Pjesme sa Zarezovog i Kultipraktikovog natječaja "Na vrhu jezika" za najbolju poeziju autora do 35 godina starosti.
virtualna empatija
*
ja otok i oko mene, da nema mora koje me označuje, ležali bi leševi. drugi mene sanjaju, sipe i razvodnjenu krv.
lovostaj
*
u letu pogođen fazan. stisnut u svaki prosinac, naglo trznut poput poraza pada među lišajeve, među tisuće skrivenih mrava što opipavaju tlo i kanalima i cijevima crtaju zamke. imaju li mravi jantarska krila ili cijeli su slano-metalni i nestaje li vremenom blatnjavi grad u nogama. među nožnim prstima civilizacija spava. u valovima kolona listova podriva šumu oko sebe, nešto dramatično kao početak. ali u tragovima ostaje, prvo osjet očima dodiruje zidove pa se lišće pomjeri.
*
kako označiti brdo koje me smješta u svoju horizontalnu sadašnjost. što ono nepoznato svoje prepoznaje kao kontinuitet kada bijelim ramenima iz ključa oslobađa dlan, prsline popunjene zemljom. otok nepomično zelen i obala umnožena u jedno spavaju meko kao koala u tobolcu trube. sunce je vlažno, lažno i sveprisutno. masline plutaju u bajama mora, u konobama klice, lišće i koštice šutljivo vibriraju. neupitan dokaz mijene zamjenjuje iskustvo, ulje u postanku.
*
sa žala smo gledali prema Timbuktuu. pustinja se rasula morem kao google earth prepun pijeska i jata flaminga, među dinama strašno zapela u toploj zimi. delta je ronila plićakom, suhim rajem kao hladna podmornica. skinuo sam cipele i polizao oči. fragment boga naglo se odlomio vratom dok je gutao crna freskana olova u vojarni javora. imao je vjeru utihnulih bijelih tabana sanjajući periskop, suho korijenje slatko kao hrđa dimnjaka. trebalo mi je još briketa, jecao sam bos, još divljih manihejaca.
listovi orijenta
*
prolivena kava kao dio, jezik leži osušen. novootkriveni kontinent, nepoznato carstvo u vazi na stolu, boja šupljini sumanutoj. prstima mu okrećem ocean čist poput stege. tko si ostao u stranicama. analiza je potrebna, točka i refleks. proliveni miris rasfleka riječi i izroni topli, debeli red smeđeg što zaroni galebovu raseljenu jesen. perje prekriva ranjene domoroce dok valovi žalom plaze kao posljednji debeli napoleoni. sporo i sigurno. sunce je rumena lešina. netko pluta na dasci, odsjaj bljeska plastiku jedra. pas negdje laje. dokle mirišu ovi pasati. na zidovima plešu tuarezi. francuzi strpljivo iskopavaju suez, proklinju svece za kišu i dvogrbe deve. u vali batele, bove, brodove čuju.
ime
*
u suncu sanjam dim i crne krpe pa opet dim. gdje su nestali čvorovi. u drvoradu praćke od žice u gušterici. govorim li zbog toga hrapavo. ne govorim. volim li koralje iz pećine? na ražnju smo ih nakon pogotka pržili, sjećanjem se osvećuju tisućama modrih tsunamija. otkinuti rep raste im beskonačno. jesam li braudel, dijete? topli kruh i kamen neću zaustaviti. umočim kraj kao cirus, ne dajem ništa. ne gledam. možeš me jedino plesti. bilo bi pravedno, imaš li nadimak?
***
Frane Marčelić (1983.) živi i radi u Preku na otoku Ugljanu. Dosad je objavio nekoliko pjesama u Zarezu, Agonu i na Kritičnoj masi. Svira u post-punk bendu Lice mista.