#440 na kioscima

15.9.2015.

Aleksandar Gavranić  

Laži dok ne crkneš


1.

GOVORITI ZNAČI KAZATI

RAZUMJETI

DODIRNUTI SE SIMBOLIMA

to povezivanje je nestalo

pretvorilo se u čorbu

od plastičnog povrća

i ugljenisanih začina

u kuvara koji  je pojeo glavu

kao što smo pojeli etiku

oglodali je kao ugojeni pacovi

koji imaju automobile

i motore

i zalizane dlake na trbuhu

koji piju sok

koji se dobija od vina

koje se dobija od đubreta

koje se dobija reciklažom knjiga

i pohovanjem frazeologija

i ovo čitanje koje nije

i ovo stvaranje koje nije

i ova umjetnost koja ne može

i ovaj jezik koji mekeće

i nakurčeni kanoni

i erudicija koja je sendvič

i neprestano štediš

i ne maziš se

i ne voliš se

i pljačkaš pokojne roditelje

i diviš se nalazima o holesterolu

i kupuješ digitron koji računa

kakve su nam impresije

kakve su nam depresije

kakve su nam represije

nema više integriteta

nema više identiteta

ostali samo posteri

reklame

mirišljave sličice

i ove potkupljene guzice

koje su svemu okrenule leđa.



2.

Čujem talog užasa

glas osobe

koja pokušava da izrazi

emociju koje nema

brujanje frekvencija

rasparčanost mira

spokoj je apsolutno slijepilo

skinuti uši sa glave

čekati stranca

da ih odnese kući

zalijepi za glavu

i sluša užase umjesto tebe

pitanje donosi samoubistvo

počinje da te grebe

da te grize

da te usisava

ne dopuštam sebi da vidim

pravim smeće

kupujem smeće

održavam higijenu smećem

nema simfonije

nema kretanja

nema vizije

linija postaje kriva

pretvara se u krug

sužava se u tačku

stapa se sa ludilom

ne mogu da dohvatim

ne mogu da priđem

ne mogu da izustim

okretanje

u vakumu prostora

osipanje

u istrajnosti vremena

istorija divljaštva

relikti uzaludnosti

kipovi destrukcije

nešto je na leđima

težina kosmosa

odvratnost stopala

koja nose

koja gaze

koja pucaju

hodaš u pravcima

čekaš u dijagonalama

moliš u kvadratu

skupljaš se

sam

urušavaš se

sam

raspadaš se

sam

mehanizam straha

permutacija dihotomije

ravnoteža sječiva

neizlječivi stid

koji nas je oglodao do kostiju.



3.

Iz mojih usta

izlaze ljudi

koji su davno pocrkali

i ovi koji uporno mrdaju

izlaze francuski filmovi

španske tradicije

japanske estetike

izlaze patuljci koji pate

rugobe koje vole

nepravilni oblici

koji gutaju piramide

pokojnih pjesnika

i njihovih dlakavih ljubavnica

iz mojih usta

izlaze revolucije

ubistva na gradskim trgovima

bestidnosti napaljenih staraca

retorike unakaženih diktatora

demagogije svještenika

koji prašinu pretvaraju u vjeru

izlaze propali svjetovi

obesmišljeni prostori

unezvijerene duhovnosti

bezumnosti bitisanja

iz mojih usta

izlazi Pakao

pred čijim savršenstvom

ostajem nijem

poput svih svjedoka

ovog nepodnošljivog propadanja.



4.

JEZIK BIČUJE

DOGAĐAJI IZRUGUJU HRONOLOGIJU

kaktus je lizao staricu

starica je pojela potiljak

potiljak se smrvio u vazduh

vazduh se urezao u zube

zubi se skvasili u žilama

počeli da pište

da se rađaju iz utrobe

praznina kornjače

katalozi sa prasicama

krava koja muze psa

pas koji analizira Šekspira

Šekspir koji šminka vjeverice

vjeverice koje mrze Elvisa

Elvis koji usisava majonez

PACIJENT LIJEČI DOKTORA

uši me glođu

zato ih stavljam u oči

oči me bole

zato ih drobim u kosu

kosa me guši

zato je spuštam u stopala

stopala me svrbe

zato ih razvlačim u želatin

demontiranje oblika

kastracija definicije

formule u mozgovima

mozgovi u integralima

integrali u disanjima

disanje u čovjeku

čovjek u jeziku

NAKAZA PROŽDIRE SOPSTVENO LICE.



5.

MISAO UBIJA ČISTO POSMATRANJE

mozak u cjelofanu

ekseri u slijepočnicama

rasklopljena usta

poderane ruke

dinstane grudi

lizanje poda natopljenog  želeom

lijepiti kosu za kosu

lijepiti uši za uši

spajanjem noseva formirati  liniju

SVJESNOST JE OMČA OKO VRATA

pisanje poezije

čupanje noktiju

testerisanje  stopala

nema tu razlike u bolu

preostaje ti da vrisneš

nepoznatom dimenzijom glasa

urlik znojenja

urlik egzistencije

pohotnost majke

impotencija oca

gušenje u sopstvu

mongoloidnim krompirima

simetričnim sardinama

egzotičnim tumorima

kuvanje sopstvene sahrane

u obogaljenom loncu

orgazam estetike

fetišizam poetike

senilnost eklektike

sluzima u prazninu

žilama u ništavilo

utrobom u odvratnost

i smrad koji liči na smrad

i otpad koji liči na otpad

i mrak koji liči na mrak

i biće zamrznuto  ispred ogledala.



6.

Obukao sam bundu

i satima čekao da me voliš

kao pravu ženu

kao majku

kao ljubavnicu

da osjetim bar na trenutak

kako je to biti ona

tako ranjiva u svojim strastima

tako krhka u svojim melanholijama

dama sa ustima punim razvrata

u kojima netaknuta nježnost

urezuje sebe u pohotnost tišine.



7.

Odlazak do prozora

koji nema pogled

i čekanje

onoga što ne dolazi

i disanje

koje nije ništa

do uboga rutina

i dan koji me posmatra

a ja nemam ništa

što bih mu ponudio

i vrijeme

koje me više ne zanima

i ništa

jedno obično ništa

koje se proteže

kroz prazan prostor

u kojem nisam

u kojem nikada nisam.



8.

Pojavio se Kafka

u gradu

sa masnom ženom

koja smrdi na ribu

prošetali su

i pljunuli na spomenik

a onda prosuli vino

na mutavog starca

koji je spominjao Zamak

i prijetio Procesom

večerali su

pohovanog slona

nabodenog

na gvozdenu čačkalicu

a onda se začuo

Kafkin vrisak

i svima je bilo neprijatno

onda se začuo vrisak

gospodina Kafke

i svi su se pitali

šta mu se to dogodilo

dok je bio mrtav

nekako nije ličio na sebe

imao je kockastu glavu

odijelo mu je zaudaralo

i nosio je periku

napravljenu od guske

koja je bila depresivna

i činilo se da

nije više književnik

nego pijana vucibatina

a kako je samo pisao

i prožimao

i dotakao suštinu

a kako je samo osjećao

tačku u kojoj svijet nestaje

i britkim umom

stvarao oblake uzvišenosti

a pogledajte ga sada

dok leži u svojoj mokraći

i podsjeća na protraćenost

pogledajte tog bogalja

koji ima drvene noge

i masnu ženu

koja ne čita njegova djela

jer se vidi da je nepismena

kakav je to gubitnik

pa to svijet nije odavno vidio.



9.

Postojiš kao konzerva

koja se kotrlja

pred slijepim očima

kao stisak za muda

koji te je uzbudio u gužvi.

Misao o silovanju.

Žderačina pokvarenog  mesa.

Na kraju se ipak sve zapamti

i ako se skrivamo u floskuli

ZABORAV ĆE NAS PROGUTATI.

Vidjeli su moj stid

i podrhtavanje ruke

i onda kada sam lagao o jebačini

bila im je savršeno jasna moja neistinitost

dok ja nastavljam

da pljujem sagovornicima u lice

i ponašam se kao puž

koji leži na svojoj kućici

i pušta Bramsa kako bi srušio zidove.

Kiseonik je potreban mozgu

jer onda ne otvaraš usta

i onda ne izlazi

o koje nije o

u koje nije u

i jezik koji bi samo lizao

i zubi koji bi samo žvakali

i konstrukcija koja je otac

i sisa u mojim ustima

i nedostatak batina

discipline

represije

gušenja dijalektike

previše dopuštenog razvrata

i onda sudim sebi

generaciji

silovanoj književnosti

koja je pjena

koja je pašta

koja se kuva u loncu idiota

Beket je postao samo obrok

a ja i dalje nemam logiku

jer sam pristao

jer sam pristao

jer sanjam kako me vole

kao što sam zavolio ŽIŽEKA

i ako dobro znam da nije bilo do mene

uvučen sam

i napaljen

i tvrd

i tvrd

i plivam u vlažnostima

u rijeci sopstvenih svršavanja

i zato laži sada

laži dok ne crkneš

dok ne crkneš

dok ne crkneš

dok ne crkneš

dok napokon ne crkneš.

preuzmi
pdf