Park, okružen starim zgradama, ležao je u samom središtu kvarta, velik i star; bio je to ostatak šume što se nekada spuštala sa brda prije negoli se grad stao širiti. I osim par dječjih igrališta, umjetno nasutih brežuljaka i uredno košene trave još je uvijek izgledao neokrnjen silama metropole. Tu je vladao onaj ravnodušni mir prirode koji se nije mogao zasaditi ljudskom rukom, mir koji se mogao osjetiti i usred bijela dana bez obzira na huk grada: stabla su ovdje stajala u nekoj daljini, odišući stranom i divljom samoćom kao da su u sebi još uvijek krila dušu zemlje bez ljudi, a rijeke sitnih cesta što su kružile i presijecale park nisu narušavale dojam da se ptice glasaju kao da su same na svijetu. I služe tišini.
Zvuk vjetra nadglasavao je grad i vitlao zrakom prašinu i lišće. Tramvaji su iz daljine škripali svoje visoko U. Na staklima parkiranih automobila umnažao se svod od smoga s posljednjim obrisom sunca. Trag aviona presjekao je nebo preciznom, ravnom crtom: linija se rastakala na svom kraju i ostavljala sitne oblake dima. Na žutom svjetlu gradskih lampi odvajalo se tlo od nadolazeće noći.
Sumrak se sada spuštao na stabla i travu, na otpalo lišće, na drvene klupe srasle sa zemljom, na utabane prečace i potrošena igrališta, na zaboravljene predmete i sitno smeće, sve je gubilo sjene; izgubljene stvari, boce, grane, korijenje što je virilo iz zemlje, sve je gubilo kontekst, i čim padne mrak jedno će uroniti u drugo izjednačeno novim životom noći - jer nešto je zajedničko padalo na park i svemu davalo isto lice, nešto što je pripadalo obredu prirode: stvari su polako postajale šuma, vraćale su se sebi i gubile imena.
Uza sve će stvari, na kraju, skladno pristati ta večer, jer je tu – u parku i oko njega – oduvijek lebdjela kao spokoj nad svijetom, bez obzira na vrijeme.
Na balkonima okolnih zgrada vijorila je posteljina, po prozorima se vidjelo nekoliko ljudi; djevojka u bijelom otresala je mrvice sa stolnjaka, čovjek u odijelu namještao je zavjese, nekoliko je njih stajalo nalakćeno, dijete je na balkonu mahalo mačem. Po šipkama skela naslonjenih na jednu od fasada radnici su vješali kante s alatom i sada su se spuštali i odlazili ostavljajući okrečene zidove da se suše. U predahu zviždanja vjetra čuo se razdragani glas sportskog komentatora, i radnici su žurili, a automobili tražili parking, završavao je radni dan i počinjao je derbi. Nebo se nad gradom vidljivo zgusnulo i mogao se osjetiti vlažni miris trave.
Pokraj kioska, nedaleko od stabala uz cestu, složeno su ležali komadi grana. Ogromne, preteške za sebe, vjetar ih je lomio pa su ih vatrogasci rezali i ostavljali komunalcima.
Na jednom od prozora drugoga kata provirio je mršav starac. Nosio je modru košulju koja mu se pripijala uz svaku kost, grbavo se naslonio o oba lakta, rukom podbočio bradu, a drugom držao cigaretu. Imao je kožu koja se preobražavala u metaforu. Izgledao je prokleto sam. I cigaretu je uvijek otresao prekasno, sekundu nakon što bi pepeo već sam otpao, trznuo bi palcem o filter. Zidovi iza njegovih leđa bljeskali su obasjani svjetlom televizora i njegova je koščata silueta nepomično stajala uokvirena bojama. Imao je oči kojima je mogao vidjeti kroz zgrade ispred sebe.
I zgrade su gledale na park duhom nekog dovršenog vremena, zamišljene da dočekaju vrijeme koje nikada nije došlo - ostajale su zauvijek tamo, na početku nekog plana, i nisu se mogle nositi sa sadašnjosti grada. No sve su oduvijek nosile potpise mladog kvartovskog gnjeva: na dnu fasade, između klima i prozora, stajao je na brzinu ispisan grafit: Bez kompromisa!. Odmah do njega plavio se uzdignut prst sa chaplinovskim šeširom na vrhu. Netko je njime prešarao stariji crtež što je prikazivao sada već isprano lice crvenokose djevojke sa tamnim, gotičkim očima: nevješt i srčano narisan pogled nije se uspijevao susresti sa pogledom prolaznika. Misli naslagane jedne preko drugih borile su se tako svaki dan za svoje mjesto pod suncem.
*** Neprozirni mrak uskoro se sasvim spustio iznad grada i reflektori noćnih klubova bacali su na nebo okrugle snopove svjetla. Vjetar je zamirao s dolaskom večeri, mijenjao je smjer, i uskoro sasvim prestao. Mjesec i oblaci nisu se vidjeli, no osjećao se dolazak kiše i zrak je postajao vlažan i ljepljiv. Iz obližnje tvornice slatkiša kvartom se stao širiti miris kakaa; lijevale su se nove porcije čokolade i to se moglo udisati.
Oko lampe na južnom rubu parka koračala je krupna sredovječna žena, nikoga drugog nije bilo u blizini. Kroz jedan od prozora dopirali su zvuci Rima Respighijevih Pinija, i ona je slušala: orkestar se utišao; klarinet je imao svoj solo: bog Janus polako je otvarao široka vrata svoga hrama – no ta je melodija u njoj otključala nešto drugo. Radila je korake snažne svjesnosti. Na žutom svjetlu moglo se vidjeti lice usredotočene tuge.
Ništa nam ne pripada draga moja, pomislio je.
Spremio je zadaću u ruksak, i polako se zaputio prema gradu. Do samog centra imao je dobar sat hoda i ta mu je šetnja mogla smireno ubiti vrijeme do početka koncerta.
Vatrogasci su sada podrezivali drveće uz glavnu cestu i neke su grane visjele zapletene na zaboravljenim kablovima božićne rasvjete. Ulicu je prožeo miris. Čestice piljevine padale su obasjane narančastim svjetlom izloga, a farovi automobila osvijetlili bi svako malo sitne lampe u boji i one bi zasvjetlucale među lišćem, zatim bi na uglu skretali bljesnuvši u čovjeka što je čekao na semaforu; u oronuloj kući iza njegovih leđa stropom je prolijetao njegov lik.
Prošetao je s takvim pogledom na život dobar dio puta, a onda se cesta neprimjetno približila samom srcu grada i njegova je melankolija polako iščezla s ulicom koja se pretočila u trg.
Kiša još nije pala i grad je sjajio u tami ispod neba bez opisa. Reklame su prekrivale čitave zidove nekih zgrada, a djevojke u trapericama smiješile su se s plakata, jebi me čovječe. Žamor gužve miješao se u simfoniji noćnog života s maznim parfemima žena i muklim basovima kafića, ulični svirač prosvjedovao je protiv nečega ganut zvukom svojih bongosa.
Trg mu je plijenio pažnju i svijet ga je polako prestao nadilaziti. Razmišljao je o rečenicama koje bi večeras mogao dobro upotrijebiti.
A onda je konačno stigao. I ušao u klub.