Na Festivalu su gostovali i domaći pisci, a u ovom izboru predstavljamo osebujnog autora koji se upravo nalazi na vrhuncu “igračke” forme
Volio sam tu svinju. Za razliku od svih drugih svinja koje sam vidio u životu, dotad, ali i poslije, Laki je imao ono nešto – personality. U kasnu, kasnu jesen sedamdeset i pete Šomi i ja sjekli smo bundeve, a Laki nas je gledao iz svinjca i zadovoljno groktao.
Znam da je to za mene, kao da je htio reći, nema za koga drugog biti, gronk-gronk-gronk!
“Šta to radite?”, pitao je stari u hodu raspoređujući duhan duž rizle.
“Siječemo bundeve”, rekoh, “Lakiju za fruštuk.”
Stari je liznuo već smotanu cigaretu, izvadio mesingani kremen-upaljač i zagledao se u nebesa toliko otežala od kiše da su dimnjaci na krovovima kuća već lagano zasijecali u one najniže, crne oblake.
Nakon tko zna koliko vremena prene se i reče:
“Laki sutra ide u vječna lovišta.”
Šomi i ja stajali smo u blatu. Zagledao sam se u onu sjekiru zabijenu u panj i bundeve koje su isječene na kocke ležale okolo. Oblaci su se nijemo vukli ni dva metra iznad naših glava, možda ne baš dva metra, ali tako mi je to izgledalo onog dana i točno takvu sliku i danas imam pred očima: nebo nadohvat ruke.
Stari, s kaputom prebačenim preko leđa, stajao je ispred nas kao drug Tito i pušio gledajući nas odozgo. Možda se pitao – hoće li ova djeca ikada odrasti ili će cijeli život ostati ovako mali i žgoljavi kao dva štakora. Onda se opet prenuo iz te svoje reptilske nirvane i pljunuo ustranu.
“Bjež’ u kuću”, rekao je, “mater te traži.”
Već u to vrijeme zamrzio sam kad netko, bilo tko, posegne za riječju ‘mater’. Prepoznavao sam je kao vrlo grubi, psovački, oblik riječi majka ili mama.
Otvorio sam raskupusanu knjigu Sto najvećih partija svih vremena, izvadio šah i počeo slagati figure na ploču. Prvo crne, pa onda bijele: topništvo, lovci, konjica, kraljica, kralj i na kraju pješadija.
José Raul Capablanca bio je i ostao moj omiljeni šahovski prvak. Najveći od najvećih. Službeno, na tronu je sjedio od 1921. do 1927., nepobjediv i usamljen kako samo veliki šampioni mogu biti usamljeni. Veliki šampioni ili pametne svinje koje u svinjcu čekaju da dušmani dođu po njih.
Titulu svjetskog prvaka Capablanca je osvojio u svojoj Havani 1921. potukavši do nogu velikog Emanuela Laskera. Četiri pobjede, deset remija i niti jedan poraz. U narednih osamdeset godina nitko nije osvojio titulu bez poraza.
Tog davnog jutra sedamdeset i neke dok su Lakija minute dijelile od nasilne smrti, Capablankin uvjerljivi trijumf činio se kao podvig kojega nitko neće ponoviti sve do kraja svijeta. Čak ni ekscentrični Bobby Fischer za čije vladavine se i događalo sve ovo s Lakijem.
“Ma kakav Bobby, kakvi bakrači”, govorio je stari Junuz, najbolji igrač u cijeloj ulici i jedan od najboljih u gradu, “Ne može kapitalističko derle na umnom polju izdominirati komunističog čovjeka.”
Povukao sam nekoliko poteza pokušavajući se usredotočiti na partiju poslije koje je Capablanca poveo 2:0 protiv Laskera.
Nije pošteno ni svanulo, a u dvorištu je već vladala gotovo karnevalska užurbanost. U svinjcu, čije sam obrise jedva razaznavao, Laki je živio svoje posljednje trenutke. Nije bilo nikoga tko bi mu mogao pomoći. Toliko ljudi u dvorištu, u ranu zoru - Laki je znao da to ne može završiti dobro.
Na ulazu u garažu, iza dva spojena, dobro izribana stola, susjed Roso munjevitim pokretima oštrio je svoj tanki, specijalni nož kojim je ubio na desetke, možda i stotine svinja po cijelom susjedstvu. Svatko je bio u nečemu najbolji: Šomijev stari mogao je oživjeti i najstarije televizore, o tranzistorima da i ne govorim – njih je rješavao i zatvorenih očiju, moj stari već po zvuku motora znao je što ne valja s kojim autom, stari Junuz rasturao je u šahu, a taj Roso, njega su zvali kad je trebalo zaklati svinju. Klanje je bila njegova uža specijalnost i svi su mu to priznavali:
“Čovječe, kad ju Roso dohvati, svinja i ne zna da je mrtva, ma ni trepnut ne stigne”, govorili su.
Od silnog oštrenja nož se sav istanjio i što je tanji bivao to su i svinje brže padale. Tren prije nego što će ubojica dati znak da se ode po njega, Laki je počeo zapomagati. Pokrio sam uši i zatvorio oči, ali nije pomoglo. I dalje sam čuo kriku i zapomaganje. Laki je skvičao u pomoć. Jasno, mene je zvao, kad je velika nevolja u pitanju – zoveš najboljeg prijatelja.
A onda je sve utihnulo, otvorio sam oči – šahovska ploča se prevrnula, figure su ležale na sve strane. Zbogom, Laki, zbogom stari druže, rekao sam u sebi, osvetit ću te kad-tad.
Pamtim beskrajno duge dane tupe dosade. Šomi i ja imali smo svaki po petnaest godina i nasmrt se dosađivali. Tek da razbijemo monotoniju znali smo otići u drugi dio grada i iz čiste zabave premlatiti nekog klinca, skriveni iza nasipa kamenjem gađati po sporim, raspadnutim stojadinima, škodama i teškim kamionima, iz zračne puške pucati u golubove, pokojeg usamljenog ribara ili seljanke na biciklu. Ovo posljednje bilo je prilično teško jer su te seljanke bile neuobičajeno brze, ali i uvijek s nekoliko slojeva odjeće viška na sebi, pa često niti preciznim hicem nismo postizali željeni efekt.
Crnokosa Emilija koju nitko nije zvao Emilija, nego Ema ili Emili, izrasla je tog ljeta u pravu ljepoticu. Svako popodne izašla bi u dvorište, sjela na klupu ispod starog duda, čitala i s vremena na vrijeme nešto zapisala u bilježnicu. Pritajio bih se u gustoj živici izrasloj između naših dvorišta i promatrao je gubeći ponekad pojam o vremenu.
Dižući utege razvijao sam bicepse, tricepse, kvadricepse, pločice na trbuhu, prsne i leđne mišiće. Nisu to bili pravi utezi, već improvizirane naprave od betona salivenog u velike metalne konzerve od motornog ulja ili šarene salate. Ne znam kako se to dogodilo, ali još ljeto prije prestao sam rasti i zastao na bijednih metar i šezdeset. Nadao sam se da ću se u narednih par godina protegnuti barem do metar i šezdeset pet. U isto vrijeme, duboko u sebi, znao sam da se to neće dogoditi. Ostat ću patuljak među divovima – to je moja sudbina. I tako sam počeo dizati utege, raditi trbušnjake, udarati bjesomučno u vreću i trčati svaki dan po par kilometara. Na neki način morao sam nadoknaditi manjak u visini. Odlučan u nakani da se pretvorim u džepnu verziju Lou Ferrigna, fanatično sam trenirao ne preskačući ni dana.
“Drži tu vreću”, rekao bih Šomiju i onda udarao desnom i lijevom iz sve snage.
Dakako, i on me prešišao u visini, svi su rasli kao šibe iz vode ostavljajući me i za glavu ispod sebe. Šomi je, kako rekoh, bio moj najbolji prijatelj. Od šeste godine, kad su njegovi doselili u ulicu, bili smo nerazdvojni. Između njegovih i mojih roditelja, točnije – između očeva, vladala je neka vrsta netrpeljivosti. Moj stari zbog nečega je mislio da je bolji od njegovog starog. Šomijev stari na sam spomen mog starog odmahivao bi rukom ne želeći trošiti riječi, a sve skupa, kako smo poslije doznali, počelo je još u Novom Sadu gdje su zajedno bili na odsluženju vojnog roka. Što se točno dogodilo između njih – nismo nikad doznali, a nije bilo ni važno, jer Šomiju i meni nitko nije branio da se družimo. On je mogao dolaziti k nama, baš kao i ja kod njih.
Ljeto prije polaska u srednju školu ušlo je u svoju posljednju trećinu. Fanatični treninzi urodili su plodom. Pretvorio sam se u nešto kvrgavo što je izazivalo nelagodu kod ljudi. Čak ni roditelji nisu mogli gledati u mene. Negdje sam pročitao da je za mišićnu masu dobro piti mlijeko i jesti što više mesa. Prilagodio sam prehranu i nastavio s treninzima koje sam, više-manje, sam izmišljao. Kod zapuštene pruge pronašao sam komadinu šine i dovukao je u garažu. Stari utezi nisu više predstavljali nikakav izazov. Dizao sam tu supertešku šinu od koje sam nabio krvave žuljeve na dlanovima.
Za to vrijeme Ema i Šomi počeli su provoditi sve više vremena zajedno. Najteže od svega palo mi je to što je ona bila pokretač svega – na svoje oči vidio sam kako ga zove k sebi u dvorište. Sjedili bi tako ispod duda, pijuckali sok od ružinih latica i cerekali se. Nije se morao ni truditi. Sama mu je došla, a za mene, koji sam je obožavao iz prikrajka, nije ni znala da postojim. Osjećao sam se kao čudovište iz močvare. Ružan i neugledan. Usamljeni, nabildani kepec s dlanovima zamotanim u prljave zavoje.
Nešto ružno počelo se taložiti u meni.
Svakog dana, bilo ljeto ili zima, našom ulicom mrtav pijan teturao je susjed Roso. Posljednjih godina ta slika postala je sastavnim dijelom naših života i nitko više nije obraćao pažnju na njega. Teturao je tako, zastajkivao, svađao se s nevidljivim zlodusima, psovao im milu majku, plakao, odmahivao rukama i posrtao dalje, sve do trošne kućice koja se nalazila na samom kraju ulice, odvojena od ostalih kuća kao da ne želi imati posla s njima.
Iskreno, nije Roso bio toliko star koliko je izgledao, samo ga je rakija smežurala, pogrbila i usjekla mu bore na licu, što ga je učinilo olupinom od čovjeka. Iz vrag zna kojih razloga, godinu ili dvije nakon što je ubio Lakija, počeo je piti i nije više prestajao. S vremena na vrijeme, roditelji su nam govorili da ćemo završiti upravo tako, kao zadnje pijančine, ako se ozbiljno ne prihvatimo knjige.
Šomi i ja sjedili smo na ogradi između naše dvije kuće. Vrana je sletjela na jedan od jablana s druge strane ceste, graknula par puta, pa utihnula. U zraku se nepogrešivo osjećao skori kraj ljeta. Šomi je počeo nešto objašnjavati u vezi Emili.
“Pusti to”, prekinuo sam ga prateći pogledom točku u daljini koja će tek malo kasnije poprimiti poznati oblik.
“Prije nego što sve završi”, rekoh, misleći ne samo na kraj ljetnih ferija i samog ljeta, već i na naše prijateljstvo koje se također neminovno bližilo svom kraju, “morali bi učiniti nešto za pamćenje.”
“Apsolutno, učinimo nešto baš veliko”, složio se Šomi iako njemu samom ništa nije padalo na pamet u tom trenutku.
“Evo kako ćemo…”
I dok sam ja iznosio detalje paklenog plana ona točka u daljini polako se uvećavala i napokon preuzela ljudsko obličje susjeda Rose.
“Jel me ti hraniš kruhom…”, vikao je nevidljivom nekom, “pijem za svoj trošak, pa prema tome… molim lijepo, boli te kurac, pravi se da me nema.”
Te noći, malo poslije deset, učinili smo to. Prikrali smo se do širom otvorenog prozora. Izvaljen na prljav kauč i onako odjeven, Roso je spavao teškim snom pijanca.
Ušli smo unutra. Televizor je radio, posvuda su ležali komadi odjeće, pepeljare s opušcima, tanjuri, lonci, stari kruh, prazne vinske boce i u njima još opušaka, na zidu dvije slike – Roso kakav je bio nekad i mlada, lijepa žena koja je odavno nestala iz njegova života, te druga, s likom Djevice Marije, Josipa i malog Isusa.
Na nekoliko mjesta potpalili smo kuću na kraju ulice, pa se spustili do jezera koje su svi, ipak, zvali baruštinom. Šomi je pripalio jednu od Rosinih cigara.
“Uzmi i ti jednu.”
Odbio bih kao što bi to učinio i svaki drugi bilder, ali vidjevši kako mu ruka lagano podrhtava, kako se on sam počinje lomiti i urušavati kao da je od pruća, uzeo sam i ja.
Njega su poslali u jedan, a mene još dalje, u drugi popravni dom. Znajući ga u dušu, mogao sam računati s tim da će Šomi sve priznati. Nije nikad ništa odao, od svih gluposti koje smo napravili u životu - ni jednu jedinu, ali ovo s Rosom bilo je previše.
Ne znam što su mu učinili u domu. Ružne stvari. Našli su ga jednog zimskog jutra obješenog u kotlovnici. Doznao sam to tek po izlasku. Nitko mi nije javio, nitko se nije želio petljati sa mnom. U domu sam radio uredski namještaj. Onu posljednju, treću godinu, izrađivali smo šahovske figure i to je bilo baš dobro.
Tek 2000. godine Vladimir Kramnik nadmašit će Kasparova uz skor od dvije pobjede, trinaest remija i nula poraza, ali to više nikom nije bilo tako važno. Osim možda samom Kramniku, njegovoj najbližoj obitelji i pokojem prijatelju. Današnji svijet ne mari za šah.