, u umjetničkom okviru baš zbog toga postaje zanimljivo jer onda nisu važni zakoni mehanike, već zakoni suradnje. Također, u pozadini ovog rada moguće je iščitati dekonstruiranje rodnog identiteta jer tri djevojke uče navodno muški posao.
Rakijom protiv strukturalnih nejednakosti Problem roda podcrtan je i u radu Kad sustav ne funkcionira, odnosi su bitni, 2014. koji uključuje proces pečenja rakije, audio rad i proizvedenu rakiju. Dinina prijateljica Ivana Furač u galeriji je instalirala obiteljsko nasljeđe, bačvu za pečenje rakije i uz asistenciju umjetnice, ispekla sjajnu šljivovicu. Djevojke su odabrale šljivu jer tu aktivnost, karakterističnu za Slavoniju, tradicionalno izvode muškarci prenoseći vještinu s koljena na koljeno, dok žene redovito isključuju. Stoga su djevojke s razlogom ispekle šljivu i nazvale je po gospođici koja je rakiju i pekla - Furačkovača.
Proces pečenja je donekle bio skriven od javnosti jer se dogodio par dana prije službenog otvorenja, ali su zainteresirani bili pozvani na kolače i druženje u uredovno vrijeme galerije.
Zbog organiziranja pecare u prostoru galerije Kad sustav ne funkcionira, odnosi su bitni pomalo podsjeća na rad Rirkrita Tiravanije koji je u prostoru njujorške galerije 1992. izveo javnu kuhinju pripremom i posluživanjem riže i curryja posjetiteljima. Pritom su ga zanimali odnosi koji nastaju među posjetiteljima, ali i izlaganje novonastale procesualnosti. Razmišljajući o reprezentaciji, odnosno izlaganju međuljudskih odnosa, možda najintrigantniji primjer predstavlja Izložba Žena i muškaraca koju je koncipirao Želimir Koščević 1970. u Galeriji Studentskog centra gdje su posjetitelji/ce ujedno bili jedini eksponati. Ipak, Tiravanijin rad je za Nicholasa Bourriauda par excellence primjer relacijske estetike – pojma kojim je Bourriaud označio umjetničke prakse koje za teorijsko i praktično polazište uzimaju ljudske odnose i njihov društveni kontekst, a ne nezavisan i privatni prostor.
No, rad Dine Rončević nikako ne spada u ladicu relacijske estetike jer nju ne zanima reprezentacija odnosa unutar galerije; njen rad nije isključivo procesualan, niti uključuje sudjelovanje publike. Posjetitelji/ce nisu pozvani kao akteri/ce već kao aktivni promatrači/ce bilo procesa nastanka rakije ili sudionici u ekonomsko-umjetničkom sustavu ako se odluče kupiti flaširanu Furačkovaču. No, za razumijevanje rada Kad sustav ne funkcionira, odnosi su bitni ključan je audio narativ koji stvara zvučnu kulisu izloženom instrumentariju za pečenje rakije. Dina Rončević suptilno i duhovito iznosi splet osobnih odnosa i okolnosti vezanih uz ispijanje rakije. Žestoko piće kao crvena nit veže narativ ranih sjećanja iz djetinjstva, obiteljskih zgoda, trauma i nepredvidivih izlazaka. Naposljetku, odnosi o kojima progovara Dina Rončević odnosi su koji se dešavaju drugdje, između bliskih i dragih ljudi, ili pak topli odnosi među neznancima. Govoreći o rakiji, umjetnica progovara o vlastitom identitetu, ali ne samo rodnom, već i o identitetu migrantskog subjekta, što je osvijestila preseljenjem u Amsterdam. Priča o rakiji naizgled ostavlja po strani razlike u odnosima moći i drugim oblicima strukturalnih nejednakosti, ali pozicija migrantskog subjekta upravo te razlike čini bolno očitima.