27.1.2005.

Trpimir Matasović  

Likovno? Čitanje? Muzike?

Teute, ti si pronašao sredstvo za prisjećanje, a ne za pamćenje, ti svojim učenicima nudiš privid mudrosti, a ne istinu.

Slučajno ili, vjerojatnije, ne, ovaj se citat iz Platonove priče o bogu Teutu, kralju Tamosu i izumu pisma našao taman negdje na mjestu obrnutog zlatnog reza, otprilike na točci prve, a ne druge trećine zbirke eseja Carmina figurata Marcela Bačića. Naime, premda je riječ o ukoričenom skupu prethodno drugdje objavljivanih tekstova, njihovoj je dramaturgiji unutar novostvorene cjeline posvećena nemala pozornost. Uostalom, teško bi se inače moglo dogoditi da se na mjestu pravog zlatnog reza nađe tekst upravo o – zlatnom rezu! A, gledano iz te perspektive (koja je, doduše, kako se na jednom drugom mjestu u knjizi navodi, tek "metoda koja privid dovodi u vezu sa zbiljom"), priča se o Tamosu našla na mjestu koje nije samo "izokrenuti" zlatni rez, nego i, upotrijebimo li analogiju s dramaturgijom klasične sonatne forme u glazbi, codetta. A codetta je konac ekspozicije – njezina privremena suma uoči prijelaza na provedbu, koja se, pak, na mjestu zlatnog reza razrješava u reprizu. U sonatnom stavku codetta svoj odraz nalazi u zaključnoj codi. U ovom slučaju čini je šest eseja o izbjeljivanju, koji tako, na simboličnoj razini, ne samo da sumiraju čitavu cjelinu na način na koji je to kod priče o kralju Tamosu bio sa svime što joj je u knjizi prethodilo nego i zatvaraju l?k započet esejem naslovljenim (i opet znakovito!) Odmrzavanje.

Pandorina kutija

Takvim iščitavanjem Bačićeva likovnog čitanja muzike (kako stoji u podnaslovu knjige) pada u vodu tvrdnja muzikologa Nikše Glige, izrečena (zapravo, namjerno pročitana) na predstavljanju ove zbirke, da je riječ o knjizi koja se ne čita od početka do kraja. Ona se, doduše, može posve legitimno čitati i napreskokce (uostalom, u njoj sadržani tekstovi prethodno su upravo tako i bili čitani i/ili slušani), no na taj način iz vida se gube značenjske razine očito svjesno stvorene slaganjem (komponiranjem) nove cjeline iz ranije razasutih fragmenata. (O nečem sličnom piše i sam Bačić u eseju Takozvana Misa u h-molu Johanna Sebastiana Bacha).

Značenjski imbroglio što ga čitatelju nudi Marcel Bačić (usput budi rečeno, esej o imbrogliju znakovito, neposredno nakon Kralja Tamosa, otvara provedbu zbirke) začet je već i samim naslovom i podnaslovom knjige. Njima autor (i, opet, sasvim sigurno ne slučajno) otvara pravu Pandorinu kutiju, koja čitatelja može navesti na čitav niz različitih puteva, ali i stranputica u pristupu njegovu djelu. Carmina figurata pojam je iz teorijske književnosti koji se odnosi na pjesme koje i grafičkim rasporedom svoga teksta slikaju neki pojam ili ideju naznačenu i u samoj pjesmi. U kontekstu Bačićeve zbirke eseja, u kojoj se neprestance i na različitim razinama isprepliću faktografija i/ili interpretacije raznih umjetnosti, filozofije i prirodnih znanosti, višeznačnost je ovog pojma osobito sretno odabrana. Carmen je, naime, pjesma u književnom, ali i u glazbenom smislu. Pridjev Figuratus također je višeznačan. Jer, ukrašavati se može i pjesma (književna i/ili glazbena), ali i svaka druga umjetnost, pa čak i umijeće – uostalom, i u retorici se govori o figurama, koje su, što je razvidno i iz etimološke bliskosti latinskih riječi, istovremeno i likovi i ukrasi. Figura, naposljetku, u prirodnim znanostima, može biti ne samo (geometrijski) lik nego i (matematički, fizikalni, itd.) simbol/znak, pa čak i (puki?) broj.

Prokrustova postelja

Takav značenjski tour de force, međutim, naprasno je ugušen podnaslovom, koji je, upotrijebimo još jednu francusku sintagmu, u ovom slučaju teški faux pas. Naime, likovno čitanje muzike možemo opravdati samo izvanjskim biografskim podatkom o autoru: Marcel Bačić je, naime, slikar koji se bavi i glazbom. No, na svim drugim razinama, podnaslov je naslovu (a i cijeloj knjizi) učinio medvjeđu uslugu. Krenimo iz sredine: čitanje bi pretpostavljalo samo jedan od aspekata onoga što s predmetima svog interesa čini autor. Jer, osim čitanja, tu je istovremeno i ravnopravno riječ o promatranju, zapažanju, uspoređivanju i (pre)ispitivanju. Svi ti postupci, da se iz sredine (žarišta?) prebacimo na okvire (stupove?), niti su samo likovni, a još su i manje usredotočeni samo na glazbu.

Podnaslovom knjige tako se, zacijelo nenamjerno, ali i itekako nemarno, stvorila pogrešna hijerarhija uvrštenih tekstova. Ima, naime, u Bačićevoj knjizi i eseja koji niti polaze iz likovne perspektive, niti (samo) čitaju, niti se bave glazbom, što ih, međutim, nipošto ne čini manje (ali ni više!) vrijednima od onih koje je moguće ugurati ili raširiti na Prokrustovu postelju omeđenu likovnim čitanjem muzike. Svi oni, naime, u svojoj eruditskoj, premda ponegdje tek larpurlartistički kozerskoj mi(s)tifikaciji obrađenih tema, podjednako nude privid mudrosti. Nude li, pak, i istinu, pitanje je koje bi se usudio postaviti samo Poncije Pilat. A, kao što nam je poznato, on odgovor na takvo pitanje nije dobio.