Komentar na intenziviranje klasne borbe u Egiptu i borbu protiv Muslimanskog bratstva
Od kraja studenoga, nakon što se egipatski predsjednik Mohamed Morsi proglasio “zaštitnikom nacije”, dodjeljujući si pritom neograničene ovlasti i mogućnost provođenja odluka neovisno o drugim političkim institucijama, traje borba Egipćana protiv Muslimanskog bratstva, njegovih pristalica i salafista. Glavni razlog ovog poteza leži u Morsijevu pokušaju da progura na referendum islamistički prijedlog novog egipatskog Ustava. U dosadašnjim je sukobima ozlijeđeno stotine ljudi, a potvrđeno je i sedam smrtnih slučaja. Egipatska se vojska, inače najveći konkurent Bratstva u borbi za vlast, oglasila tek 8. prosinca tvrdeći kako će štititi političke institucije i kako neće dozvoliti da dođe do “mračnog tunela” [1], odnosno širenja “nereda”. Uključivanje vojske je nedvojbeno povezano s radikalizacijom borbe Egipćana koja se nije zadržala isključivo na buntu protiv političke elite i zahtjevu za “demokracijom”, već ima sve izraženiji klasni karakter. Borbenost egipatske radničke klase se, osim iz neprestanih divljih štrajkova, najbolje vidi na primjeru najnaprednijeg egipatskog proletarijata iz industrijskog središta Mahale na delti Nila. 7. prosinca radnici i studenti Mahale prekinuli su željezničke linije, zablokirali ulaz u grad i izbacili predstavnike gradskog poglavarstva, proglašavajući “neovisnost” od “države Muslimanskog bratstva” [2]. Zbog toga nas “naglo” uključivanje vojske ne treba niti čuditi, kao niti činjenica da je Morsi uveo određenu vrstu izvanrednog stanja koje dozvoljava vojsci da pomaže policiji u “smirivanju” klasnih nereda. Pridodajmo tome i kako je jedan od prvih Morsijevih poteza, od samoproglašenja “zaštitnikom nacije”, bilo stavljanje Egipatskog saveza sindikata, najveće sindikalne središnjice, pod vlastitu kontrolu [3]. Buržoazija je ujedinjena u svom cilju da, ne birajući sredstva, osigura svoj položaj i vrati proletarijat “tamo gdje i pripada” – u slamove i tvornice.
ANATOMIJA VLADAJUĆE KLASE Nakon pada Mubaraka vojska je ostala vodeća sila u zemlji s vrlo širokom lepezom ovlasti koju si pritom nije libila proširivati. Vrhovno vijeće vojnih snaga bilo je zaduženo za sastavljanje novog Ustava i raspisivanje i organizaciju parlamentarnih izbora. Vojska nije značajna samo zato što je deseta vojna sila u svijetu, već zato što je od pada monarhije zamijenila stare urbane plemiće i postala nova društvena elita [4]. Svi su egipatski predsjednici, M. Neguib, G. A. Nasser, A. Sadat i H. Mubarak, dolazili iz redova vojske i vojska je bila glavni oslonac vladavine svakoga od njih. Glavna je funkcija egipatske vojske, koja je do sada svaki put bila poražena u vanjskim sukobima, unutrašnja represija stanovništva, no vojska je i jaka ekonomska sila koja drži privatne i javne kompanije povezane i s civilnim i vojnim sektorom [5]. Vojska je vlasnik 28 najvećih egipatskih tvornica, koje zapošljavaju oko 80 000 radnika i 3000 inženjera [6] i većinom se nalaze u okolici Kaira. Iako je Egipat potpisao mnoštvo mirovnih sporazuma s Izraelom, njegov je veliki ekonomski partner i uz to jedan od glavnih saveznika SAD-a (SAD je npr. 2009. izdvojio 1,3 milijarde dolara za egipatsku vojsku [7]!) u regiji, Egipat je svoju vojsku razvijao kao protutežu izraelskoj. Kako bi postigla veći razvoj vojske, egipatska država je zaključila kako vojska mora financirati sama svoje troškove, što je dovelo do velikog investiranja egipatske vojske u industriju, energiju i tržište nekretninama [8]. Vojska je počela podizati nove gradove za časnike (npr. Nasser City), što je još više dovelo do razdavanja na “civilno” i “vojno” društvo. No vojska nije jedinstveno tijelo. Dok su viši časnici, obučavani u SAD-u, glavni zaštitnici sekularnog arapskog nacionalizma i nekadašnjeg Mubarakovog režima, niži časnici su skloni “političkom islamu”, a npr. časnici koji su ubili egipatskog predsjednika Sadata bili su povezani i s islamskim džihadom [9].
Muslimansko bratstvo osnovano je 1928. godine za vrijeme britanske okupacije Egipta, kao reakcija na pobune protiv britanske uprave koje su bjesnjele egipatskim gradovima. Politički program Bratstva sastojao se od stvaranja islamske države zasnovane na Šerijatu. Iskusivši žestoku represiju Nasserova režima, ali i ideološke promjene koje je Nasserov arapski nacionalizam iznio, Bratstvo je bilo prisiljeno promijeniti svoju politiku prema nacionalnom islamu. Dolaskom zakletog antikomunista Sadata na vlast, Bratstvo je u potpunosti integrirano u egipatsko društvo, pomažući Sadatu u borbi protiv komunista, sindikalista i ateista [10]. Trenutno izgleda kako se unutar Bratstva događa novi politički zaokret, gdje ono sve više pokušava poprimiti “umjereno-islamistički” oblik turske Stranke pravde i razvoja (AKP). Važno je napomenuti kako Bratstvo nema potporu među seljacima (koji čine 41% egipatske populacije!), radničkom klasom (odnosno, prisutna je samo na individualnom nivou) i “tradicionalnom” buržoazijom koja je naklonjena vojsci. Njihova potpora leži među siromašnim ljudima koji žive u slamovima velikih gradova, državnim službenicima, učiteljima, doktorima, nižim slojevima buržoazije i niže rangiranim časnicima u vojsci [11]. Isto tako, islam nikad nije bio isključen iz egipatskog društva pa čak niti za vrijeme Nassera, dok je za vrijeme Mubarakova režima vladao kompromis s Bratstvom po maksimi – “vama vlast, nama društvo” [12]. Stoga, važno je napomenuti kako su prosvjedi iz 2011. omogućili Bratstvu da napravi znatan korak naprijed u buržoaskom političkom ringu, a da pritom ne mijenja nimalo svoju politiku.
Na izborima prošle zime Stranka slobode i pravde, parlamentarna organizacija Bratstva, pobijedila je na izborima s 47% glasova, ultrareakcionarni salafisti, financirani od Saudijske Arabije, osvojili su 24%, sekularne liberalne stranke su osvojile svega 16%, dok je ljevica u potpunosti marginalizirana. Bratstvo je tada sklopilo koaliciju sa salafistima, dajući im vodstvo nad komitetima za ljudska prava, kulturu i medije. Za vrijeme prosvjeda 2011. obećalo je da, u slučaju osvajanja parlamentarne većine, neće težiti političkom monopolu i kandidirati se na predsjedničkim izborima, već će poduprijeti liberalnog demokrata Mohameda El Baradeia. Ipak, u ožujku Bratstvo objavljuje kako će izaći sa svojim kandidatom, kontrolirajući pri tome parlament, ali i komitet za pisanje novog ustava [13], koji su oduzeli iz ruku vojske.
Predsjednički izbori ponovno su pokazali kako moć utjecaja vojske nije oslabjela. Kontrolirajući izborne suce, vojska je uspjela diskvalificirati Mohammeda Badiea, karizmatskog vođu Bratstva, prisilivši ih da kandidiraju Mohameda Morsija, u javnosti percipiranog kao strogu, turobnu i krutu osobu. Na isti način diskvalificiran je i istaknuti predstavnik salafista Emad Abdel Ghafour. Kao svog kandidata vojska je poduprla bivšeg zapovjednika zrakoplovstva Ahmada Shafiqa, čija se politička kampanja zasnivala na maksimi “zakon i red” [14], odnosno obračunavanja s masama na ulicama. Usprkos očitim manipulacijama od strane vojske, Morsi je u prvom krugu poveo s 25% nad Shafiqom koji je imao 24%. No, vojska je još jednom intervenirala. Dok su birači iščekivali rezultate drugog kruga predsjedničkih izbora, suci bliski vrhu vojske raspustili su parlament, ostavljajući proces stvaranja novog Ustava da visi u zraku. Vrhovno vojno vijeće pripisalo je sebi velike ovlasti, sugerirajući kako je isključivo na njima formiranje nove ustavne skupštine. Narod je ubrzo reagirao napunivši ponovno trg Tahriru, jer su se protivili ponovnom uspostavljanju vojne diktature. No, to nije značilo da su se ljudi okupili kako bi izrazili svoju potporu Morsiju. Upravo suprotno, na Tahiru su se mogli čuti slogani protiv Morsija i Shafiqua. Naravno, postojala je i struja koja je davala “kritičku potporu” Morsiju. Nažalost, toj su struji pripadale određene ljevičarske skupine, koje su pod izgovorom o borbi protiv ostataka starog sustava, poticale na izbor Morsija kroz svoju “realpolitičku” paradigmu “manjeg zla”. Na kraju balade, u drugom krugu Morsi je odnio pobjedu od 52% spram 48%. Rezultati su izbora potvrdili moć Bratstva, ali su isto tako pokazali i kako je vojska, a s time i ostaci starog režima, još uvijek u “igri”.
Ako promotrimo rezultate izbora i kompletnu “utakmicu” između vojske i Bratstva za vodeću ulogu u “novom” Egiptu možemo si postaviti pitanje jesu li ovi izbori ta dugoočekivana demokracija koju su mase zahtijevale? No, ovdje moramo uzeti u obzir ne samo puku idealističku koncepciju “želje za demokracijom”, već najvažniju socijalnu dimenziju same pobune. Upravo u tom momentu možemo vidjeti farsu buržoaskog demokratskog sustava kojem je jedina svrha, kako su to davno analizirali marksisti poput Amadea Bordige u članku Demokratski princip (1922.), obrana klasnog vlasništva.
“Komunizam pokazuje da formalna pravna i politička primjena demokratskog i većinskog principa na sve građane, dok je društvo podijeljeno na suprotne klase u odnosu na ekonomiju, u nemogućnosti da učini državu organizacijskom jedinicom cijelog društva ili cijele nacije. Službeno to je ono što politička demokracija tvrdi da je, dok je u stvarnosti to oblik koji odgovara moći kapitalističke klase, diktaturi ove klase, u svrhu očuvanja njezinih privilegija.” [15]
Na predsjedničkim izborima Egipćani su mogli birati isključivo između konzervativnih struja, koja nisu nudila nikakva rješenja za ekonomsku situaciju, već isključivo lepezu nacionalističkih i islamističkih politika, od kojih svakako treba izdvojiti iznimno reakcionaran stav obje struje spram žena. Pobjedom Bratstva žene su svakako izgubile mnogo toga, bez obzira na to što niti prijašnji režimi nisu bili ništa bolji u svojoj suštini. Dodamo li tome i činjenicu da su žene od početka prosvjeda bile izložene sustavnom zlostavljanju, kako psihičkom, fizičkom tako i seksualnom [16], možemo u cjelini obuhvatiti težinu njihove situacije i potrebu za radikalnom promjenom. Jednako tako moramo biti svjesni kako značajan dio egipatskog društva sačinjavaju Kopti koji su kršćanske vjeroispovijesti, a pri tome ne smijemo zaboraviti i na ateiste, što dakako otežava provedbu plana Bratstva o reislamizaciji Egipta i što dovodi, i nastavit će dovoditi, do sve češćih sukoba na vjerskoj i etničkoj bazi. No, u jeku sve intenzivnije klasne borbe ono što možemo očekivati je “primirje” i “ujedinjena fronta” buržoazije protiv proletarijata, jer buržoazija će imati dovoljno vremena da rješava svoje unutarnje sukobe nakon što uguši bijes radnika.
RADNIČKE BORBE I SINDIKALIZAM 15. srpnja 23 000 radnika mahalške tvrtke Misr za predenje i šivanje, najveće egipatske tekstilne tvrtke, stupilo je u štrajk zbog toga što im 12 mjeseci nisu bile isplaćene plaće. Uz to radnici su zahtijevali “čišćenje” uprave, poboljšanje zdravstvenih usluga, povećanje sredstava za životne troškove, veće ulaganje u najveću, no posrnulu tvrtku i minimalnu nadnicu od 1200 egipatskih funti (oko 1141 kn) [17]. U isto su vrijeme stotine radnika u štrajku mahalške tvrtke Al-Samoly za predenje i šivanje blokirali cestu zahtijevajući povećanje plaća. 21. srpnja na radnike je nasrnula banda batinaša, najvjerojatnije pobornika Bratstva, ubivši jednog i ranivši nekoliko radnika [18]. Nakon ovog incidenta lokalni čelnik Bratstva posjetio je radnike kako bi “saznao” njihove zahtjeve, iako su oni već prethodno bili objavljeni u svim novinama. Pravi razlog posjeta, dakako, bio je pokušaj Bratstva da osigura da se borba ne proširi i ne izmakne kontroli. U rujnu je također održan veliki štrajk prosvjetnih radnika koji su zahtijevali ugovore na neodređeno nakon šest mjeseci rada i prosvjedovali su protiv iznimno mizernih plaća. Učitelji zaposleni na neodređeno zarađuju oko 117 kn mjesečno, a oni s 30 godina radnog staža oko 580 kn [19].
Slične su se borbe, posebice one industrijskih radnika, i sa sličnim zahtjevima vodile u okolici Aleksandrije, Mahale i drugih gradova na delti Nila. No, borbe za ekonomske zahtjeve, tj. podizanje i isplaćivanje plaća, isplaćivanje doprinosa itd. nisu nove u Egiptu. Postoji nekoliko desetljeća tradicije industrijske borbe, a samo od 1998. godine u Egiptu je bilo oko 3500 štrajkova, sit-inova i ostalih oblika radničkog bunta, u kojima je bilo uključeno oko dva milijuna radnika [20].
Većina borbi izvire iz problema nastalih tijekom privatizacije velikih tvrtki, za vrijeme rekonstrukcije, gdje su novi vlasnici zanemarili svoje “obveze” prema radnicima u vidu neisplate plaća, bonusa i drugih doprinosa radnicima. Rekonstrukcija, poduzeta 1991. godine uz veliku potporu Svjetske banke, ostvarila je 4% ekonomskog rasta, no nije ostvarila nikakva poboljšanja za život egipatskih radnika. Zapravo ostvarila je sasvim suprotno, jer prema izvješću Svjetske banke više od 40% Egipćana živi blizu granice siromaštva. Plaće većine industrijskih i javnih radnika nisu dovoljne za zadovoljavanje osnovnih životnih potreba; u posljednjih nekoliko godina došlo je do iznimno velikih povećanja cijena hrane koja “pojedu” i do 50% izdataka prosječne obitelji. Tome treba pridodati i ogromnu inflaciju koja je od 2008. do 2010. iznosila 16,2%, 12% i 10%. Uzmemo li sve ovo u obzir nije ni čudo što se među Egipćanima razvila nostalgija za periodom kada je na vlasti bio G. A. Nasser. Iako često poprimaju radikalne oblike, sve ove borbe su u svojoj suštini defenzivne i ograničene na privatizirane industrije.
Krajem 2011. vojska, koja je tada držala sve političke konce u rukama, donijela je izmjene Zakona o radu u kojima je kriminalizirala svaku industrijsku akciju koja bi rezultirala prestankom proizvodnje, odnosno svaki štrajk. Kazne su bile novčane, ali i zatvorske. Bratstvo je osvajanjem vlasti interveniralo u Zakon, “ublažavajući” ga, no, kao što vidimo iz nedavnih događaja, sentiment je ostao isti.
Egipatski savez sindikata, službeni državni sindikat, jedina je veća sindikalna organizacija koja postoji, no njezino je djelovanje ograničeno na više-manje upravo to – puko postojanje. Produkti spomenutih radničkih borbi zasigurno su bili formiranje manjih, nezavisnih sindikata pa tako i Egipatskog saveza samostalnih sindikata (ESSS). On broji 200 sindikalnih podružnica i dva milijuna industrijskih i javnih radnika. Zanimljivo je to kako čelnici ovih sindikata često ističu, poput Kamala Abbasa, kako među radnicima prevladava veliko nepovjerenje u sindikate. “Radnici su navikli vjerovati kako su sindikati vladina tijela koja služe jedino njezinim interesima”, ističe Abbas, i dodaje “moramo uložiti puno truda kako bismo uvjerili radnike da su sindikati organizacije koje žele poboljšati uvjete rada radnika” [21]. Od samog formiranja pred ESSS-om su se nalazile na brojne prepreke, poput Bratstva, vojske i starog Egipatskog saveza sindikata. Stari savez ima strukturalnu prednost u tome što je već ugrađen u državu, tako da automatski dobiva plaće od radnika, dok ih nezavisni sindikati moraju sami prikupljati. To je, dakako, teško provedivo u praksi i predstavlja veliki problem za nezavisne sindikate. Isto tako, to je uzrokovalo podjelu na dvije struje unutar novog saveza: onu koja želi “ući u sustav”, i to kroz parlamentarnu borbu, i onu koja stavlja naglasak na “demokratskoj sindikalnoj tradiciji” i izgradnji pokreta od dolje [22].
U suštini obje struje žele postati dio “nove” egipatske države i njezinog političkog poretka. Isto tako, iako se možda površinski razlikuju, one predstavljaju istu političku struju – reformizam; prva struja u političkom, a druga u ekonomističkom smislu. I dok je kritika prve struje s pravom opravdana, no već sasvim uvriježena u diskursu, druga struja se često nekritički gleda kao “pravi put” koji može uroditi plodom. No, takav je pristup izuzetno poguban i, jednako kao i prvi, završava u reformizmu svojim voluntarističkim i aktivističkim pristupom te banalizacijom klasne borbe. Puko rješavanje klasne borbe svakog političkog karaktera i reduciranje iste na svakodnevnu borbu za “kruh i maslac” pogubno utječe na klasnu svijest pacificirajući radničku klasu na kotačiće sindikalističke mašinerije. Komunisti su od pamtivijeka isticali pogubnost ekonomizma u radničkom pokretu, što možemo vrlo dobro iščitati iz šaljivog Lenjinovog komentara iz Što da se radi? (1902.):
“Osnovni naš grijeh sastoji se u snižavanju naših političkih i organizacionih zadataka do neposrednih, ‘opipljivih’, ‘kolektivnih’ interesa svakodnevne ekonomske borbe – a nama i dalje gude: samoj ekonomskoj borbi treba dati politički karakter! Još jedanput: to je bukvalno onaj isti ‘njuh za život’ koji je pokazivao junak iz narodne priče koji je gledajući sprovod vikao: ‘Dabogda i sutra nosili!’” [23]
No, jesu li ovi novi sindikati nova tijela za revolucionarnu borbu radnika ili tek puki pokušaj odmicanja od državom dominiranih sindikata starog saveza? Je li njihova svrha puka obrana radničkih prava, pregovaranje na razini “kruha i maslaca” ili pak društvena preobrazba koja nadilazi kapitalističke odnose? Često se na spomen “demokracije” i uređivanja sindikata “odozdo” zanosimo progresivnošću ovakvih organizacija. No, ljudi koji se time zanose zaboravljaju kako je funkcija sindikata da bude posrednik između rada i kapitala. Također, oni zaboravljaju kako je “nova” egipatska država dio svjetskog kapitalističkog sustava, odnosno “revolucijom” se odnosi u proizvodnji nisu ni najmanje promijenili. Dapače, ovaj sustav nikakvim novim reformama ne može izroditi nikakvo poboljšanje izuzetno teške situacije u kojoj se nalazi većina Egipćana. To ukazuje na sve veću potrebu među egipatskim radnicima da se u defenzivnim borbama ne ograničavaju na trenutne ekonomske ili političke ciljeve, gušeći sami sebe u reformizmu, već da naprave korak dalje prema klasnoj perspektivi. Odnosno, djelovanje prema formiranju organizacija koje mogu reflektirati interese radničke klase, i ostalih eksploatiranih klasa, poput egipatskog seljaštva. Isto tako, jedna velika prepreka za njih je i nadilaženje lažne svijesti koju reproducira nostalgičnost naserizma.
KLASNA SAMOINICIJATIVA Često kada analizirajući situaciju vidimo prepreke u postojećim radničkim organizacijama i pokretu, ali isto tako i u ljevici, bilo institucionalnoj ili “revolucionarnoj”, zapitamo se koja nam se to točno alternativa nudi? Barem bismo trebali postaviti takvo pitanje. Tu nam se prvo nudi klasični “realpolitički” izbor između “manjeg i većeg zla”, metoda za kojom bi većina ljudi posegnula. No, je li izbor “manjeg zla” uopće alternativa? Ne, i potrebno je konačno nadići tu logiku buržoaskog političkog razmišljanja. Odgovor na pitanje o radikalizaciji političke situacije i alternativi ne leži niti na jednom egipatskom sindikatu ili ljevičarskoj grupi i “grupici”. On leži u samim radnicima i njihovoj samosvijesti. Upravo to možemo vidjeti u praksi, praksi koja rađa “živući pokret” (Marx).
Radničko zauzimanje Mahale najbolji je primjer. Jednako kao što je borba istih radnika iz travnja 2008. označila početak otpora protiv Mubarakova režima, odnosno riječima željezničkog radnika Mohamada Murada, označila je razbijanje “barijere straha u Egiptu” [24], ovaj je čin podigao ljestvicu na razinu predrevolucionarnih pokreta s kraja 19. i početka 20. stoljeća. Prisjetimo se samo domaće radničke povijesti i ustanka labinskih rudara iz 1921., poznate Labinske komune, odnosno ekonomske borbe, koja je pod pritiskom fašističkih bandi i šefova ponukala radnike na radikalni kontraudarac. No, umjesto da se samo sjetno sjećamo ovakvih primjera, zakopanih u naftalinu ispod desetljećâ, ako ne i cijelog stoljeća, socijalnog partnerstva, klasne kolaboracije i liberalnog jednoumlja, trebamo upravo uprijeti pogled u Egipat i u borbu i iskustva njegova proletarijata. Usprkos činjenici da je u medijima i na internetu gotovo nemoguće pronaći bilo kakve podatke o razvoju događaja, načinu na koji su se radnici organizirali ili bilo čemu izuzev da su radnici zauzeli sâm grad, sama činjenica da su se radnici spontano, odnosno bez upliva vanjskih političkih faktora, odlučili za ovakvo nešto velika je inspiracija klasnoj borbi na svjetskoj razini.
A borba i povezivanje na svjetskoj razini upravo su najvažniji jer onemogućavaju izolaciju i lomljenje radničkih pokreta.