Fragmenti iz neobjavljenog nastavka ludističkog romana Vodič kroz Krležu ili Priča o godinama opasnog življenja
Kako smo pokušali izdati Krležu ili Krleža - neželjeno dijete Po završetku rada na koautorskom rukopisu Vodič kroz Krležu ili Priča o godinama opasnog življenja nakon niza neuspjeha da Krležom ozbiljnije zainteresiramo za tisak bilo kojeg nakladnika na području Srbije, usprkos činjenici da je djelo već primjećeno –točnije, na petom anonimnom natječaju za prozni tekst Matice hrvatske - Osijek, 2010. godine proglašeno je jednim od pet najboljih pristiglih radova – bili smo primorani potragu preusmjeriti na područje hrvatskog nakladništva. Uostalom, nit’ je Krleža bio srpski pisac, nit’ je bio hrvatski. Nit’ je njemu pripadalo, određene geografijske sredine, čitateljstvo, nit’ je on mogao pripadati, iz svoje pozicije velikog pisca, ikome.
Među svim ozbiljnim nakladničkim kućama čije su reklame suptilno iskakale na internetskim stranicama književne domene, prva koja mi je bila zapela za oko svojim, moglo bi se reći tradicijskim njegovanjem hrvatskih klasika literature, bila je upravo Matica hrvatska. Neovisno o tome što smo već dobro kotirali kod osječkog Ogranka koji je, na žalost, zbog ograničenih financijskih sredstava bio u mogućnosti objaviti samo prvoizabranog, a pohvaljenim radovima, uključujući naš, štampati fragmente u časopisu Književna revija (br. 3, 2011.). Prepisao sam broj telefona zagrebačke središnjice na pozadinu pristiglog neplaćenog računa za struju i utipkao broj. Javila se gospođa, predstavljena kao tajnica, koja mi nije dala započeti priču.
– Kako ste rekli da se zovete? – prekinula me službeno.
– Ja sam Daniel Radočaj – ponovio sam. – Moj je koautor...
– Žao nam je, mi objavljujemo samo poznate autore! – rekla je strogo službeno, poklopivši slušalicu, prije nego li sam joj uspio ironično pojasniti da je Miroslav Krleža, kod nas, itekako poznat autor.
Tada, od samostalnih izdanja, za sobom sam imao objavljen tek pjesnički prvijenac pod nazivom Četrdeset i četiri plus šezdeset deveta u nakladi Književnog kluba Branko Miljković iz Knjaževca. Početnička nesigurnost, stoga, bila je toliko intenzivna da se slobodno mogla usporediti s onom Krležinom u Mladić nosi svoje prve pjesme na ogled (iz ciklusa pjesama Nad otvorenim grobovima: Poezija, Sarajevo, 1982.):
Ta tuđa tamna vrata, ta siva stakla, lokot,
to čudno strano ime na porculanskoj ploči!
U srcu mladića krv se topla toči,
fontane stiha zvoni srebrn klokot,
a tu je tako sivo, gluha vrata, mračno,
ta gnjila tmina vonja beznadno i plačno.
Mogao sam se prepoznati gotovo u svakom ispisanom stihu:
O, kako je teško na tuđem pragu zvoniti,
na sprovodu samoga sebe kako je žalosno
zvoniti...
(...)
Ta sve su naše pjesme žalosne, prazne, sive,
gnjili leptiri, umorne bolesne ptice,
a za tim vratima živi prazno, bezlično lice
što će nam našu najintimniju sanju
da sjekirom lupi na mesarskom panju!
Krleža od marcipana ili Kako smo pojeli vlastiti subjekt Bilo je to jeseni 2013. godine, kad me predsjednik Hrvatskog književnog društva, Valerio Orlić, postavio za koordinatora raspisanog regionalnog natječaja za sudjelovanje na pjesničkom festivalu Dani prijatelja knjige u Rijeci. Tijekom online prijava upoznao sam, koliko se ljude može upoznati virtualnim putem, nekoliko pjesnika/pjesnikinja i prije prvog susreta, među kojima se isticala svestrana i elokventna Beograđanka (pjesnikinja, grafička dizajnerica, informatičarka, samouka slastičarka) Slađana Đorđević. Zauzvrat mojih darovanih knjiga koje su je uvelike zaintrigirale, iako je, dakako, ništa nisam tražio, Slađana mi je na kućnu adresu proslijedila paketić preko prijateljice iz Biograda na moru koja je tih dana prelazila granicu, kako bismo izbjegli moguće carinske zavrzlame. U ružičastoj kartonskoj kutijici koja me dočekala kod kuće po povratku s posla, bila je smještena vrećica najfinijeg crnog čaja, tamna BG-ČO-KO čokolada – sedamdeset postotnog udjela kakaa omotana majušnom kartom velikog Beograda, kutija marcipana, i maleno pisamce:
Da napišeš još mnogo fenomenalnih dela uz crni čaj1.
Da se ne izgubiš, kad jednom ipak dođeš ovde.
Da ti ovo parče torte tek najavi sve slatko što će ti se u životu desiti!
Srećan Božić i Nova godina!
Slađa
Treba li razumnom čovjeku više od takve geste da bi mu se život, barem na trenutak, učinio čarobnim?! A onda, da iznenađenje bude veće, u mat-crnoj kutijici Marcipan Orange Deserta, umjesto zlatnim slovima najavljenog industrijskog marcipana bila je najmanja torta koju sam ikada vidio. Ne duža od deset centimetara, i ne šira od osam. No, nisu njene dimenzije ono što je toliko fasciniralo. Naime, bila je to majstorska replika naslovnice, sada već objavljene, Ivanove i moje koautorske knjige Vodič kroz Krležu ili Priča o godinama opasnog življenja. Tako smo nas dvojica, u čast novom izdanju, pojeli nikad slađeg Krležu od marcipana. Istini na volju, Krleža je volio slatko, toliko da je, prema memoarima glumice Elize Gerner, za kafe-kremšnite, kao pečuški kadet, pisao ljubavne pjesme po narudžbi prijatelja Milana Arka njegovoj djevojci. Krležinu dugogodišnju prijateljicu Elizu Gerner znamo iz priče o Strozzijevima – njezin prvi suprug, i radni kolega, bio je Tito Strozzi. Za Milana Araka udala se drugi put, inače kućnog prijatelja obitelji Strozzi.
Zanimljivo, adresa s koje mi je Slađanina prijateljica poslala paket zahvale glasila je: Miroslava Krleže 38.
Priča o ludoj babi ili Kratak povratak u 1952. Prvo predstavljanje knjige Vodič kroz Krležu ili Priča o godinama opasnog življenja zbilo se 26. listopada 2013. u sklopu riječkog sajma knjiga Kičma. Zbog ograničenog budžeta, organizator je bio u mogućnosti jedino meni, kao domicilnom koautoru, isplatiti putne troškove pa se sav teret predstave slio preko mojih leđa. Usprkos tome, na put sam krenuo potpuno nepripremljen i, dva sata prije najavljenog događaja, pred Hrvatskim kulturnim domom, izvukao osnovne bilješke iz teksta. Dijelom iz lijenosti, dijelom zbog infantilnog pripisivanja krivnje djevojci koja me, tri dana ranije, službeno razriješila svih intimno-emotivnih dužnosti. Umjesto predviđenog uvoda, priznao sam okupljenoj publici – ostavila me zbog moje nezainteresiranosti da sudjelujem u odabiru boje budućih pločica njezinog WC-a.
Krleža je bio najavljen točno u podne. Na trenutak, situacija me podsjetila na istoimeni vestern s Garyjem Cooperom iz 1952. koji, u ulozi gradskog šerifa, sam kreće obračunati se sa skupinom odmetnika. Iskreno, predstaviti koautorsku knjigu bez Ivana i njegovog književnog doprinosa od 55,5 posto, bilo je kao dobrovoljno podvrgnuti se lobotomiji. Nakon kraće izjave za Riječku televiziju, popeo sam se na binu, odlučno, kao Krleža pred svoj govor na 3. kongresu Saveza književnika Jugoslavije, dotičnog listopada 1952. u Ljubljani.3 Te godine, bračni par, Miroslav i Bela Krleža, seli iz bučne Kukovićeve ulice 23 (današnje Andrije Hebranga 23) u mir Gvozda 23 s pogledom na Tuškanac.
Među šačicom okupljenih znatiželjnika, vladao je interes i mir sve dok se nisam dotakao poglavlja o mladom pateru s voštanim rukama i njegovim prozirnim cjelovima. Podsjećam, knjiga Vodič kroz Krležu ili Priča o godinama opasnog življenja pisana je na osnovi Lasićeve strategije biografskog silogizma i hipotetičke faktografije. Drugim riječima, dali smo si za pravo pretpostaviti činjenice na koje jasno upućuje čitav niz Krležinih zapisa. Među tim teorijama bila je i ona kontroverzna da je Krleža imao intimne trenutke s paterom Volovićem, kao mali ministrant, nakon mise, iz čega zapravo proizlazi njegov kasnije usvojen ateizam. Tako je, u predvorju galerije Kortil, započeto književno druženje preraslo u popriličan kaos: prosijeda žena iz prvog reda, neumjesno me prekidala rafalnim nesuvislim pitanjima na koja ne bi sačekala odgovor. Kao da je vrag ušao u nju, bez puno truda, uspjela je preusmjeriti čitavu pažnju prisutnih na sebe. Na trenutak, činilo se da se nalazim s pogrešne strane sale u kojoj smo, glavna zvijezda i ja, greškom, zamijenili mjesta. Zahvaljujući moralnoj potpori nakladnika Milana Zagorca i mojim čeličnim živcima, nije bilo potrebe za ikakvim intervencijama.
Tjedan dana kasnije, u klubu Podmornica, Ivan je predstavio knjigu beogradskoj publici. Isti scenarij! Sporno poglavlje prekinuo je pijani panker popevši se na binu. Ljubio bi i grlio Ivana, svaki put iznova, pri bilo kakvom pokušaju nastavka priče. Čak je, u jednom trenutku, rekao kako ga je Krleža mučio kao srednjoškolca obaveznom lektirom, ali pamti Krležine stihove iz Balada Petrice Kerempuha, pa ih je i recitirao:
Kak je tak je, tak je navek bilo,
kak bu tak bu, a bu vre nekak kak bu!
Kajti nemere biti i nemre se zgoditi,
da kmet nebi trebal na tlaku hoditi.
Nigdar još ni bilo pak nigdar nemre biti,
da kmet nije moral na vojščinu iti.
Iako nam je obojici takvo interaktivno iskustvo bilo potpuno nepoznato, oko jednog smo se, Ivan i ja, složili: istom onom kozmičkom silom kojom nas je Krleža povezao i potaknuo pisati o njemu, kasnije se, kroz ludu babu i pijanog pankera koji su mu poslužili kao medij, branio razgolićen pred razrogačenim očima osuđujuće javnosti.
U klubu Podmornica posluživao se slatki koktel s rumom piña colada. Recept potječe iz, naravno, 1952. godine.
Priča o pijanom pankeru ili Kako se Krleža preobrazio u tog probisvijeta I tako, osvanuo je dan zakazane književne večeri sa mnom u beogradskom underground-klubu Podmornica. Nastup je najavljen u 19,00 sati, ali publike ni na vidiku. Što je – tu je, nema povratka, prvi autobus za Šabac vozi u ranim jutarnjim satima. Besmisleno bi bilo okrivljavati organizatora, stvar je nadasve jasna – mlade ljude, takozvanu virtualnu generaciju, danas ne tangiraju toliko pisci niti njihova književna ostvarenja; prošle su zlatne osamdesete te one još zlatnije, prije njih. I taman kad se slučaj počeo pripisivati neuspjehu, oko 20,00 sati, za šankom, okružiše me mnogi studenti, pankeri, boemi... Uz rakiju i pivo listaju moje knjige prostrte na stolčiću uz šank. U 21,00 sat, evo nove grupe znatiželjnika; neznanih i znanih. Stariji za tri desetljeća. Nekad mladi, s irokezama duginih boja, sada proćelavi, gojazni, zapušteni. Ja se nisam naročito promijenio, oduvijek me pamte kao jednog od najstarijih pripadnika domaće supkulture, skrivenih nježnosti crnom odjećom kojom dan-danas tvrdoglavo nastojim prkositi svakom konvencionalnom načinu življenja. Zapričali se. O proteklom vremenu i onima kojih više nema na ovome svijetu. Pivo, rakija, pivo. Nazdravljamo starim danima. Oko 22,00 sata navire nova grupa studenata. Zatim, oko 23,00 h – još pankera. Mahom mladi ljudi, ja ih ne poznajem. Prilaze, pružaju ruku dobrodošlice. Tako je nastup, sa zakašnjenjem od punih pet sati (!), otpočeo u ponoć.
Dok sam predstavljao netom objavljen Vodič kroz Krležu, čitajući iz njega uvodnu pjesmu Skica za portret Miroslava Krleže, jedan postariji pijani panker popeo se na binu, prekinuvši čitanje. Grli me i ljubi, poput majke koja je tek pronašla izgubljenog sina jedinca. Šalje pojedinačne pozdrave publici, aktualnim članovima Punk-prisne porodice. Sve bilježi Studenski radio, prijenosom. Nitko od osiguranja ne reagira. Plaše se, izbit će tuča! Od dvosatnog videozapisa, montažeri su, po izbacivanju nebrojnih scena s pijanim pankerom, uspjeli spasiti svega sedam minuta. Onih, dok je izgrednik povraćao u toaletu.
U povjerenju, mislim da se sam Miroslav Krleža, glavom i bradom, preobrazio u tog probisvijeta. Nakon Radočajevog nastupa u Rijeci, preplašio se ponovnog javnog otvaranja poglavlja s njim i paterom Volovićem. Ako uzmemo tu fikciju kao najbližu opciju logičnom rješenju, valjalo bi se, prije svega zapitati, koliko istine onda može imati u tom poglavlju?
Po završetku cenzuriranog predstavljanja knjige, koje je publika, ipak, ispratila iskrenim aplauzom, pijani panker (Krleža?) nestao je netragom. Uz mene, za šankom, pojavila se mlada pankerica tužnih smeđih očiju. Raskinula je s dečkom desetogodišnju vezu, kaže. Nekim čudnim automatizmom, opčinjen djevojčinom prisutnošću, citiram joj Krležu, stihove iz poeme Pan (Simfonije):
Mlazovi mirisa tvojih u moju padaju krv
Ko vatrene zvijezde u more.
Oganj u meni vrije,
Pjesme u meni gore.
Ona me privija uza se. Grli. Grlim i ja nju. Bez obzira na vidljivu razliku u godinama nije to bio platonski zagrljaj. Više onako strastven, nakon kojega bi akteri, uz crno vino i zvukove tanga, u nekom romantičnom crno-bijelom filmu, zaljubljeni, otplesali podijem. Nisam se ustručavao mogućeg poljupca. Taman posla! Uostalom, srce samo bira kad zakaže razum. Jer, Žene jesu kad glazba zvoni, med se toči i sunce gori. I smijeh kad žubori ko fontana, i onda žene jesu. Ali kad je Tmina, onda nema žena... (Krleža: Žena i iluzije).
Neformalno potpisivanje primirja ili Kako nas je Krleža uspio ušutkati Nije nam bilo druge; da bismo primirili fantomskog Krležu, Ivan i ja odlučili smo obustaviti svaku daljnju aktivnost vezanu uz promidžbu knjige. U obzir su dolazili jedino zajednički nastupi – dvojicu će jedan (On) teže napasti! Ipak, s obzirom na financijsku situaciju, ne samo RH, već čitave regije, postojala je vrlo mala vjerojatnost da itko iz kulturološke domene podmiri troškove puta i boravka na međunarodnoj koautorskoj razdaljini Pula-Šabac. Tako smo, neformalno, nas dvojica potpisali zavjet vječite šutnje. Odgovor nije trebalo dugo čekati: putem Facebooka, službenu fotografkinju Kičme, zatražio sam nekoliko fotografija za uspomenu, i već sutradan dočekale su me ljubazno u inboxu. Ne znam kako se to uspjelo dogoditi, ali razmjena naših virtualnih poruka spontano se nastavila, nevezano za temu sajma, rapidno napredujući svakim danom. Gotovo dvadeset tisuća (!) izmijenjenih misli prošlo je našim informacijskim sustavom, prije nego li sam je, ispred Kapucinske crkve Gospe Lurdske4 na riječkoj Žabici, prvi put, strastveno, poljubio. Bilo je posve jasno, Krleža mi je u korist šutnje, poturio to malo slatko stvorenje nasmiješenih očiju boje zagasitog suncokreta kojemu, znao je, neću moći odoljeti. Već nakon drugog poljupca, nisam mu to želio uzeti za zlo. Štoviše, pitao sam se da li je taj prvi poljubac, iz nekog razloga, dogovorio baš pred crkvom, koja je, između ostalog, još početkom prošlog stoljeća, za vrijeme upravljanja fra Bernardina Škrivanića, imao vlastitu tiskaru. Jer što je prosječnom piscu, osim vlastite muze, privlačnije u životu od tiskare? Kao da je time Krleža želio direktno poručiti da ovaj put igra na sigurno, s dvije karte: u slučaju da mi se ugovoreni poljubac iz nekog razloga ne dopadne, svojim uobičajenim tajnim kanalima preko Nepoznatog Nekog, objavljivat će mi knjige. No poljubac je bio i više nego dovoljan, štoviše, oborio me s nogu. Time mi je simbolika crkve i oltara ostala jačom od same crkvene tiskare. Knjiga mi je naime, kako onih s Krležom tako i onih bez njega, bilo već, pomalo, preko glave.
Želeći zadržati izvučen zgoditak, morao sam se konačno prestati kockati s Krležom. Uslijed takve donesene čvrste odluke, subjekt nas je podvrgnuo testu povjerenja: konačno, pozvali su nas predstaviti knjigu u punom sastavu, dakle kao koautorski dvojac, na 3. Festivalu Miroslav Krleža5. I tko zna što bi se sve zbilo da nije Nepoznati Netko spriječio Ivanov dolazak neviđenim poplavama, a moj unaprijed dogovorenim boravkom na otoku Ugljan. Osim toga, festival se, treću godinu zaredom, održava na subjektovom teritoriju (adresa: Gvozd 23), a njega je, provjereno, gotovo nemoguće bilo pobijediti i na domaćem terenu.
Krleža nam je mudro omogućio određene blagodati: Ivan je započeo iskrenu vezu s mladom pankericom tužnih smeđih očiju, ja sa riječkom fotografkinjom. Iako Vodič kroz Krležu nije pisan iz takmičarskog duha, a naročito ne sporno poglavlje koje je samome Krleži, očigledno, predstavljalo veliki trn u oku, komotno smo mogli priznati poraz, podižući bijelu zastavicu uvis. Ipak, osvrnuvši se na postignute ljubavne uspjehe, ovaj put, samo po tom pitanju!
Priča o svjetlećim divovima ili Zašto je potiskivanje plinova štetno za zdravlje Ona živi u Rijeci, sto osam kilometara udaljenoj od Pule, ako ne zaračunam i onih nekoliko gradskih koje automobilom pređem od vrata do vrata. Rijeka je puno veći grad od Pule (treći po veličini u RH, tvrde statistike), iako po strukturi gotovo identičan mom rodnom: lučki grad, smješten na zagađenoj rivi, isprepleten mnogobrojnim jednosmjernim ulicama često nelogičnog prometnog nahođenja. Ah, da, i oba čuvaju velike svjetleće dizalice od tame i, unutarnjeg ili vanjskog, mogućeg neprijatelja, za ugovoreni honorar. O nedostatku parkirnih mjesta, posebice onih besplatnih, ne želim razglabati u ovoj, za promjenu ljubavnoj, priči. Među 191.641 stanovnika, trebalo je naći baš Nju. Priznajem, nije bilo lako... Uz Rijeku me veže mnoštvo lijepih uspomena. U njoj sam predstavio tri svoje knjige, šest godina zaredom učestvovao na međunarodnom književnom festivalu Hrvatskog književnog društva Dani prijatelja knjige, sa svojim nekadašnjim punk-bendom Agresija održao koncert u kultnom klubu Had koji se, ima već niz godina, preko noći, preobrazio u grozomornu sportsku kladionicu. Ondje sam kupio i svoj prvi (novi) automobil. Svako moje međunarodno putovanje zastalo bi, barem na nekoliko sati, u Rijeci. Od onih davnih, prvih, u roditeljskoj pratnji, do nedavnih s društvom. Danas Pula nalikuje na onu Rijeku od prije petnaest godina. Promet je drastično porastao, time i buka, vreva, uključujući popratna zagađenja. Rijeka, pak, sve je sličnija nepodnošljivo bučnom Zagrebu. Vjerujem, Zagreb ima svojih skrivenih čari koje, pri jednokratnom brzopletom turističkom posjetu, ne uspijevaju doći do izražaja prosječnom fureštu prevelikih očekivanja. Ono što mogu izdvojiti kao jednu od prednosti metropole je, zapravo kontradiktorno navedenom, upravo ta buka: među škripavim plavim tramvajima, čovjek može, bez ustručavanja, prdnuti okružen ljudima, a da nitko od prisutnih to i ne primijeti.
Zamišljam Krležu kako, po povratku na Gvozd iz Leksikografskoga zavoda FNRJ-a u kojemu je od 1950. pa sve do smrti vršio ravnateljske dužnosti, ispušta, tijekom napornog radnog dana nakupljene, probavne plinove. Bez ustezanja ili grimasa koje bi, tih godina u tihoj Puli, primjerice, bile itekako neizbježne. Liječnici upozoravaju, dugotrajno potiskivanje vjetrova štetno utječe na ljudsko zdravlje. Posljedice se manifestiraju od neugodnih abdominalnih bolova, nadutosti, do iscrpljenosti pa čak i srčanih tegoba! Krleža, je proživio relativno pristojan životni vijek. Koliko znamo, mučila ga je astma, kao posljedica preboljene tuberkuloze u mladosti. Potkraj života, naredao se čitav niz drugih tegoba: dijabetes, dvostruki čir na dvanaestercu, reuma, visoki krvni tlak, loša cirkulacija i slabi bubrezi. S potiskivanjem, očito, nije imao problema. Možda otuda i ona njegova: S ljudima zajedno smrdi, ali je toplo. U samoćama – prazno. Znamo mi vrlo dobro kako zapravo izgleda pod tuđim repom, ali bez toga njuškanja ne može se živjeti (Na rubu pameti).
Priča o Rejmondu iz Ulice jorgovana ili Kako smo zatvorili krug s Krležom Po izlasku iz tiska, kao mali znak pažnje, Vodič kroz Krležu poslali smo mnogim dragim prijateljima koji su nas tijekom pisanja neumorno bodrili. Među njima bio je i kompozitor Rejmond Ruić s prebivalištem u dalekoj Australiji. Osamdesetih, na tekstove Ivana Glišića, Rej je izrodio čitav niz glazbenih hitova, među kojima i onaj neprolazan Ulica jorgovana (izvedba: Darko Domijan). Priznaje, nevoljko se latio čitanja, s Krležom nije vidio dodirnih točaka. Dakako, dok nije pročitao knjigu, poistovjećujući se s brojnim Krležinim nedaćama.Ispričao nam je svoju priču iz 1978. godine:
"Stanujemo u Zagrebu, Degenova 4. Pedesetak metara od nas, povrh ulice na Novoj Vesi, osmogodišnja je škola Kaptol (koju je, prisjetimo se, pohađao i Krleža kod učitelja i ravnatelja brkatog Josipa Klobučara; tamo je sa školskim kolegama radio lađe od panelploča-kartona "što smo ih nosili na savski bajer ispod Vojničkog kupališta kod željezničkog mosta pod starim topolama; nikad više nisu topole tako srebrno treperile na vjetru, a nikako nismo znali da izbalansiramo brod s jarbolima i jedrima" (Zapisi s Tržiča). Sa sedam godina naš sin Roy započinje školovanje u njoj. Dobar je đak, primjerenog vladanja. Međutim, 1978. godine dok je pohađao drugi B razred, zove me učiteljica na razgovor. Royeva učiteljica mi se jako ispričava, ali mora me izvijestiti, dogodio se nemili događaj. Škola je, naime, slala učenike po kućama prikupljati dobrovoljne priloge – zapali su u financijske probleme. Radi vjerodostojnosti, upravni odbor ovjerio im je informativne spise o nastalom ekonomskom problemu. Ali Roy i njegov najbolji školski kolega (otac mu je bio ambasador u Washingtonu D.C.; u stanu na zidu ima lovačku pušku koju mu je poklonio J. F. Kennedy) su "zastranili" – dio prikupljenog novca nisu predali tajništvu. Umjesto toga, počastili su se ulaznicama za kino, a potom otišli na kolače, Krležine omiljene, kafe-kremšnite. Ipak, sve se pročulo. Pitam ambasadora što nam je činiti. Zaključujemo, nećemo djecu kažnjavati, popričat ćemo s njima kao s odraslim ljudima i objasniti im ‘težinu njihovog prijestupa’. Tako je i bilo. Školski odbor se složio s našom odlukom i odustao od kazne. Potrošene novce, razumljivo, morali smo namiriti. Eto, naposljetku, dečki su odrasli kao pošteni i vrijedni ljudi.
Iste godine njihova profesorica glazbenog, Irena Leutar (danas Buđa), zamolila me da uglazbim dva teksta povodom proslave 100. godišnjice škole; putem organiziranog pjesničkog natječaja, komisija je odabrala dva najbolja učenička rada. Nisam mogao odbiti. Nedugo zatim, pozvani smo na proslavu uz mnoge druge uzvanike iz političkog i javnog života. Moja supruga Irena sjedi do gradonačelnika Ive Vrhovca. Obukla je indijansku haljinu od jelenje kože, a Ivo tamnoplavo plišano odijelo. Međutim, haljina pušta dlačice i cijeli rukav Ive Vrhovca je njima načičkan. Ivo treba održati govor. Svi ga čistimo, ali bezuspješno. Takav je, ‘dlakav’, i održao govor.
Tijekom programa dječji zbor pod ravnanjem profesorice Leutar izveo je obje moje pjesme: Na Kaptolu starom (stihovi Zorica Jurinčić, učenica 8. B razreda) i Naša škola (stihovi Mirela Solenički, učenica 7. razreda).
Prije dvije godine profesorica Irena Leutar (danas Buđa) mi javlja, pjesma Na Kaptolu starom prerasla je u pravu školsku himnu:
– Bravo, Roy! To su dvije krasne pjesme! Baš smo bili ponosni što imamo himnu. Ja sam se pribojavala ‘molskog početka’, ali su djeca tako krasno prihvatila pjesmu da se sve orilo dok su je pjevali! A sjećaš li se notnog papira sa zelenim crtovljem! Naravno, čuvam rukopise tih pjesama!"
Bilješke:
1 Kratka priča uz crni čaj ime je kolumne Daniela Radočaja koju, jednom mjesečno, piše za portal Kvarnerski.com.
2 Krleža u svom izlaganju (5. listopada 1952.) "odbacuje normativnu poetiku socijalističkog realizma pledirajući za sintezu umjetničke slobode i socijalističkog idejnog angažmana" (Velimir Visković, M. Krleža: Kronologija). Tim govorom Krleža javno okončava dugotrajan sukob na književnoj ljevici.
3 Franjevci kapucini ili Red manje braće kapucina (latinski: Ordo Fratrum Minorum Capuccinorum, kratica: OFMCap), nastali su 1525. god.
4 Festival u organizaciji Teatra poezije i Muzeja grada Zagreba; autor i ravnatelja festivala – Goran Matović.
5 Svjetleće dizalice ili Svjetleći divovi svjetlosna je umjetnička instalacija pulskog autora Dejana Skire na brodogradilišnim (u Puli) i lučkim (u Rijeci) dizalicama. Pored obnovljenih riječkih, sa 16 000 izmjenjivih boja, prvi put u svijetu osvijetljene su i brodogradilišne (pulske) dizalice koje su još u funkciji. Spektar boja izmjenjuje se kompjuterskim daljinskim navođenjem.