Silva Kalčić  

Koliko staro mora biti staro

Muzej suvremene umjetnosti Zagreb ovih mjeseci obradovao nas je s dvije izložbe doajena suvremene umjetnosti u Hrvatskoj. Nakon I. L. Galete, Mladena Stilinovića, organizacijski lateralne izložbe Ede Murtića te velike izložbe Ivana Kožarića, kustosica Nada Beroš napravila je izložbu Josipa Vanište znatno studiozniju od nekoliko Vaništinih izložbi posljednjih godina, popraćenu dvostrukim katalogom-knjigom (bilić_müller studija), koja je “utišana“ na način Vaništinog karakterističnog écriture blanche, njegov rad je “nevidljivi crtež duha“. U smislu korespondencije njegova osobnog i stila vremena, Nada Beroš spominje “dva Vanište“, odnosno da je njegov rad interpretiran kroz “dva ključa“, jedan radikalne gorgonske misli i geste, i drugi rafiniranog slikarskog opusa, umjetnosti “gotovo ničega“ u smislu suspregnute geste i minimalističkog izričaja. Izložba korespondira s prostorom (zasjenjeni prolaz u zidu kraj slike crnih vrata...) kronološki prateći Vaništine stilske promjene tijekom 70 godina stvaralaštva, gorgonaško i sadašnje postgorgonaško stvaralaštvo koje se arhivski bavi razdobljem Gorgone; istodobno pratimo ideološke mijene, izmjene razdoblja rata i mira, crvene i crne simbolike (postoji vrijeme za mir i vrijeme za rat, koje ubrzava na Balkanu, prostoru s previše povijesti za tako mali prostor, prema Churchillu). Izložbom završava proces periodizacije Vaniština djelovanja, a također, s obzirom na smjenu stila i misli, moderne i postmoderne. U čast Manetu je ikoničko djelo “popravljenog ready-madea“ u umjetnosti 20. stoljeća u Hrvatskoj. Nalazi se u stalnom postavu MSU-a, ili se u njemu trenutno nalazi. Neki smatraju da proizlazi iz stava elitizma. Naime, iako dvostrukim, tzv. beskonačnim štapom Vaništa iznosi kritiku partizanske kulture i dokidanja buržujskog građanskog života poslije Drugog svjetskog rata (kada partizani skidaju šešire građanima s glava na ulicama Zagreba), on ipak tada postaje “državnim umjetnikom“, car je dakle više bio fasciniran umjetnikom, nego li obratno. Izložbom su kružili Vaništini vršnjaci, jer je ona za njih memento na osobnu povijest koja se nužno prožima sa životom društva, te privatni kolekcionari. “Ponavljanje je jednako ukidanju“, tvrdi Vaništa, a tu tvrdnju citira Nada Beroš u tekstu kataloga. “Izvolite prisustvovati”, poziv-pozivnica na Gorgoninu izložbu bez oznake mjesta i vremena (Vaništa, 1962.), je gesta s dadaističkim i nadrealističkim humorom, anticipirajući činjenicu da je tijelo promatrača često tijelo djela suvremene umjetnosti. Iako je Vaništa ponajprije crtač, potom konceptualni umjetnik i pisac pa tako i za antičasopis Gorgona, na izložbi smo vidjeli i kolorističko Vaništino slikarstvo, od najranijih ulja Voća iz 1941. i Autoportreta iz 1943, iz gimnazijskih klupa u Karlovcu, pa sve do nedavno “potpisanih“ fotografskih instalacija, crteža i ulja iz 2013. pa tako i iz privatnog vlasništva Igora Zidića.   

Temeljni postupak redukcije Josip Vaništa (Karlovac, 1924.) jedan je od posljednjih velikih aktivnih umjetnika neoavan­garde. Vaništa je likovni radnik koji živi umjetnost. Njegov rad jedinstven je u svojoj tišini i tankoćutnosti, napisano je u tekstu kojim se izložbu predstavlja širokoj publici. Izložba, riječima kustosice, “nema retrospektivni ni reprezentacijski karakter. Štoviše, ona ukida retrospektivu kao muzeološku kategoriju i konvenciju. Izložba nastoji komornošću i discipliniranošću korespondirati s duhom tog samozatajnog, asketskog umjetnika. U desetak izložbenih segmenata – Rani i kasni crteži; Misli za mjesece; Ukidanje perspektive; Prijedlozi, projekti, korespondencija sa stranim umjetnicima; Pisma; Gorgona; Kolektivna legitimacija; Postgorgona; Polaganje; Filmovi; Portreti umjetnika; provlači se zajednička nit, bez obzira je li riječ o crtežu, slici, zapisu, instalaciji ili pismu prijatelju. Eliptični izraz, svođenje na najbitnije, težnja prema oskudnosti... upućuju na Vaništin temeljni postupak redukcije, izostavljanja, potrebe suočavanja s prazninom kao filozofskom kategorijom“. Ukidanje retrospektive je naziv izložbe koja “nema retrospektivni ni reprezentacijski karakter. Štoviše, ona ukida retrospektivu kao muzeološku kategoriju i konvenciju“. Zašto je retrospektiva tako omražena tema da je treba dokinuti i kakva je koncepcija izložbe alternativno ponuđena, ostaje otvorenim pitanjem. Postav izložbe potpisuje arhitekt Nenad Fabijanić čiji je osobni senzibilitet srodan Vaništinom promišljanju linije, plohe, prostora.

Ukidanje perspektive je i naziv objekta-stola iz 1966. – 2011., stola načinjenog kao konstrukcija slike stola u gotičkoj inverznoj perspektivi. Vaniština ravna linija, na zgražanje učitelja, može nastati pomoću ravnala. A sliku i ne treba naslikati, ona se može i opisati, prema Radoslavu Putaru (1984.), čemu služe i tzv. supstituti autoportreta. „Treba pružiti ono očekivano, na neočekivani način“. Na izložbi se također mogu pročitati uokvirene riječi Ivana Fochta: „Umjetnost, razmišljanje, pisanje, nasuprot su života. Život je potpuno iracionalna pojava, a umjetnost pretpostavlja izvjestan stupanj racionaliteta. Nihilizam u čovjeku može nastati raznim putevima, on može počivati na jednom bolesnom osjećaju svijeta, ali i na uvidu u pravo stanje stvari“. Zaista, nije li svatko tko razumije principe funkcioniranja društva, nužno cinik? Svako umjetničko djelo proizlazi iz proživljenoga, ali i pročitanoga, naročito Vaništini radovi, učeći nas da stvari sagledavamo na novi način.

Kvisko Uslijedila je ljetna Šutejeva (1936. – 2005.) izložba, kustosice Snježane Pintarić. Najveća vrednota te izložbe je prilika za promatranje kinetičkog efekta slike imerzivnih dimenzija i kružnog formata te nalik na kolaž sastavljen od plitkih trokutova-strelica, Bombardiranje očnog živca II, na posudbi iz njujorške MoMa-e. Gotovo jednako je zanimljiv rad u tehnici tempere i laka na platnu, Lom svjetlost, rađen 180 sati, iz 1963. godine. Miroslav Šutej, rekli bismo, bio je u pravo vrijeme na pravom mjestu, kao sudionik izložbe The Responsive Eye u MoMa-i 1965., proslavljene izložbe koja označava početak op-arta temeljenog na inheretnoj varljivosti oka. Bombardiranje očnog živca je prizor koji uznemirava, pa i iritira, očinji vid. “Svaki mobilni crtež može se dovesti u savršen red, ili pak dovesti u stanje totalnog kaosa“, reći će Šutej o svojim crtežima zglobno vezanih dijelova s neograničenom mogućnošću kombinacija iz 1968., ili latest-least slikocrtežima u koje ugrađuje dijelove stare 30 godina (pred kraj svoga stvaranja i prerane smrti izložio je Barbike, kao pornografiju za djecu, odnosno kao kritiku vlastite civilizacije).

Geometrijska apstrakcija na ishodištu op-arta, od akromatskih kompozicija do pop- i psihodeličnih boja ludičke estetike skulptura-ambijenata, na izložbi je zastupljena pomoću tzv. čiste likovnosti, tu su i arhitektonske skulpture zigurata i obeliska, dok su izostala djela primijenjene umjetnosti i dizajna, primjerice drveni objekt “Kviska“ iz popularnog kviza Kviskoteka koji je ušao u popularnu kulturu kao sinonim za “džokera“, ili keramičkih pločica kakve se još mogu vidjeti u Klubu arhitekata na glavnom zagrebačkom trgu. Šutej se 1980-ih kroz djela primijenjene umjetnosti gotovo prožeo s identitetom Zagreba Univerzijade, slično kao što je lirski nadrealizam Juana Miròa ili katalonski modernizam Gaudíja (pandan secesiji u središnjoj Europi, u sprezi s mudéjarom) način brendiranja grada Barcelone. Ipak, izloženi su neki Šutejevi crteži skica projekata anti-mode (1964. – 1974.), o kojima je tekst napisao Ante Tonči Vladislavić, kao o “otvorenom djelu“ nastalom postupkom hibridizacije mode i umjetnosti i dovodi se u vezu s op-art modom Space-Agea Andréa Courrègesa (koji je uz Mary Quant prisvajao inovaciju mini-suknje te je gotovo prvi koristio PVC u svojim kolekcijama, potencirajući figuru mlade, nezaobljene djevojke nalik na Michelangelovog ne-potpuno-odraslog Davida, što ostaje u modi do danas) iz iste 1964. Oznakom anti-mode, Šutejevi su modeli izbjegli sudbinu odjevnih predmeta koji uvijek imaju ugrađenu brzu, sezonsku smrt. Zanimljivo je da se uglavnom, na obje izložbe pušta da autori sami govore o svojim radovima, kroz format navoda.

Društvena vidljivost umjetnosti Do kraja ove godine MSU priprema još jednu veliku monografsku izložbu, Vojina Bakića, za koju je bilo nezamislivo da se dogodi u posttranzicijskoj Hrvatskoj prije deset godina. Na ovaj način MSU zauzima čvrst, ispravan programski smjer, nakon što je izložbu i knjigu Novih tendencija, proizvoda Muzeja, tada Galerije suvremene umjetnosti u Zagrebu napravio Peter Weibel odnosno ZKM Karlsruhe, istražujući (njegova suradnica) nekoliko godina arhivu MSU. Recepcija MSU od stanovnika Novog Zagreba, turista, ljudi uopće je iznimno pozitivna, edukacijskim programom muzej pokušava objasniti negalerijskoj publici što je suvremena umjetnost, povećavajući njezinu društvenu vidljivost, bez velikih ustupaka učinjenih da bi instalacije i program često bili humorni i zabavni.

Istodobno, u Klovićevim dvorima veliku pažnju javnosti privukla je Picassova izložba te djelo koje simbolički slavi ulazak u Europsku uniju, Caravaggiova tenebristička Večera u Emausu u Muzeju za umjetnost i obrt. Govoreći o Caravaggiovom tzv. “rimskom stilu”, Rudolf Wittkower u svojoj knjizi Art and Architecture in Italy navodi: “Likovi su sada uronjeni u polutamu, no snažno svjetlo pada na njih, modelira ih i daje im svojstva robusne trodimenzionalnosti. (...) Impresionisti su iznašli da svjetlost stvara atmosferu, ali njihovo svjetlo je bez tame, i stoga bez magije. S Caravaggiom svjetlost izolira; ne stvara ni prostor niti atmosferu. Tama je na njegovim slikama nešto negativno; tama je gdje svjetlost nije, i iz tog razloga svjetlost pogađa njegov figure i objekte kao čvrste, neprodorne forme...“

Činjenica je da se djela iz hrvatske povijesti umjetnosti obično izlažu na muzeološki, medijalno i kustoski anakron ili jednostavno staromodan način. Primjer za to je prošlogodišnja izložba (prema katalogu vrlo ozbiljna studija djela) Julija Klovića – zašto gigantizirati detalje, na format tapete i to male rezolucije, djela jednog slikara minijatura? Arheološki muzej in situ, u Naroni, Lapidarij u Novigradu te trenutno u gradnji Muzeji vučedolske kulture i arheološki park u Vučedolu te Muzej Apoksiomena u palači Kvarner u Malom Lošinju, blizu mjesta gdje je nalazak skulpture rezultat kupanja jednog belgijskog turiste, su naprotiv recentni sjajni primjeri odnošenja prema baštini (mnogo bolji nego kad Baščansku ploču gledamo u auli zgrade HAZU-a u Zagrebu), u sinergiji nove inovativne arhitekture i arheoloških nalaza.

Eskapada u moru konvencija prezentacije djela povijesti umjetnosti su i recentni projekti muzeja Ivana Meštrovića (čine ih Atelier Meštrović, Galerija Meštrović u Splitu te Crkva Presvetog Otkupitelja u Otavicama), koji ovog Rodinovog učenika, autora simbolizma u sprezi s vernakularnom ikonografijom i folklornom tradicijom, na muzeološki osuvremenjen način kroz posljednjih godinu dana prezentiraju u Parizu i u Stockholmu.