#440 na kioscima

30.3.2015.

Nada Sremec  

Liječenje košta velike novce, a tih nema

Na selima 1930-ih ne postoji zdravstveno osiguranje. Stoga, uz nepovoljne životne uvjete i redovit kontakt između zdravih i zaraženih, velik broj ljudi umire od gripe, upale pluća i raznih oblika dječje tuberkuloze


Kad sam ušla u veliko dvorište bab’ Evine kuće, iznenadila me tišina. Velika avlija obrasla travom a u njoj tri kokoške, pijetao i stara mačka, izgubiše se na tom velikom prostoru, gdje je nekad trčalo na stotine pernatih živina... Staja velika za 10-12 komada blaga – prazna. Prazni su i ambar i štagljevi i čardaci. Na svinjcu nema vrata, pun je nekakvih starih dasaka, letava i građe, vidi se da odavno nije bilo u njem ni krmače ni praseta. Baka Eva, ostarila više od tuge, nego od godina, hoda tiho po kući, moli krunicu i željno čeka smrt da se sa svojima milima u nebu sastane. Osim nje nema nikoga u kući. Sobe su prostrane, u njima je ostalo sve po starom. Tri kreveta, na njima šlingane ponjave. Između njih stol sa stolicama. Ormar na tri ladice i na njemu stakleni ormarić pun truba platna, kao da je u kući djevojka za udaju.

– Bab’ Eva, kažite mi pravu istinu, zašto ste ostali pod starost sami, jel’ zato što ste “dicu utošili”, kad ste mladi bili?

– Sve ću ti, sinko, istinu kazivat, kako sam i zašto sam žalosnu moju starost dočekala. Nisam dicu utošila, košto me pitaš, al ne kažem, i toga je bilo, mora se. Petero sam rodila, a de, vidi kakvu sam starost dočekala. Ej, kad se sitim kako je lipo nekad vod’ u voj kući bilo, dok je još moj pokojni Tuna bio živ, pa moj Marka, pa Marica, rođenica moja. Ta ne mogu ti ja to sve na jedan dob ni iskazivat.



– Bila sam divojka iz dobre kuće, velika zadruga, a ja i sestra i jedan brat u oca i matere. Bila sam zdrava pa, stara sam smijem se pofalit, i lipa sam bila. Moj Tuna bio jedinak a zemlje 20 jutara, tek se bili izdilili. Otac njegov didak Kuzma pokojni bio je navik boležljiv, kud ide kašlje, nikad nij’ ni bio za pravi posao. Na svekrvi bila velika briga i poso, pa ona na mene oko bacila, ko veli jaka sam i zdrava, a posla u kući mnogo. Ne kažem, i Tuna me je zavolio sporad moje vesele ćudi, bila sam prva pivačica i u kolu igračica. Donila sam mu 10 veliki i 8 mali dukata. Volila sam mog’ Tunu, lipo nam je bilo. Posla priko glave, ne mogu ti sve poslove naredat, za koje me pitaš, već ja i Tuna i urani i okasni... kad u večer legnem, zaspim ko panj. A ope mi ništa nije bilo teško, cili dan pivam po kući. Od svekra je bilo malo asne, on samo traži lada, il’ u proliće sunca, pa sidi i pijucka okolo. Zimi sidi uz furunu, čuva dicu, kašlje, a za poso nikaki nije. Dica me okupila, svake godine po jedno, posle sam gledala da malo makar razmaknem, nemoš durat od dice i posla. Prvi su mi dvoje umrli, nij’ im bila ni godina. Treće mi naraslo do škole, pa se dite valjda negdi priladilo, kašljalo, kunjalo i umrlo. Osto moj Marka jedini, a posle rodim moju Maricu. Didak Kuzma sve suvlji i sve više kašlje, tako ti je to sa starijim svitom. Jednog dana lipo sa svićom u ruci oprosti se od ovoga svita. Ni svekrva nije dugo za njim ostala. Pravo da ti kažem, vidim ja, nije ni s mojim Tunom baš najbolje. Jide ko i ja, a ja debela ko lađa, a on sve suvlji. A sve mislim: “Oćel’ to i on izić na didaka Kuzmu?” Što stariji, to mu je poso sve težji i sve se sručilo na mene i na sina Marku. Najpotlam došo Tuna na did’ Kuzmine grane: samo sidi na suncu a zimi kod furune, kašlje i svaki čas priležava.



– Pa de, Tuno – velim ja njemu – otidi doktorima, pa nek vide kaka je to bolja u tebe.

– Ta kaki doktori, još mi i oni trebaje – ne će Tuna ni da čuje. Kuvala sam mu lipov cvit s medom i sve, što su mi starije i iskusnije žene rekle, al’ ništa mu ne vridi. Pade Tuna u krevet, pa malo ustane pa ope legne. Zimi više leži, već što je na nogama. I tako je to, gospoja moja, trajalo sedam godin’ dana. Ni živit ni umrt. Već moj Marka i do ženidbe stigo, vidim večerom odlazi na divan komšinicinoj curi, al’ i sam se ženidbom ne žuri, kaže: dok odsluži soldačiju, a vidim ja čeka da vidi, šta će bit s ocem. Služila sam Tunu, dvorila i svu kuću i poso držala s nim, mojim Markom i s ditetom Maricom, al’ ja uvik zdrava i debela.



Na svitu Anu četrnajste godine zaratiše se carevi. Poče rat (ne bilo ga da Bog da!) ojdoše momci i ljudi, uzeše i mog Marku. Tuna sasvim propo, u listopadu smo ga saranili. Marka, jadnik, nij’ ocu ni došo na saranu, odveli ga na rusku frontu. Ej, šta sam se onda napatila, to se ričima iskazat ne more. I orala sam i kopala i marvu i kuću držala, jo, ko to nij’ probo, ne može znat ni virovat. Sve je bilo u redu, nek’ Marka moj uživa, kad kući dojde, nek vidi kako mu je mama dobro njegovo sačuvala. Samo na njega mislim, za njega se Bogu molim. Pamet mi je u avliji za poslom, a srce u Rusiji kod sina Marke. Ranim ja jedno jutro piliće a čujem komšinicu Katu, što će mi bit snaja, kako piva: “Đaba bilo care tvoga rata / Ostade ja mlada neudata”, pa mi milo, što vidim da i ona, šlingajući na mog Marku misli. Al’ tek će ona: “Ajzibane proklete ti šine / Odvede mi diku da pogine.”



Uh, otkud taku pismu da piva, ne valja se, oćel zlo naslutiti. I sve tako u straju i poslu prolaze dani. Izgleđem samo nu crvenu kartu, oćel dite s fronte pisat, jel živ, jel zdrav, nijel digot ranit, kako mu je? Jedan dan stiže karta iz Praga. Bogo moj, dili ti je Prag? Velika je zemlja, puno na njoj varoši, tko bi zno di je koja. Piše da tamo leži u špitalju, al’ da nije ranit. Fala ti gospo, Isuse, samo kad ni ranit, valjda se samo nako malo mardira, ko i drugi. Dugo on u tom špitalju, dugo. Ope piše, al sad iz Zagreba. E, milom Bogu fala, ta sad ko da je već i u svom selu. Posla puno, nemam na kom dite ostavit, ne mogu k njemu a on kući ne more. Stiže karta, piše Marka da izajdem s kolima prid njeg’ na štaciju, slab je, kaže, od bolesti pa ne more pišice. Nemož’ toga dana iščekat, oće srce da iskoči. Došo dan, kad je piso da izajdem na štaciju prid njega, stojim, čekam, kad evo ga cug. – Sad će Marka – mislim si ja. Stade cug, izajde iz njega soldat, visi na njem uniforma ko na pritki, ja se zagleđem u njega, a to je moj Marka. Raširila ruke, pa samo što sam rekla – Sine – a suze udariše. Ta vidim, lipo vidim, stoji mrtvac pridamnom, samo da mu sviću metneš u ruku pa da izdane. Njega sramota, što ja plačem, a i ja bi volila sakrit tugu i prid svitom i prid ditetom, al de, nemoš srcu zapovidat, nemoreš.



– Neka mamo plakat, neka – kaže on meni – nisam ja došo kući da umrem, sve će dobro bit, ne boj se. – Jo, kako se ne bi bojala, kad vidim zlo očima. Ne znam ni kako smo kući stigli, tu on meni kaže da je imo upalu pluća i porebrica i da ta bolja dugo traje, pa su mu doktori dali godin’ dana urlaba da kod kuće ostane. I kaže da su mu doktori rekli, neka ga mama dobro rani, jer samo ga dobra košta može izličit, i kaže sad mu treba mira i odmora, pa će potlam bit zdrav ko jelen. Položim ja njega u krevet, ta jedva stoji dite na nogama, pa izajdem u tren, Marica ostala kod njega. Naslonila se ja u trenu na stupac, pa stojim i ništa ne mislim. Ne smijem, sama od sebe ne smijem. To ja sebe ko varam i ne dam se, a ope znam i osićam nož u srcu teško ko kamen: Gotovo je, nema mog Marka više – al’ ja to ko ne čujem i ko ne znam za oto pa usta šapću: “Sine Marko, očinji moj vide, ozdravićeš mami svojoj, jel’ da ćeš ozdravit?” Pa pogledam duž ne moje avlije na nu silnu živad – ta poklaću vas sve, nijedno živo ostat neće – kad doktori kažu da će mog Marka dobra košta izličit, a onda mi se oči nebu podigoše, spasitelja traže, da mu kažu: Samo ga ti jedini i tvoja božja volja mogu izličit.

Ne pitaj me, zar se to ričima može iskazat, štaj’ prepatilo srce materino. Dovodila sam iz Vinkovaca doktore, pa mi kažu nek leži, nek ništa ne radi, nek’ dobro jide, davali mu likove da se kašljem ne pati, al’ vidim ja i bez njia da dobra biti ne će. Tižika je to, vidim ja, suva bolja od koje lika nema.

Nije prošlo ni pet miseci, otkako je došo iz špitalja, pa ga odvezosmo na groblje. Mene tuga ubila. Svaki dan sam na groblju, evo, došla ti žalosna majka tvoja. Marko sine, čuješ li me? Oj crna zemljo rasklopi se pa i mene tužnu sarani. Ta jaukala bi, ta vrištala bi nek me čuju i živi i mrtvi.



Ne asni to mam0

Jedne nedilje pala ja tako po grobu, a osićam vuče me neko za rukav – Mamo, oj mamo, čuj me, de pogledi na mene mamo – dignem se ja, pridamnom dite moje, Marica, meni divani:

– De, prestani mamo plakat, pa na mene pogleđi. On je mrtav i suzama ga nemoš iz groba podignut, a ja sam živa i ja sam tvoje dite, pa de se meni živoj okreni, kad mrtvoga i onako više nema.

A ja gledim u nju, ko da sam je sad prvi put vidila. Nisam se u mojoj žalosti na nju obazirala, tek sad vidim prid sobom divojku. Pa i jest, četrnajsta joj je godina. Stoji tanka visoka, velike crne oči, lice bilo tek se na jagodce malo zarumenilo, a meni nješto u srcu progovori:

– Ne griši Evo, pravo dite kaže, mrtvi su mrtvi i samo Bog zna rašta i’ je k sebi odveo. Moli se za njegovu dušu, al’ daj mu mira i pokoja. Eto mi je Gospa i Spasitelj u svojoj milosti vo dite ostavila da mi bude na radost, pa šta grišim i na nju zaboravljam. Pa sam se, sinko, mojoj Marici okrenila i dite svoje zagrlila, i sve moje srce i sva moja duša i sam moj život postade mi moja Marica, rođenica moja jedina...

Izrasla ona, tanka i visoka na oca, a bila je i rumena na mene, stoji divojka ko srna. Splela sam joj pletenicu, okitim ju cvitom, obučem joj najlipše moje skute, opašem ju tkanicom do pojasa, pa kad ju izdaleka pogledaš mislio bi da je vila. Uživalo i dite da se sprema.



– Otkaj mi mamo svilenac. – A ja tkam svilenac.

– Minjaj mi mamo dukate, – a ja minjam i još sam joj i moje povezala velike, a male u kosu, nek se diči i uživa. Prva je cura u selu. Kad ju nediljom opremim na misu, ispratim ju do kapije, izajdem za njom na sokak pa gleđem za njom, dok ju oči vide.

Kad je navršila 15., javljaju se prilike, al’ ja ne dam ni čut za udavu. A za koga bi ja nju sinko i mogla dat? Šta ću, Bože, i kako ću, za koga ću dite dat’? Legnem tako i ob noć promišljam u tišini. Marica spava a ja mislim i promišljam: Joza Bertića, lip je i dobar je, jedinak, nema mu falinke, al’ otac mu pijanac, cili dan viče, psuje, pa zar u taku kuću ja svoju Maricu? Ne mogu. Faba Pavića, bećarina, pa da mi potlam s drugim ženama šara, a moje dite tuguje, e neš Faba varat moju Maricu. Marka Lukića, valjan je i čestit je, a mu je ope mat’ lajava, cilo bi selo zavadila, pa da mi stane na moje dite drečat, uh, ja bi ju takija... Nije ni to prilika za moje dite. Pa koga ću onda? Sve momce redom u pameti prolazim, koji je čestit i čestita mu i familija, taj je ope siroma, pa ne mogu dite dat uz nog, uz koga nije pristala. I tako mislim i mislim, ne mogu ništ’ smislit, kad nema, čini mi se momka na svitu za moju Maricu. Ponda se već umorna sitim da joj je tek šesnajsta i da ima još vremena za oto.



– Kupi mi mamo svilenu aljinu – kaže meni Marica.

– Pa zar ne voliš mila moja, no što je mama otkala.

– Volim mamo, al i druge cure imaju svilu, pa zašto ne bi i ja. I znaš teško je vo naše, otrgoše mi te rubine ramena od težine.

Jedan dan ope gledim ja nju, sidi pod oraom pa šlinga ponjavu, a ruke pustila u krilo i ne radi. Šta mi se dite snuždilo?

– Oj, Marice, šta ti sidiš i ne radiš, zar ti je šlinga dodijala? Mora se, treba cura da našlinga i ponjave i jastuce, dojt će đuvegija a ti nisi gotova – šalim se ja, a gotovo je gotovo davno i davno, spremala sam ja, još je ona mala bila.

– Nije m’ mamo šlinga dodijala, već kad dugo sidim i radim sve me nješto u prsa steže.

– Idi s Bogom Maro, taka divojka pa da ju steže, sramota je tako štogod i kazat? Smijem se ja, a ne vidim svoga zla. Marica tanka ko vila, ja u njoj uživam, ona mi je cili svit, pa zla i ne slutim. Prolazi ona tremom, a ja stojim u kujni na vrati, pa se sve skrivam da ona ne vidi kako ju gleđem i kako u njoj uživam, ta prolazi kraj mene ko lastavica.



Kad jedan dan čujem ja kako ona nekako žalosno povika:

– Mamo, oj mamo!

– Oj, srce moje – priskočim ja k njoj, a ona ti pruži prida me maramicu. Noge m’ se prisekoše. Za to su tebi, srce moje, teške rubine, za oto bi ti svilu, za oto tebe steže u prsima, a ja luda matora, ne vidim zla. Oj Gospo draga, o Isuse premili, šapćem, prežu se kola pa ću s njom doktoru, a ne znam ni kud idem ni šta radim. Guja me za srce ujela pa ne pušta... slutim zlo, slutim, a ne smem na oto ni pomislit.

Svukla se ona prid doktorom, a on ju prigleđe, a ja sad te vidim kako je dite propalo, rebra joj iskočila. Ta di su mi oči prije bile. Kuca doktor, sluša, na mašinu ju gledo, maše glavom. Kad se Anica obukla, kaže nek izajde u drugu sobu, pa će onda meni:

– Pa di su vama snašo oči bile? Muž vam umro od tuberkuloze i svekra je ona saranila, sin vam od iste bolesti umro (valjda mu je Marka govorio o ocu i didaku) kuću su vam zarazili, jedino vam dijete ostalo i vi na nju niste pazili. Kad vam je muž umro, kako ste raskužili kuću, a kako za sinom?

– Ta manite se gospodine divana i kojekaki pitanja, zar ja znam, što vi tu divanite, već, de vi meni recite šta je s mojom Maricom?

– Šta je?! Zlo je. Kasno je, ništa ja tu više ne mogu, odavno ona to vuče, bolest se rascvala i raširila po čitavim plućima.

– Kako sam živa ostala, ne znam. Sklopila sam prid njim ruke, sve sam mu obećala i kuću i zemlju i dukate, samo nek mi dite spase. Ražalio se čovik, obećaje, tiši me, ž’o mu matere. Dolazili smo k njemu na nekcije, al’ dite vene ko ubrana ružica. Jedan dana kaže meni Marica:

– Mamo, nemoj me više vodit u Vinkovce, i ne trebaš mi ni vamo doktora dovodit, ne asni to mamo, osićam ja da nij’ dobro samnom.

Pala ona sasvim u krevet, leži tri nedilje a svaki dan je sve manja. Kad je bilo tri dana prid smrt, zovne ona mene k sebi, pa će ona meni:

– Mamo, kad umrem, molim te metni moje rubine i svilene aljine samnom u grob... A mene steglo oko srca, istrčim u avliju, pa kroz baštu u šljivik da me niko ne vidi i ne čuje. Misečina ko dan, šljiva cvita i miriše, al’ ja nit šta vidim nit osićam, pa sam ti, sinko zajaukala ko sinja kukavica: “Oj Marice lipo dite moje / Oj Marice lipo ime moje / Oj Marice rođenice moja / Oj Marice divojko moja neudana / Kako li ćeš majku ostaviti? / Kako li ćeš druge ostaviti? / Kako ćeš mi selo ostaviti? / Kako ćeš mi pod zemljicu crnu? / Oj Marice, jadu moj priteški.”

O Gospo, o Stvoritelju, viditel’ vi moju muku i moje teško? Pa sam se, sinko ne šljive privatila i nuz no drvo pritisla, pa mislim i sama sam se u drvo pritvorila.

– Kad smo Maricu saranjivali bacila sam joj u grob dvanajst rubina i svilene aljine, tri dukata za put, svileni zapreg i maramu, nek dite ni na nom svitu ničeg željno ne bude.



Zdravstvo na selu

[...] Liječenje košta velike novce, a tih nema. Seljak nije ničim zaštićen, nigdje osiguran, za njega ne postoje nikakove zdravstvene organizacije, nigdje i nikad besplatno liječenje ni lijekovi. Evo šta mi kaže čiča Martin:

– Znam, trebalo bi dite (bolesnu kćer) ličit, al’ de poslušajte me. Imam dvi cure i sina na pet jutara zemlje. Dok smo zdravi, svi radimo i živi se nekako. Kažete, trebalo bi ju poslat u bolnicu, sanatorij, makar na tri četiri miseca. Misečno bi to koštalo bar iljadu i dvisto dinara, za četiri miseca to ti je četiri iljade i osam stotin’ dinara, put namo i vamo opet iljada, likovi makar dvistotine, eto ti šest iljada. U nas je zemlja niska, poplavna (županjski kotar), dvi iljade jutro, to bi za nju otišla tri jutra, a za drugu curu i sina i za nas stare ostalo bi samo dva. Pa jel mi to moremo uradit i smijemol’ mi to? Pa de, upravo da kažemo ditetu spasim život saranit ćemo se mi svi, a ko kaže da će to njoj baš asnit? Toliki su gazdinski, išli i potrošili, glavvu svoju, štono se kaže, potrošili, pa di su? Pod zemljicom. A neki osto kod kuće, pa opet se izvuko, a doktora ni vidio nije. Kako je to recite? Znam ja da likovi kadgod i pomažu i život produžuju, al’ ne more to, gospoja, svakom bit.

Dobro je rekao čiča Martin, “ne more to svakom bit”. Za seljaka nema zaštite, za njegovo se zdravlje nitko ne brine, ma da su seljaci 80 posto stanovnika ove zemlje, “al’ nismo vlast” tako je jednom u razgovoru završio moju rečenicu, jedan seljak. Grad je za se pokupio sve, čak i liječnike. Vinkovci imaju 13.272 stanovnika i 20 liječnika. Sela vinkovačkog kotara imaju 31.982 staovnika i – pet liječnika. Na jednog liječnika u gradu dolaze tako 663 čovjeka, a na jednog liječnika u selu 6396 ljudi. A šta “asni” da ih je i više, kad bez novaca nijedan ne liječi. Ni lijekove nitko ne da bez novaca, a i tu bivaju i varani i izrabljivani. Najviše se tuže na jednog apotekara. Kad mu pruže recept, prvo pita: “Koliko si snašo ponela novaca za lijek?” Kad to dozna ostavi joj toliko koliko košta put, a ostalo zaračunava za lijek.



[...]

Vlažni stanovi (naročito sela uz Savu), nepravilno oblačenje, nezdravo spavanje (i stariji, i djeca, i zdravi, i bolesni spavaju naročiti zimi svi u jednoj prostoriji), cio dan se provodi u istoj prostoriji, u kojoj se i spava, svi piju iz jedne posude, sve su to nove opasnosti za pluća one djece, koja su i preturila bolesti crijeva. Veliki broj umire od gripa, upale pluća i svih formi dječje tuberkuloze. Naravno da stradavaju od svih zaraznih bolesti, jer do kontakta između zdravih i bolesnih dolazi svuda.

[...]

– Rodila sam ga lako, bilo je lipo, debelo, nikad se pobolilo nije. Od šest miseci bilo je ko od godin dana, a od godine ko od dvi. Stoji dite ko lane, a ja se sirota ni sitila nisam od čega je to. Tek mi to potlam palo na pamet. Kad jedan dan a dite gori, ne jide, kašlje sve se davi, teško diše u guši ga steglo. Zlo. Bajala sam mu ugljevlje, pojila svitom vodom, mazala rakijom, sve uzalud. Ne bi dva tri dana a ono pomodri, uguši se, te uguši se. I nije prošlo ni pet dana a diteta nestade. Tek sad meni pada u pamet da to i nije bilo dite već anđeo. To sam ja za dragog Boga tranila, i on ga je podizo, za oto je no bilo nako lipo i izgledno, što je za anđela otranjivano. Pa ne će ni Bog valjda ma kako dite uzet sebi za anđela, voli i on da je lipota oko njega.

Da je dijete dobilo serum proti difterije ne bi postalo anđeo.

 

Odabrao i pripremio Stefan Treskanica. Građu pribavio Luka Jakopčić.

 

Brošura Nade Sremec Nismo mi krive (Slavonska žena) izlazi 1940. kao posljednja sastavnica u okviru Bićanićeve trilogije Kako živi narod, odnosno sabranog terenskog rada u okviru HSS-ove Gospodarske sloge, kojom je Bićanić rukovodio (v. Listine, Zarez, br. 394). Prilikom reprinta istih tih istraživanja 1996. ova je dojmljiva “radićevsko-feministička etnografija” (Tea Škokić: “Tamna strana ljubavi ili Kak’ su jebali naši stari”, Zarez, br. 200) uglavnom izostavljena. Nada Sremec socijalni je angažman, inače, nastavila u okviru partizanskog – i, uže, ženskog antifašističkog – pokreta, s također dojmljvim zapisima s puta u Jajce (na Drugo zasjedanje AVNOJ-a), objavljenima 1945. i “pročišćenima” 1964., pod “naredbom odozgo” (Anke Berus, šefice historijske sekcije CK SKH, prema svjedočenju Marije Vice Balen, Bili smo idealisti).

preuzmi
pdf