***
da li si ikad pomislila da živimo tuđe živote?
bez obzira na koale koje su letjele prema mom nosu, bolna zapešća i okrutne riječi, sva naša beskrajna racionaliziranja, kave i pive kojima smo ispirale život u utrobu, bila si nježna, sjećam se toga jasno, bila si nježna kao cvjetovi amule na našoj terasi i kosa nove lutke koju još nismo počešljale.
a život se nataložio tamo dolje, možda si zato prestala jesti, možda zato bježiš i njuškaš meridijane, tražiš glas.
a smijala si se glasno, sjećam se toga jako dobro, smijala si se dok ne bi dobila štucavicu i onda si se smijala još.
***
godinama smo pokušavale provaliti u tuđu kuću.
njegovale seoski voajerizam i psihoanalizu prije nego što smo znale reći ‘smrdiš’. radiostanice i svijeće naša magija, teta Polda strana zemlja. ti si imala neke pse i bila si općenito puno pametnija.
danas više ne znam tko šta ima ni tko kamo odlazi kad mu se sanja.
***
Kakve smo mi žene, sestro! Gdje si vidjela takve žene? Takav prodoran humor, iskrenost? Cijela nacija stisnutih čmarova, ali mi, mi nemamo stisnute čmarove, sestro i nitko mi neće reći drugačije. Gdje si još vidjela takvu neustrašivost, takav šarm i snažne ruke?
Posložit ćemo drva, počupati korov i onda ćemo sjesti uz kamin. Ti ćeš piti svoje yogi čajeve, a ja ću piti viski. Čekaj, gdje su ti žice od gitare?
***
vještice, mršava nosata ružna proročice, tarot drkačice i kristal pišačice i feng-shui čmarušo, kosata smrdljivice sa svim tim pomadama, Jungovska kurvo, aura ti smrdi po strahu od siromaštva i pljesnivom siru, ispao ti križ, ugrizla se za usnu.
***
ti si umjetnica. nemoj se brinuti što ti to još nitko nije rekao. već je kasno za nas dvije da lažemo. vidiš da dobivaš čireve zbog uma i nijedna misao neće te spasiti. kad ti procvjetaju lotosi u trbuhu onda ćeš i doma
biti slobodna.
***
sanjala sam tako prljave stvari tako grozne stvari sestro i moram dalje živjeti kao i ti sa svojom kućom punom stranaca.
da sam znala sa bićima poput tebe zvala bih se srna, zvala bih se golubica i oblak od vate i široki prozori
ali nije se desilo tako i riječi su me izdale.
***
ne želim da se znojiš misleći na mene. ako si otišla onda idi jer imaš samo svoje srce.
ako si otišla, prihvati prostor - prihvati ulice - diši.
dobri ljudi mimoilaze te na putu do dućana.
ako želiš sućut pogledaj u svoje visoko čelo, vidi kako se ocrtava u izlozima, nije li prelijepo?
***
kad bi tvoje srce bilo predmet, što bi bilo? upoznala sam breskve iz limenke i tutnjeće vlakove, kompase i prolivene kante boje, ali tvoje srce
nisam prepoznala. kad gledam glatko kamenje ispod bistre
zimske Rječine onda mislim na tebe
***
zašto se toliko trudimo sestro kao da nam nitko nije rekao da je sreća izmišljotina ili da nismo probale same hodati po žici.
kako bi lijep život bio kad bismo mogle sjesti na klupicu ispred naše kuće i reći da smo nesretne.
Petra Bezjak
(rođ. Čargonja) rođena je u Rijeci 1987. godine. Završila je Školu za primijenjenu umjetnost u Rijeci, putovala uokolo, radila u tvornici čarapa, antikvarijatu i mnogim birtijama. Trenutačno je studentica preddiplomskog studija kulturologije u Rijeci. Suurednica i jedna od autorica zbirke poezije Ima boljih stvari od suhe odjeće: Mali inventar suvremenog ženskog stiha (Katapult, 2008.)