Progresivne društvene skupine lijevog spektra trebale bi “izaći iz ormara” u svjetlu nedavnih događanja
Iako su rezultati referenduma o unošenju definicije braka kao zajednice muškarca i žene u Ustav bili više-manje očekivani, teško mi ih je probaviti na emocionalnoj razini jer pripadam onoj skupini ljudi koja u njima vidi povijesno nerijedak prizor da društvena većina određenu manjinu čini građanima trećeg reda, proglašavajući ih devijantnima, bolesnima ili socijalno “štetnima”, a iz razloga koje je na prvu ruku teško tumačiti drugačije nego kao bunilo razuma. Ipak, najgora je moguća reakcija na takve događaje privatni defetizam, bilo u obliku iluzija o osobnoj izolaciji (poput snova o idiličnoj emigraciji gdje tako nečega ne bi bilo), bilo u obliku rezignacije i predaje pred društvenim zbivanjima na koja se čini nemoguće djelovati. Ono čemu nas povijest uči nije samo da se takvi događaji znaju pretvoriti u nešto mnogo gore, nego i to da do takvog razvoja događaja gotovo uvijek dolazi pod uvjetom predaje onih skupina koje bi se tome mogle suprotstaviti. Ako išta treba iščitavati iz referenduma, onda je to prvenstveno poziv progresivnim društvenim skupinama da “iziđu iz ormara”.
Razlozi zakriveni za “za” Ono što također treba ubrojiti kao još jedan oblik defetizma, u ovom slučaju intelektualnog, jest interpretacija referenduma koja tih 66 posto ljudi koji su glasali “za” po kratkom postupku etiketira “glupima”, “nazadnima”, “primitivnima” i tome slično, naročito kad se to govori u smislu manjka inteligencije, oko čega onda – reći će ova interpretacija – pomoći definitivno nema. Takvo tumačenje upada u zamku pretvaranja društvenih razlika, koje imaju svoje društvene uzroke, u prirodne razlike i prirodne karakteristike onih “drugih” skupina. Naime, referendum i inicijativa koja iza njega stoji počivaju upravo na takvom kognitivnom postupku – tretiranjem socijalnih činjenica kao prirodnih činjenica – pa je izrazito ironično da određeni ljudi njima suprotstavljeni posežu za istim oblikom simplifikacije društvene zbilje.
Razlozi zašto je 66 posto onih koji su izašli na referendum glasalo “za” mogu se locirati već na prvi pogled u nekoliko mjesta: za početak, u nedavnoj hrvatskoj povijesti, prvenstveno onoj 1990-ih godina, ali i onoj predratnoj, kasnih 1980-ih, kada se formirao hrvatski nacionalizam. Sva obilježja društvene svijesti kojima svjedočimo danas – klerikalizam, fašistoidnost, pozivanje na “tradiciju”, snažno povezivanje “hrvatstva” uz usko definirani identitet bila su u hrvatskom društvu prisutna već 1990-ih, a s obzirom da se na društvenoj razini nije ništa bitno promijenilo – u smislu da se nije formirao šire prihvaćeni oblik društvene svijesti dijametralno suprotan ovom prethodnom – ta su obilježja latentno bila prisutna do danas. Sve što je bilo potrebno da ih se probudi je nadolazak ekonomske krize i formiranje nove društvene skupine koja ima dovoljno senzibiliteta da te društvene osjećaje registrira te dovoljno političke, financijske i organizacijske moći da se na njih učinkovito poziva. I tu leži drugi bitan izvor događaja oko referenduma (i ćirilice u Vukovaru): šire se stanovništvo zaista nije imalo na što drugo ideološki “zakačiti” – jer ne postoji jasno artikuliran i šire prihvaćen alternativni svjetonazor – kada se od početka krize počelo osjećati “ugroženim” (ili barem ugroženijim nego prije), što ono ekonomski gledano objektivno i jest. Tako su percipirani uzroci ugroze braka postali pederi i zdravstveni odgoj, a ne dužničko ropstvo i svakodnevna ekonomska neizvjesnost obitelji, a percipirani uzroci ugroze zajednice Srbi i ćirilica, a ne privatizacija i otpuštanja. Karikaturalnost koju takva društvena svijest može poprimiti (oličena u hrvatskoj inačici Wikipedije) kada se uvjerava u protuhrvatsku urotu “komunističke” i “udbaške” vlasti (iako SDP nema nikakve veze sa socijaldemokracijom, a kamoli komunizmom) te tradicionalnost“ pozdrava “Za dom spremni!” unutar njenih je okvira sasvim logična. Jer svi su ti ideologemi dio iste priče: priče o slobodnoj i nezavisnoj Hrvatskoj gdje ništa unutar njenih redova, ništa uistinu hrvatsko, ne može predstavljati ugrozu te gdje stranost tom hrvatstvu sama po sebi predstavlja razlog za paranoju te kod ponekih i refleksno dizanje desnice.
Naravno, nezaobilazan faktor je Crkva, bez čije logističke i ideološke uloge vjerojatno ne bi bilo moguće niti prikupljanje potpisa za referendum, a niti sam ishod referenduma. U kojoj mjeri ona prožima sve pore društva dovoljno govori neuspješnost svih većih medija – koji su valjda po prvi puta nekoj društvenoj tematici pristupali unisono te pritom predstavljali progresivnu stranu – da zaustave lavinu koju je pokrenula inicijativa “U ime obitelji”, pri čemu je Crkva imala ulogu “tihog”, ali itekako prisutnog “medija”. Iako ljevica ne može ni sanjati o tome da na neki način replicira učinkovitost ili rasprostranjenost Crkve, ona definitivno može pokušati naučiti nešto o načinu njezina funkcioniranja kada je u pitanju njen ideološki utjecaj na široke slojeve stanovništva. Jer simbolička moć Crkve ne leži isključivo u njezinoj geografskoj i društvenoj rasprostranjenosti, već i, primjerice, u njenom diskursu te “besklasnom” karakteru koji prožima ne samo taj diskurs i nastup predstavnika katoličke Crkve, nego i sam način na koji se Crkva kao institucija predstavlja i percipira u javnosti – njen je interes dobrobit “čovjeka kao takvog”, a ne ovog ili onog sloja društva ili društvene skupine.
Mistifikacije desnice, povratak ljevice Dosad je postalo jasno, naročito nakon što je Željka Markić obznanila da se planira baviti i drugim političkim pitanjima, da će ta društvena snaga proizišla iz konsolidacije desnice dovesti do novih inicijativa i društvenih sukoba. Ljevica u tome mora sudjelovati na način da formira i u sferi ideološke borbe ponudi koherentan alternativni svjetonazor, čija bi simbolička funkcija prvenstveno bila izokretanje postojećih dominantnih društvenih dihotomija (homoseksualci-heteroseksualci, Srbi-Hrvati, muško-žensko) u njihove klasne inverzije, tj. u dihotomiju dominantnih i dominiranih društvenih skupina koje su proizvod društvenih odnosa proizvodnje. Tim bi se klasnim diskursom istovremeno razbijale postojeće mistifikacija društvenih odnosa koja je desnica proizvela (za što su dijelom zaslužni i liberali) i kojima vješto barata, te bi se stvarao prostor, s jedne strane, za klasnu solidarnost onih koji su trenutno podijeljeni na reakciju ili ekstremnu desnicu i liberalnih društvenih skupina te, s druge strane, za ideološku ofanzivu spram kapitalističke klase i vladajuće oligarhije.
Pritom je očigledan problem činjenica da ljevica nije u vlasništvu sredstava za ideološku i simboličku proizvodnju, poput većih medija i institucija građanskog društva, čiji je pristup ograničen liberalnim strujama. Da bi se stoga uopće mogla mjeriti sa simboličkom moći Crkve i ostalih institucija u vlasništvu desnice, čini se da postoje dvije moguće opcije: prva je da ljevica formira svojevrsnu “krovnu udrugu” koja će ujediniti sve ili makar većinu postojećih struja te čiji će cilj biti osvajanje ili stvaranje sredstava za simboličku proizvodnju, prodiranje u širi javni prostor te konfrontiranje na ideološkoj i praktičnoj razini sa snagama desnice i liberalnog centra. Ukoliko se utvrdi da ta opcija nije moguća jer ljevica ne posjeduje organizacijske kapacitete, druga je opcija da se razmotri “infiltriranje” liberalnih društvenih skupina, što, dakako, podrazumijeva makar početne kompromise i nije bez rizika. Da bi se izbjeglo pacificiranje osnovnih načela ljevice – poput koncepta klase – bilo bi potrebno suočavanje s liberalnom ideologijom te pokušaj da se utječe na diskurs liberalnih skupina i institucija. Ishod takvog konflikta nakon nekog bi vremena vjerojatno bio raskid s tvrdokornim liberalnim skupinama, no ono čemu bi ljevica trebala stremiti jest da pritom pridobije nekadašnje liberale/socijaldemokrate na svoju stranu, time ojača svoj vlastiti tabor novim snagama te potencijalno ostvari pristup sredstvima simboličke proizvodnje na široj društvenoj razini. Tada bi možda bila moguća i šira suradnja sa sindikatima i radnicima “na terenu” (što je praksa koju su određene skupine na ljevici već započele).
No da bi sve to bilo moguće, čini mi se da je prvi korak da se ljevica konsolidira i ujedini sve disperzirane strane, te da se značajno otvori novim pojedincima i skupinama. Jer pitanje “Koja hrvatska ljevica?” danas još uvijek može biti legitimno postavljeno, utoliko što je ljevica, realno gledano, kvantitativno još uvijek vrlo mala. Ipak, od studentskih blokada 2009. godine, a naročito u protekle dvije godine, formiran je značajan broj novih udruga (od CRS-a i BRID-a, do Feminističkog fronta i Mladih antifašistkinja Zagreba), što pokazuje da itekako postoji organizacijski potencijal. Dapače, upravo takve udruge mogle bi biti od presudne važnosti u daljnjem razvoju ljevice, za što su preduvjeti otvorenost i suradnja. No, bitno je da se radi na ubrzanju takvog razvoja ljevice, za što bi od pomoći (za početak) možda bili skupovi ili tribine na tu temu.
Nemam namjeru ovom skicom o zadaćama i razvoju ljevice tvrditi da je sve od navedenih teza nužno ili potpuno ispravno. Vjerujem da ljevica općenito treba biti skeptična spram bilo kakvih “recepata” praktičnog djelovanja. No vjerujem da je potrebno, s obzirom na hrvatski društveni i historijski kontekst, da se ljevica općenito ozbiljnije posveti mogućnostima proliferacije vlastite društvene prakse (jer ne može doći do pozitivnih društvenih promjena bez aktivnosti progresivnih društvenih skupina). Misli nabacane u ovom tekstu na tu temu izraz su te želje, koja – makar sudeći prema nekim nedavno objavljenim, vrlo sličnim tekstovima – očito nije samo privatna