Pobjegao sam iz bučnog, jednoličnog Londona. Kažu da onome kome je dosta grada kao što je London, tome je dosta i života. Vjerojatno su u pravu jer meni je zaista bilo dosta svega. Bilo mi je dosta lupkanja poslovnih cipela po sivim ulicama, usporenih udaraca semafora koji označavaju slobodan prijelaz ceste i kiše koja nikako da odluči hoće li padati ili ne će. Naslušao sam se lažnih osmijeha i udaraca pečata u državnim uredima, umarali su me reklamni jinglovi šoping centara na radiju, zveckanje boca dok se ubacuju u kante za recikliranje, i njene šutnje. Ponajviše su me umarale njene šutnje. Odlučio sam pobjeći što dalje, što dalje.
Sletio sam u indijsku državu Kerala i ne znajući zašto sam baš ovdje. Jednostavno, ta destinacija bila je najjeftinija u ponudi agencije u koju sam ušao spašavajući se od nagomilane tuge. Pružajući putovnicu službeniku pomislio sam koliko je loša bila ideja otputovati ovako bez ikakve pameti, mora da turističke agencije dobro zarađuju na uplakanim jadnicima. Što sam očekivao, da ću na drugom kraju svijeta pronaći spasenje? Utješio sam se kako mi je jednostavno trebao odmor. Na aerodromu koferi drndaju po pokretnoj traci. Svaki kao dječja zvečka za uspavljivanje zvuči drugačije, skrivajući tajnu svog sadržaja. Izvadio sam diktafon i nasnimio zvuk nekoliko torbi, no ubrzo su nagrnuli putnici pa sam hitro sakrio sivu spravicu u unutrašnjost kaputa.
Diktafon sam dobio od oca na poklon. Činila mu se dobra ideja da snimam svoje klavirske izvedbe Bacha. Bio je fasciniran mojim talentom za glazbu i nikako nije mogao razumjeti kada sam mu rekao da napuštam Akademiju. Glazba me nije zanimala, bila je nekako pravilna, određena, previše lijepa. Zato se od diktafona nisam odvajao. On je hvatao sve ono šuškanje, lupanje, struganje, sve popratne zvukove uobičajenih radnji. Ponekad je moje skupljanje zvukova graničilo s opsesijom. Snimao bih po cijelome gradu, u tramvajima i javnim parkovima, u uredima, doktorskim ordinacijama, na gradilištima i dječjim igralištima. Zatim bih s blagom pohranjenim na snimaču dolazio kući i razvrstavao zvukove po samo meni znanoj logici, od onih uobičajenih do gotovo neprepoznatljivih. I najmanji šum ometao me u svakom poslu, jednostavno se nisam mogao koncentrirati na ekran kompjutera u zagušljivom uredu u koji me otac strpao preko veze, uši su mi uvijek bile napregnute u potrazi za novim, neobičnim zvukovima. Bio sam svjestan da je moj hobi ljudima neobičan, pa čak i zazoran. Skrivao sam upaljeni diktafon ispod tkanine dugog mantila, pokušao sam ne zamarati ljude oko sebe svojom drukčijošću, ali ljudi kao ljudi, nisu se dali. Njuškali su oko mene, zlobno komentirali “I preko ljeta u tom dugom kaputu.“ ili “Skriva se, sigurno je droga.“ Gušio me ured, prašnjavi papiri i ljudi kojima sam smetao iako za to nije bilo razloga. Napokon sam odlučio otići. Zaputio sam se u Englesku, s tek nešto novca da preživim prvih par mjeseci dok se ne snađem.
Otac se brinuo kako ću u tom dalekom gradu, za njega je sve vanjsko bilo Sodoma i Gomora, čitao mi je crnu kroniku i izvještavao me o zločinima koji su počinjeni na Otoku. Za mene je London bio grad u kojem sam se osjećao slobodno. Tu nitko nije gledao kako ste odjeveni, koje ste boje kože ili što čitate u podzemnoj željeznici. Posebno ih nije zanimao mladić u dugom mantilu. Mogao sam snimati do mile volje veseleći se svakom iznenađujućem zvuku.
Ubrzo sam se zaposlio u jednom glazbenom studiju gdje su prosječni pjevači snimali svoje prosječne demo snimke u nadi da će jednoga dana postati svjetski poznate zvijezde. Vlasniku studija trebao je netko tko se razumije u snimanje. Umaralo me slušati sve te nadobudne pjevače bez talenta, ali rad u studiju mi je omogućavao pristup tehnici; modernim mikrofonima i pultu za obradu zvuka. Nakon završenog posla, ostajao bih kasno noću radeći na vlastitoj zbirci.
A onda sam upoznao nju. Pojavila se jedan dan u studiju, pružila snop novčanica i rekla kako je došla snimiti cd. Pričala je engleski teškim istočnoeuropskim naglaskom i bila odjevena s mnogo lošeg ukusa, u čizmama s rozim krznom i dolčevitom na leopard uzorak. Nisam je ni pogledao u oči, rukom sam joj pokazao da uđe u kabinu i primakne se mikrofonu. Pustila je glas iz sebe, a meni je ruka zadrhtala. Imala je glas sirene, pjevala je nekom dječjom naivnošću, a opet strastveno i sigurno. Sklopila je oči, opustila ruke uz tijelo i nije niti primijetila kako se utapam u njenom glasu kao Odisejev mornar. Od tada je dolazila svakoga dana, a ja bih jedva čekao njen popodnevni termin za snimanje.
Znao sam da sam se zaljubio onoga dana kada sam je čuo kako štuca. Bio je to najljepši zvuk koji sam do tada čuo. Dubok kao kapljice vode što padaju na stijene u spilji pod zemljom, a opet visok kao galebovi kad se sjate oko ribarske lađe. Primaknuo sam se njenim ustima i poljubio je zaustavljajući napadaj štucavice. Ni danas ne znam zašto se spetljala s tipom poput mene, možda joj je bilo dosadno, možda je mislila da ću joj pomoći u pjevačkoj karijeri, možda sam joj jednostavno bio drag.
Volio sam je ludo, opsesivno, uživao sam u njenom glasu, u blagom frktanju kad bi bila ljuta, u uzdasima strasti, otpuhivanju pramenova kose ili cvokotanju na hladnom engleskom vjetru. Malo je pričala o sebi, ništa nisam znao o njenim roditeljima, kada je došla u Englesku, što radi i od čega živi. Samo je ponavljala kako želi pjevati, snimali smo pjesmu za pjesmom, a ja sam je uvjeravao kako ima nadnaravni talent. Govorila je da te u stranom svijetu nitko ne shvaća ozbiljno ako ne pričaš savršeno engleski, plakala bi na podu kupaonice zbog svake odbijenice diskografske kuće.
Sve više je zapadala u neke tamne šutnje, slušao sam njeno disanje koje se borilo s engleskim maglama. Jedne srijede rekla je da je gotovo. Zvonio sam na vratima, zvao je telefonom, ali s druge strane slušalice čuo sam tek njenu šutnju. Kasnije niti to, tek neprekidno tu-tu-tu. Tko zna kamo je otišla.
Spakirao sam torbe i otputovao što dalje, što dalje. Ocu nisam niti rekao gdje idem. Eto me u Kerali, niski Indijac u hotelskoj uniformi otvara vrata moje sobe i pokreće ventilator. Čim je izišao iz sobe, ugasio sam ga, nisam mogao podnijeti jednoličan zvuk okretaja. Komarci napadaju sa svih strana, ne smeta me što grizu, ali ne podnosim visoke tonove njihovog zujanja. Zvukovi na cesti me obavijaju, zamršeno zvučno klupko koje samo čeka da ga raspetljam i kategoriziram. Nisam imao volje, ostavio sam diktafon na stolu i zaspao.
Probudila me kiša. Udarala je po mramornim pločicama kao da me namjerno budi. Izišao sam na terasu i slušao. Ceste su posve utihnule. Kiša nije ona neprimjetna, neodlučna i zamorna, već puna buke i strasti. Predivan je to pljusak što se samo sruči na zemlju kao ogroman tuš. Pomislio sam kako su baš pod ovakvom kišom plesali Mellors i njegova Lady Chatterley. Naslonio sam se na balkonsku ogradu i prepustio se slušanju, kiša je udarala po plošnim listovima banana i ispirala svu nagomilanu buku u mojoj glavi. Nisam snimio zvuk kiše diktafonom, baš kao što nisam snimio ni njeno štucanje. Neki zvuci ostanu vam urezani u pamćenje. Njen glas i kiša u Kerali, zemlji u kojoj se kiša rađa.