Arhitektonsko-urbanistički prilog mogućim smjernicama oživljavanja Memorijalnog parka
Memorijalni park na Petrovoj gori jedna je od rijetkih posveta narodnooslobodilačkom pokretu u ovim krajevima s dimenzijom koja nadilazi komemorativno – uz landmark, značajnu ulogu u ovom slojevitom konstruktu igra i multiprogramatski sloj građevine spomenika u dijalogu s hortikulturom, topografijom i drugim prirodnim datostima okoliša.
Međutim, i iz arhitektonsko-projektantske i iz urbanističko-planerske perspektive radi se o danas jedva živom, ili možda čak već mrtvom, entitetu. Korištenje ne samo spomeničke građevine, već i cjelokupnog Memorijalnog parka u ovom trenutku svedeno je na minimum, i u pogledu raznolikosti načina korištenja i u pogledu brojnosti korisnika. Postavlja se pitanje u kojoj je mjeri ovo mrtvilo nastupilo zatvaranjem kompleksa 1991. godine uslijed tadašnjih političko-ekonomsko-društvenih promjena, a u kojoj mjeri određeni dijelovi kompleksa, naročito spomeničke građevine, nikad nisu u pravom smislu ni zaživjeli. Pri traženju odgovora sažetak anamneze (ili pak rezultata obdukcije) mogao bi doprinijeti svrsishodnijoj dijagnozi problematike i, posljedično, promišljanju budućnosti Memorijalnog parka. Pritom treba ukratko razložiti par najznačajnijih aspekata za tumačenje današnjeg stanja stvari iz ove perspektive: predmemoriju, tj. povijesni događaj kojem je posvećeno ovo memorijalno područje, proces njegove koncepcije i realizacije te proces njegove dezintegracije odnosno transformacije.
Predmemorija
Memorijalni park posvećen je počecima narodnooslobodilačkog pokreta u ekonomski i kulturno siromašnom kordunskom kraju, neindustrijalizirane, gotovo isključivo poljoprivredno-stočarske privredne strukture. Ova obilježja kraja konstanta su od prije početaka narodnooslobodilačkog pokreta do danas, uključujući i cijelo razdoblje postojanja SFRJ. Međutim, kordunsko stanovništvo već je i prije začetka pokreta karakterizirala “relativno visoka razina političke osviještenosti”1 pa je borba protiv okupatora od samog početka u suštini predstavljala borbu lokalnog stanovništva za poboljšanje vlastitih životnih uvjeta. Emancipacija od dotadašnjeg eksploatatorskog društvenog uređenja uključivala je istjerivanje dotadašnjih struktura vlasti (oružanim i drugim intervencijama) uz uspostavljanje organizacije svakodnevnog života: prehrane, smještaja, zdravstva, školstva, kulturnih aktivnosti itd. Slijedeći u okviru datih okolnosti doktrinu socijalističke revolucije u koju je “u najdubljem i najpunijem smislu ugrađena promjena i u čovjeku i u društvu – ukidanje svake eksploatacije i prevladavanje svih oblika otuđenja čovjeka s ciljem stvaranja inkluzivnog, ljudskog društva”2. Stoga je, za razliku od memorijala posvećenih lokalitetima koncentracionih logora i/ili masovnih pogubljenja, ovaj memorijal posvećen formativnom procesu specifičnog društvenog sistema koji se odvijao na određenom teritoriju tijekom određenog perioda.
Koncepcija-realizacija
Takozvana Uređajna osnova Memorijalnog parka, najkonzistentniji i najobuhvatniji instrument planiranja razvoja ovog područja, izrađena je 1969. godine. Područje njezinog obuhvata uključivalo je gotovo sve istaknute lokalitete i objekte povijesnog značaja raspršene po Petrovoj gori, uz definiciju odgovarajućih režima zaštite nasljeđa i prirode. Plan je u glavnim crtama uključivao i prostornu problematiku perifernih zona, njihovih naselja i komunikacija, u vidu provođenja zaštite i u vidu turističko-privrednog aktiviranja. Turizam se smatrao “najpovoljnijim sredstvom kojim se, uz korištenje postojećih ograničenih prirodnih izvora, područje može privredno aktivirati i privredno-društveno regenerirati”3. Primarno je predviđen razvoj “specifičnog vida kulturno-odgojnog turizma u obliku ekskurzija kratkog boravka i ferijalnih kolonija za djecu i omladinu”4, sekundarno lova i rekreacije, a u budućnosti, s razvojem stambene kulture, i razvoj ruralnog turizma. Kalkuliralo se da je turizam sposoban stimulirati razvoj postojećih privrednih djelatnosti poput proizvodnje mesa i mliječnih proizvoda, voćarstva, zanatskog lončarstva, i sl. Vjerojatno najzanimljiviji doprinos dolazi iz u sektora kulture, gdje bi turizam “financijski olakšao planiranu izgradnju škola, koje bi se mogle koristiti izvan školske godine za prihvat đačkih ekskurzija i ferijalnih kolonija”5. Na sličan način osmišljeno je i “pretvaranje zadružnih domova u domove kulture, koji bi se također mogli u sezoni koristiti za prihvat ekskurzija”6.
Zaštita, razvoj turizma i ostalih privrednih djelatnosti zahtijevali su određene intervencije u dotad izgrađeno, kao i izgradnju novih objekata i infrastrukture. Unutar tog okvira održan je i prvi natječaj za idejno rješenje spomenika 1970. godine. Na natječaju pobjeđuje koncept “bogato raščlanjene plastičko-prostorne strukture, kojom je postignuto jedinstvo i cjelovitost sadržaja spomenika i njegovih utilitarnih funkcija, između konstrukcije i estetskog izraza”7. Nagrađeni rad jedini na natječaju predlaže više od simboličkog landmarka i stručno relevantan žiri odlučuje da se “autoru tog koncepta povjeri izrada predloženog spomenika”8. Natječaj je dopunjen u razdoblju 1974.-1975. pri čemu je dodatno definiran izabrani koncept, dok je spomenik konačno otkriven 1981. U stručnoj literaturi9 iz tog razdoblja nije dokumentiran ni proces nakon završetka prvog natječaja niti raspisi natječaja – zadaci koji autorima natjecateljima postavljaju okvir (namjere, vrijednosne sudove, korist, korisnike i sl.) unutar kojeg koncipiraju svoje prijedloge. Stoga je za svako daljnje bavljenje problematikom iznimno važno istražiti i ove inpute za razumijevanje i preispitivanje koncepta, naročito njegovog programatskog dijela koji obuhvaća izložbeni prostor s postavom o antifašizmu, knjižnicu, nikad dovršenu multimedijalnu dvoranu za više svrha te nikad realiziran restoran s vidikovcem. Uzrok zastoju razvoja pojedinih segmenata spomeničke građevine upravo je njezina, od početnog koncepta problematična, programatska nedorečenost.
Upitno je jesu li i sâm spomenik i čitav Memorijalni park uopće mogli biti dovoljno anticipativno domišljeni kako bi u dovoljnoj mjeri služili lokalnoj zajednici, s obzirom da se radi o periodu čitavog desetljeća s mnogobrojnim značajnim sistemskim političko-ekonomskim promjenama s ciljem uključivanja SFRJ “u tokove globalnog kapitalizma»”10. Posljedično “spomenik s modernističkom ulogom memoriranja društveno konstitutivnih procesa postaje spomenikom transformativnom projektu koji u toj točki kreće u suprotnom smjeru”11.
Dezintegracija-
-transformacija
Čin djelomičnog skidanja obloge s građevine spomenika potiče na žaljenje, ali poziva i na razmišljanje. Izgradnja spomenika velikim je dijelom financirana iz lokalnih samodoprinosa siromašnog nerazvijenog kraja, što je od samog početka izazivalo neprihvaćanje od strane lokalnog stanovništva jer je nedovoljno doprinosilo razvoju i boljem životu Korduna. S jedne strane, ovaj čin svjedoči o kontinuiranom siromaštvu i neidentifikaciji stanovništva sa spomenikom. S druge strane, svjedoči o slabosti preradikalnog inicijalnog koncepta – nedostatku komunikacije interijera s eksterijerom u smislu vizura, osvjetljenja itd. – koja je ovim činom uspostavljena, što bi trebalo uzeti kao input za buduće prostorno-projektantsko promišljanje građevine.
Jačanje veze s kontekstom primjenjivo je i na koncept zaštite spomenika i Memorijalnog parka kroz promišljanje budućeg korištenja. Njihov nikad dovoljno iskorišten niti istražen kapacitet i intenzitet traži period promatranja i fazno osmišljavanje plana njihovog oživljavanja. Treba li ruinu jednostavno otvoriti prirodi i njezinom stanovništvu – flori i fauni – osnovati azil za biljke i životinje kordunskog kraja, naročito u svjetlu dominacije lova kao recentno isplative neinkluzivne djelatnosti na ovom području?12 Ili osmisliti projekt Parka tame13, s obzirom na to da je Petrova gora jedna od nekoliko preostalih mračnih točaka u svjetlom zagađenoj Evropi, sa znanstveno-astronomskim centrom interregionalnog značaja kao jednim od mogućih programa, i uz uključenje potreba lokalne zajednice te reinterpretaciju antifašističkog izložbenog postava u rekonstrukciju memorijala? Da bi se na ova pitanja odgovorilo, bitno je najprije napraviti analizu potreba lokalne svakodnevice u domenama društvenih, kulturnih, edukativnih i zabavnih programa koje bi izgrađeni volumen, uz ostalo, mogao udomiti. Sljedeći važan zadatak pitanje je politike upravljanja programom revitalizacije, uz pitanje korektiva – davanja vrijednosnog suda o interesima lokalnih zajednica. Djelovanje upravljačko-korektivne strukture valjalo bi promišljati translokalno, na razini nad-zajednice, i u dijalogu s postojećim nadležnim državnim institucijama.
Upravo zbog izložene složene problematike Memorijalni park na Petrovoj gori jedinstven je, i znatno potencijalniji slučaj, iako bi se neki od mogućih zaključaka mogli uklopiti i u šire politike zaštite antifašističkog spomeničkog nasljeđa.