Dinstanje
Svaki put kad netko dinsta luk
svijet se obnavlja
čisti se i krpa
svoje čudesne rupe
rastavlja se svaki put
kad čitav svibanj pada kiša
kad nešto skriveno
bude pronađeno
ili kad se političari rukuju
toliko je puno načina
na koje se rastavlja
od kojih je jedan
uglavnom gori od drugoga
tako malo načina
na koje se obnavlja
ljude zato treba
poučiti dinstanju
vještini čekanja
i promatranja
zakonitostima
koje su možda ovozemaljska
ostavština nindži
jer čovjeku koji dinsta
ruke nisu slobodne
jedna je stisnuta
oko kuhače
druga je uvijek
pripravna reagirati
ruke mu nisu sklopljene
ali svejedno kao da
izgovaraju molitvu
Kolektivno dobro
Taj 82-godišnji starac s kojim se najprije
svađam oko slobodnog mjesta u autobusu.
Da bi ga zatim u nevjerici slušao dok govori
kako svakog starijeg od 80 godina
treba zatući toljagom.
Međutim, kako vožnja odmiče
komentiramo kašnjenje autobusa i
situacija se polako smiruje.
Pomažem mu pronaći dokumente
i on me gurka rukom u znak zahvalnosti.
U trenutku kad stižemo na granicu
već smo spremni stati zajedno
protiv kašnjenja, sporosti administracije, države.
Još malo i vičemo, nama ne trebaju granice!
On se prisjeća Tita, a ja ga izmišljam.
Nakon toga nam vraćaju dokumente, i njega upozoravaju
na neispravnost istih, ali ga ipak puštaju da prođe.
On im odgovara samo: Neka dođu, dat ću im vatru.
U idućem mjestu ja izlazim i pozdravljam ga,
a dok on mrmlja odgovor mislim samo jedno.
Vatra, to je jezik
svetih i nedosanjanih,
mrvica magije u
zdjeli dosade,
sva daljina
koju smo prešli
i koja sad stoji
negdje u vakuumu.
Nešto kao
kolektivno dobro.
Mišolovka
petak je popodne, i razmišljam o tome
kako bi izgledala mišja država.
gotovo da sam sve posložio u glavi.
mišji parlament, iritantni mišji političari
s nabreklim vratnim žilama i suhim kolobarima.
mišje ulice, kratki rukavi, sunčane naočale, povjetarac
pun prašine.
miševi koji prosvjeduju protiv nečega
i spotiču se o duboko prošireno korijenje.
miševi koji lažu, miševi koji ratuju.
miševi pred sudom, izigravaju zakone.
miševi se vole glasno, miševi konzumiraju sve i svašta.
miševi haluciniraju o velikim prijetećim
šoping centrima, ali još više se boje
da nema izlaza i ne znaju
gdje se točno nalazi misao
kada razmišljaju.
miševi postaju sve tiši
kako se noć bliži.
nisu to noćna stvorenja,
raspoložena za avanturu.
miševi, dosadne usidjelice
zakukuljeni u svojim naslonjačima.
gdje im je sada želja za bilo čime?
smisao za humor, požuda?
gdje su im strahovi, tajne?
njihovi pokreti postaju spori,
a glasovi su im odjednom
ružni i ciktavi.
povlače se još dublje u svoje rupe,
oči su im sada samo dvije crne masline.
osušene i nepojedene,
tjeram ih posve razljućen iz ove pjesme,
prijetim im mačkama, obećavam im da nikad više
neće ući u moje pjesme.
a oni samo bezglavo lete na sve strane,
ne mareći za druge, svatko za sebe.
kao da je bijeg najvažnija stvar
na svijetu.
kao da se živi od danas
do sutra.
Josip Zlodre rođen je 1989. godine. Trenutno studira i živi u Zagrebu. Zastupljen je u zbornicima Rukopisi 31, Junaci urbane bede te Kapija istoka i zapada