Kako napraviti psihološki face lifting
Životni kronotop: Željko Borčić, Zagreb, 26. svibnja 1942. – 12. veljače 2015. Godine 1965. u Montrealu upisuje Studij vizualnih komunikacija na Sveučilištu Sir George Williams. Godine 1967. za vrijeme studija kao asistent arhitekta Vjenceslava Richtera, radi na postavu interijera jugoslavenskog paviljona na Expo ‘67, a nakon otvorenja izložbe nastavlja raditi za Grad Montreal kao arhitekt i dizajner za izložbu Man and his World ‘68 kao suradnik kanadskog arhitekta Andrewa Hoffmana, autora idejnog projekta zabavnog parka La Ronde na izložbi Expo ‘67. Nakon zatvaranja izložbe Man and his World ‘68 do kraja studija radi kao vanjski suradnik u arhitektonskom birou Aflleck-Demakopoulos-Debartis na završnim radovima projekta Plase Bonaventure, tada najvećeg kanadskog trgovačko-hotelskog kompleksa. God. 1969. diplomirao grafički dizajn i vizualne komunikacije. Profesionalnu karijeru grafičkog dizajnera započeo je po povratku u Zagreb početkom 1970. god. Uza svoj uglavnom pionirski rad na području grafičkog dizajna i vizualnih komunikacija 70-ih i 80-ih godina u Hrvatskoj, kao i svoju dizajnersku djelatnost u Hrvatskoj i inozemstvu tijekom 90-ih pa do 2009., profesionalno se bavio i drugim kreativnim područjima umjetnosti, kao što su arhitektura, kazališna, filmska i TV-scenografija i kostimografija, umjetnička fotografija, dokumentarni art-film, konceptualna umjetnost, slikarstvo i grafika. Od 1970. Željko Borčić djelatnost grafičkog dizajnera obavlja u svom zagrebačkom ateljeu u Zagrebu pod imenom Studio Borčić, a nastavlja ga kroz trajnu radnu zajednicu Synthesis, koju početkom 1980-ih godina osniva zajedno s arhitektom Željkom Kovačićem i fotografom Sašom Novkovićem. Nakon Synthesisa, 1989. godine osniva Graffiti Design, prvu privatnu tvrtku za grafički dizajn i vizualne komunikacije u Hrvatskoj, koja se 2002. godine reorganizira i preimenuje u Trans-ID, s uredima u Zagrebu, Londonu i Bruxellesu, a čiji je suvlasnik i senior partner. Dobitnik niza domaćih i međunarodnih nagrada iz područja grafičkog dizajna i likovnih umjetnosti. Od 2005. intenzivno radi i na kompjutorski generiranoj grafici velikog i malog formata. Također je jedan od osnivača Hrvatskog dizajnerskog društva, utemeljenoga 25. lipnja 1983. u Zagrebu.
BAJADERA I PSIHOKIBERNETIKA, PSIHOLOŠKI LIFTING U kolektivnoj memoriji, što znači uglavnom anonimno, poput brojnih neznanih junaka i junakinja ove "domaje" kojom "liferuje" (poput Eve iz Krležina Vučjaka) veličajna politička vrhuška, Željko Borčić ostaje strastveno upisan kao dizajner osječke Saponije (nezaboravan Lahor, Zirodent koji je osamdesetih većina zvala “kalodont” čemu se obično kupovao menta zeleni Zirodent), ili npr. Kraševih slatkih proizvoda (još uvijek apsolutno nenadmašna smeđezlatnožuta Bajadera, a i Petit Beurre). Što se tiče Leda, Borčić je zaslužan za njegov cjelokupni vizualni identitet i ambalažu sladoleda. Ti su performativni dizajni za proizvode široke potrošnje toliko jaki da izazivaju i art-reakcije. Poznato je npr. da je u svom art-ironijskom odmaku Željko Badurina ispisao svoje prezime “Badurina” kao nadomjestak naziva “Bajadera” nadovezujući se na sjajni Borčićev dizajn koji je “samo” genijalno dizajnerski translatirao žuto-smeđu bajaderu na papir.
Svakako valja podsjetiti na umjetnikove početne radove. Marijan Susovski je zamijetio da je u okviru nove umjetničke prakse (1966.–1978.) performans (Marijan Susovski tada bilježi oblik “performansa”) podrazumijevao istup umjetnika “u prvom licu”. Kao česta tema figuriralo je razotkrivanje ili traženje vlastitoga identiteta. Najavu navedene forme prepoznaje u statičnome obliku izložbe Prvi svjetski psihokibernetički superautoportret (Galerija SC, Zagreb, 1973.) Željka Borčića, u kojoj je umjetnik dokumentarno izložio prikaz vlastitoga života. Dakle, u toj izložbi Susovski detektira autobiografski performans (okrenutost vlastitome liku i privatnome svijetu) za razliku od socijalno angažiranih intervencionističkih akcija koje su dominirale u sklopu nove umjetničke prakse, čime (indirektno) upućuje i na – istina grubu – razlikovnu odrednicu između akcija kao socijalno angažiranog intervencionizma i performansa kao izvedbene strategije koja je upućena na privatno Ja.
U tom smislu, na navedenu izložbu Željka Borčića podsjetio me nedavni slikarski projekt Stipana Tadića koji je u toj istoj kultnoj galeriji tjedan dana slikao, oslikavao cijeli svoj život regresivno i regenerativno podsječajući neke od nas na tu kultnu Borčićvu izložbu kojom je u naš kulturni prostor (uvijek dodatno uneređen crvenom i crnom ideologijom) uveo i pojam psihokibernetike. Očito prvi. Odnosno Borčićevim određenjem: “God. 1965. naišao sam na jednu vrlo intrigantnu i vrlo inovativnu knjigu – Psihokibernetika (1960.) Maxwella Maltza, genijalnog i vrlo uspješnog plastičnog kirurga iz New Yorka šezdesetih godina. Kroz svoj profesionalni rad on je otkrio da unatoč činjenici što je mogao mijenjati lica svojih pacijenata, nije bio u stanju uvijek i zadovoljiti njihova očekivanja po pitanju izgleda, i to prvenstveno iz psiholoških razloga. Zaključio je da je osim face liftinga njegovim pacijentima potreban ‘psihološki lifting’.” (usp. Zarez, 348–349, 22. prosinca 2012., str. 38–39)
AKCIJA NA TEMU IDENTITETA I IDENTIFIKACIJE Nadalje, 1974. godine ostala je zabilježena njegova Akcija za konfrontacijsku reakciju, koja je u podnaslovu imala performativ-poziv “Iskoristite zadnju priliku da još ove godine postanete popularna ličnost”, a koja je, kao akcija propitivanja identiteta, održana krajem 1974. u organizaciji revije Start i Galerije SC. Na Trgu ispred Hrvatskoga narodnog kazališta Slobodan Tadić, prema Borčićevoj zamisli, fotografirao je pozvane i nepozvane prolaznike s maskama poznatih osoba (npr. Brigitte Bardot, Belmonda, Jackie Kennedy,...) koje su sami mogli odabrati među ponuđenima. Inače, ta je akcija ostala jedina u krugu autora nove umjetničke prakse, što se tiče procesualne umjetnosti, rađena izravno na temu identiteta i identifikacije, kako je to kasnije istaknuo Davor Matičević. Tako je jednu fotografiju Borčićeve akcije, preuzete iz knjige Ispitivanje međuprostora (1978.) Želimira Koščevića, projekt Bilježenje grada – bilježenje vremena: Zidne novine br. 2 Bacača Sjenki i [BLOK-a] – Lokalne baze za osvježavanje kulture, u suradnji s Centrom dramskih umjetnosti i Hrvatskim filmskim savezom, od 22. veljače do 15. travnja 2007. u Zagrebu, izložio u ormariću Kinoteke u Prilazu Gjure Deželića (preko puta Sv. Blaža) u Zagrebu, a pritom su organizatori ironično zapisali i vlastiti komentar: “O autoru ove akcije, Željku Borčiću, možemo naći dosta na Internetu (na Googleu – 143 stranice), ali ništa što bi ga povezalo s tom akcijom. Je li ta umjetnička akcija bila tako sudbonosna za karijeru umjetnika da je potpuno promijenio smjer svojega djelovanja?” Odnosno, kao što je propitivanje identiteta u toj svojoj izložbenoj i uličnoj akciji istaknuo sâm umjetnik: “Propitivanje identiteta, kao na primjer mog vlastitog kroz izložbu Superautoportret u Galeriji SC 1973. ili identiteta drugih kroz Akciju za konfrontacijsku reakciju 1974., teme su koje su me jako privlačile. Možda ponajviše zbog toga što sam sâm sebi bio najveća zagonetka. Pitanja kao što su ‘Tko sam?’, ‘Odakle sam?’, ‘Zašto sam?’, ‘Kuda idem?’, neprestano su me mučila, pa polazeći od samoga sebe, shvatio sam da je sve što znam o sebi samo prividna slika ili bolje rečeno moja mašta na djelu stvaranja jednog idealnog bića kojim bih ja želio biti. Čak bih se usudio reći neke potpuno druge osobe.”
POST SCRIPTUM: PERSONA – MASKA Željka Borčića nikada osobno nisam upoznala. Izmjenjivali smo informacije mailom, ponekad i telefonski. Virtualno nas je spojio dizajner Damir Bralić. Ovom prigodom navodim posljednji e-mail koji sam izmijenila s umjetnikom a povodom re-enactmenta njegove akcije iz 1974. godine koji je osmislila kolegica Iris Šmidt Pelajić na zagrebačkom Filozofskom fakultetu u okviru kolegija o umjetnost performansa. Slijedi umjetnikov mail: “Puno Vam hvala na Vašem e-mailu i fotki o re-enactmentu. Jako ste me razveselili. Prije je par godina netko mi nepoznat napravio nešto slično i objavio u tisku kao ilustracije uz neki članak o dnevnoj politici. To sam dobio od prijatelja koji mi nije mogao točno reći gdje je to našao pa nažalost nemam ni podatak kad je to bilo izvedeno. Isto tako ne znam da li sam Vam to već jednom slao, pa Vam sad šaljem još jednom. Interesantno je i to da je prva fotka snimljena točno ispred moje kuće u Jurišićevoj gdje sam stanovao u vrijeme moje akcije. Drago mi je čuti da su se ljudi teško željeli poistovjetiti s nekom popularnom osobom. Tako bi i trebalo biti. Moj je još uvijek jaki dojam da je prije 40 godina većina sudionika već unaprijed imala čvrsto ‘formulirane’ uzore, a jedan dio nažalost čak je bio razočaran što među ponuđenim maskama nije mogao pronaći svoga idola. Uglavnom popularnog nogometaša, pjevača, filmske i TV zvijezde.”
Željko Borčić svojom je uličnom akcijom izvedbeno predvidio da latinska riječ persona znači maska, gdje se u svakodnevici to maskirno (s posvemašnjim odsudstvom osobnoga) proteže i na samo srce koje se maškara (veli moćan Držić). Odnosno, kao i Maxwell Maltz sa svojom psihokibernetikom shvatio je kako je mnogima potreban psihološki lifting.