Suzana Marjanić  

KRLEŽIN MURAL U KARLOVCU

Za početak, što vas je potaklo da napravite mural o Krleži i gdje se točno nalazi? Može li se vidjeti proputovanjem kroz Karlovac, autobusnom rutom?

Krležin mural u Karlovcu nastao je u suradnji s Udrugom Polka, a u sklopu projekta Krleža u Karlovcu kojim se nizom događanja kroz godinu htjelo ukazati na njegovu povezanost s Karlovcem i značajnim ličnostima s kojima je surađivao. Mural sam počeo raditi simbolično na njegov 121. rođendan. Lokacija je također simbolična – Ulica Miroslava Krleže (novi centar) koja nije ni na jednoj od glavnih prometnica. No, mural “funkcionira” jer je na odličnoj poziciji u gradu i uklopio se u svoje okruženje.

Na koji ste način radili navedeni mural koji pokriva cijelu bočnu stranu stambene zgrade?

Kao što sam već naveo, ideja je bila započeti s oslikavanjem na njegov rođendan, no potrebne dozvole nismo imali do samoga kraja, pa je time došlo i do nekoliko drugih lokacija u istoj ulici, neprestanog prilagođavanja skice okolišu, izmjena samog dizajna i ostajalo je sve manje vremena za dobru pripremu i plan. Srećom, dozvole smo ipak dobili na vrijeme te se dizajn vratio prvotnoj lokaciji. Napominjem to iz razloga jer je postojala velika želja da se realizira unatoč svim problemima. Također nam je i jedan građevinar otkazao skelu u zadnji tren, no i to se riješilo. Skelu sam dobio na korištenje u ograničenom vremenskom roku i unatoč kiši uspio sam sve na vrijeme. Dakle, ostalo je samo uzeti kist u ruke i prionuti na posao. Volim sretne završetke.

STREET ART

Slikar ste po struci. Kako je nastao taj pomak od štafelajnoga slikarstva prema plakatnom slikarstvu?

Za mene osobno to je usko povezano i jedno nadopunjuje drugo. U ateljeu mogu provoditi neograničeno vrijeme i otkrivati nove stvari, tehnike, načine, dok se u nekoj uličnoj intervenciji, pogotovo za koje ne postoji dopuštenje, javlja drugačije veselje. Street art je u današnje vrijeme postao strašan medij. I ne moraš baš napraviti neki masterpiece da bi ostavio svoj trag, privukao pažnju na sebe ili pak odaslao neku poruku. Nisam rekao ništa novoga, ali to je tako.

Jednako ste tako na zidu nogometnog stadiona u Dugoj Resi napravili i mural u čast Željku Malnaru. Kome ste još posvetili murale i koliko je njihova trajnost?

Razmišljanja sam kako svaki ulični uradak dobiva na pravoj ljepoti tek s vremenskim odmakom. Bilo da se radi o vremenskim uvjetima, nečijem dodatnom “ukrašavanju” ili nečem trećem – svejedno. Utjecala na njega priroda ili govor ulice – taj rad više ne “pripada” meni već svakome. Iako mi je, naravno, drago da što duže potraje. Živim u manjoj sredini pa imam tu sreću da moji radovi traju puno duže nego što bi to bilo u nekim većim gradovima. A tehnički gledano, on može ostati vrlo dugo.

Malnaru sam napravio mural netom nakon što je preminuo. Za mene je on bio velika osoba hrvatskog undergrounda i svakako je to zaslužio. Nosim se životnom spontanošću, pa tako biram i svoje motive – bila to divna Edith Piaf, folk legenda Woody Guthrie, punk ikona Tim Armstrong ili književna – poput Krleže, Kerouaca itd., zaista šaroliko društvo. Ne bih nikoga izdvajao.

Bili ste gost londonskih umjetnika street arta okupljenih oko W3 Gallery te ste u sklopu projekta South Acton Public Art oslikali zid u jednoj londonskoj četvrti. Recite nam nešto o tom projektu i kada se počela javljati kultura murala u zapadnoeuropskim gradovima?

Svake godine nastojim ugostiti neko ime iz inozemstva, što privatno, što preko neke udruge. Na taj sam način stvorio dosta prijatelja i dobrih poznanstava. Odazvao sam se pozivu galerije, a taj projekt traje i dalje. Cilj im je oslikati što više murala u četvrti i također dovesti što više različitih umjetnika. Što se tiče same kulture, daleko je razvijenije i mnogo je lakše opstati, naravno uz puno truda. Postoje mnoga poznata imena koja su podigla street art na globalno visoku razinu i tim pokretom otvorila lakši put za svakoga tko ima poriv da se time bavi. Mene osobno puno više fasciniraju neka manje komercijalno poznata imena ili uopće nepoznati ili anonimni autori koji svakodnevno “proizvode” genijalne uratke bez da ih itko traži ili plaća. No opet, bez “velikih” bi i mali teže dolazili do izražaja.

ŽIVJETI SVOJ SAN

Koje ste murale napravili u Londonu, te kako pokrivate troškove nabave nimalo jeftinih sprejeva?

U Londonu sam napravio motiv koji sam često ponavljao na raznim mjestima, dječaka s maslačkom. Njega sam i inače često koristio te sam imao sreću da ga je otkupio i Amnesty International Australia te koristio u svojim kampanjama uz simboličan slogan  “Wishing for Rights”.

Financiram se na razne načine. Osim prodajom slika bavim se i dizajnom, multimedijom, grafikama. No uz sve poteškoće i gomilu problema, sretan sam jer živim svoj život upravo onako kako želim. Mislim da je u tome ključ. Nekada čovjek jednostavno mora sakupiti hrabrost, ostaviti sigurnost iza sebe i živjeti svoj san.

Na kojim se sve festivalima kod nas može sudjelovati kao grafiter/ka i muralist/ica?

Postoji više festivala koji se bave tom tematikom. Po mojem sudu najkvalitetniji od svih je Boombarstick Urban art & Music u Vodnjanu, gdje su unatrag dvije godine nastali zaista fantastični radovi.

Kako ste uredili pothodnik u Dugoj Resi?

“Uredio” je možda preozbiljna riječ. Još sam kao klinac “šarao” gluposti tamo, u tom pothodniku se svatko može potpisati, ostaviti neki svoj trag. Pothodnik je željeznički, pa tu prolazi dosta ljudi. Kako sam se godinama usavršavao, tako su i radovi postajali ozbiljniji pa su ih samim time i prolaznici sve više zapažali, a vandalizam bi svakim novim radom bio prekrivan i manje uočljiv. Iako se takva mjesta, koja su frekventna i pogodna za šaranje, u potpunosti nikada ne mogu urediti. Zato je to priča bez kraja, na što opet gledam pozitivno.

Jedna reportaža o Vama završava porukom “Ideja na pretek, kao i sivih mučnih zidova”. Što trenutno radite i namjeravate?

Zimi sam više vezan uz atelje i nova platna na kojima svakodnevno radim. Trenutno pripremam samostalnu izložbu koja bi se trebala realizirati početkom iduće godine. No naći će se tu i poneki spontani uradak na ulici, naravno.

Može li se izvedba murala općenito isto tako promatrati performativno; dakle, kao izvedba murala, a ne “samo” u dimenziji oslikavanja?

Na neki čudni način – da. Shvatio sam da ljudi prepoznaju te vrijednosti i vole zastati ili uputiti poneki komentar, što je opet direktna interakcija s prolaznicima. Često sam dobio neki pozitivni komentar, što me uvijek veseli i upoznao sam na taj način zaista mnogo ljudi.

KARLOVAC I DUGA RESA

I završno; s kojim muralistima posebno surađujete i kakva je situacija alternativne kulture/klubova u Dugoj Resi i Karlovcu?

Duga Resa je, iako mala sredina, uvijek stvarala zanimljive ljude, ali oduvijek bez ikakve potpore za mlade. Financira se ponešto sporta i folklora, a sve ostalo

je svedeno na eksperimente i veliki entuzijazam pojedinaca. Što se tiče street arta u sklopu lokalne udruge i Kunstbunker festivala, uspjeli smo dovesti i neka priznata imena iz Španjolske, Engleske, Francuske koji su unutar grada napravili zanimljive murale. Želja mi je nastaviti s time. U Karlovcu postoje udruge koje su počele ozbiljnije raditi s mladima, što je za svaku pohvalu. Mladi se sami pokreću i sve je više kvalitetnih događanja. A interakcija je između ta dva grada zbog blizine oduvijek postojala.