Ljubavni red vožnje

OBNAVLJANJE

Nigdje me nema.

Negdje sam nestao na putu k sebi.

O, ružo koja se rasipaš!

Ispred smeđe zgrade predsjedništva

pozdravljaju se dva stražara.

Nad zgradom Predsjedništva, u daljini

svjetluca planinski vrh.

kao visibaba.

Kako bi bilo da se i ja zaposlim

u zgradi predsjedništva?

Teško je srcu izroniti iz beharne plime proljeća

i otići stražarima da traži posao.

Mogao bih biti solidan stražar, a moguće

i solidan predsjednik.

Ipak, prvo bih se oženio.

Da nisam zalutao negdje

između sfera.

Treba popraviti prislušne uređaje

između neba i zemlje.

Sve su me sfere natopile

i mene ne trebaju provjeravati, meni

treba vjerovati. Iako ne znam

otkud sol u moru

meni treba vjerovati.

JESAM LI DAO SVE OD SEBE?

Dok u okno voza zurim

i stubovima ususret jurim

djevojka sa cigaretom u ruci i kosom

kao svila kukuruzna

pala je u polusan

Tako lijepa i tako umorna od svoje ljepote.

Kako doći u njen zagrljaj, u krug rajskog obzora,

kako je otrgnuti od sna

i sakriti je između listova moje nevažeće

zdravstvene legitimacije?

Ostavljeni su mi samo vozovi što jure

u neznanstvo

drugog razreda

i veliki bijeli brodovi u plavim lukama

što bljeskaju na zrelom suncu.

Ostavljeni su mi prizori u glavi,

djevojke što plivaju sa mnom između lađa

mirisnih od nara i smokve

koje ne srećem ili koje me ne vide.

I niko ne tone, sve se rađa iznova

u istom bljesku nepobjedive nježnosti

Ali kako sada, u ovom životu...

Kako pasti u kose neznane djevojke

čije su ruke izujedane kokainskim iglama?

Želim dijete da imam!

da me primi svijet, da me uzvitla

snažnije od bure! Duša glasno da zri

u mjesečevoj visini, kao žitno polje.

O životu koji nemamo da čavrljamo i pjevamo.

Nas dvoje ujedno, i njena ruka sakata, jer

ne mogu dati sve od sebe bez istine ljubavne!

PLANINSKI VODOSKOK

Ovdje diše Bog! Ovdje je

planinski vodoskok koji ne može vjerovati

da su naša tijela natopljena tamom.

Kapi vode blješte, kao citati iz svetih

knjiga.

        Ovdje se srce moje smiješi

srcu Geteovom, kao sunce suncu kad se sretnu

u svemirskim provalijama.

Rodio sam se da iskusim kretanje, da se kao more uzbibam

u snu, da dušom obuhvatim sve. Šta ja znam šta je smrt

tijela. Šta su švicarski vodoskoci. Šta je ovo selo

Lauterbrunen. Šta su gole djevice. Šta je rat. Ali svoj

osjećaj znam. On drži sve stabljike na rubu litice.

Stao sam u hlad planinskog vodoskoka

koji mi je rekao da se poslije smrti kidaju sve rodbinske veze.

Ovdje je ljubav jednostavna, jer nema jednog svemira. Mnogi

svemiri su pokrenuti. Sobe. Svemiri su sobe! Oholost je

zatvorena u sobama. A ja pod vodopadom svjetova.

Mrtve ruke nisu ovdje više

mrtve ruke. Ruke rastu izv vode, iz plavetnila

u nebesima. Spavaj. Lebdi. Ne broj kapljice.

Voda je predobra.

OSVAJAČI

Osvajači ubiše moju dragu.

Poput lovaca na srnu što pije s potoka

Ulovili je dok je išla po vodu.

Ni jednu riječ ne reče nikome u Sarajevu,

čak ni meni. Mene i moju dragu

zanimali su samo poljupci!

Ljubili smo se sve dok njena krv

ne poprska sarajevski asfalt.

A sada sjedim u ovom žednom baru,

izgnan, gledajući ljude što lepršaju u praznini.

Da se opustim, izgovaram riječi u zrak, onako!

Ričard Perot, prvi čovjek u plesnoj dvorani Bedford,

šta god da nosi, jutarnja svila najbolje pristaje

njegovim obrazima. Kristofer namiguje Viktoriji koja je usnila

da s Kristoferom pliva k moru: jedino joj ostaje da zatrudni.

Sunce u ogledalu miluje kosu Taše Barker, kosu boje karamela.

Visoki Hju reže limun i liže prst.

Kari čini najbolje što se može, i ne traži mnogo.

Troj – majka mu je podarila život da pravi ovaj divni sos.

Nikol je sazrela kao dunja i treba joj pokazati zube.

Ujutro, bez njih, Toronto bi izgubio nešto od onog mirisa

svježe pokošene trave.

Danas, dva nova gosta.

Timoti, turist iz Tenesija, kao prijatelj prijatelju, dao mi jedan

američki dolar. Za dobru sreću.

Klodet Hess iznenada reče: Sarajevski pjesniče, tvoji uzdasi

trebaju biti zapisani.

Ljubio sam dragu dok njeni poljupci nisu

poprskali sarajevski asfalt. Sada moja kuknjava

prolama se kroz eho paljbe: Volim te!

Stoga padam, poput kanadskog lišća oko mene,

u ovu pjesmu...

Ovuda trčim, ovuda lutam, pričam sa strancima

koje sam sreo u baru Bedford i koji mi postaše prijatelji.

Kada Loreta iz Čilea hoda mogu čuti šaputanje trave.

Maks?! Svako njegovo jelo je ostrvo.

Sanaul iz Bangladeša zna da svako dobro jelo odmara razum.

(U kuhinji sve treba biti na svom mjestu).

Ništa ne zbunjuje mirnu Rosi. Ona je, u stvari,

slap što pleše na parketu.

Želim piti vino poezije i vino prijateljstva,

ali nisam siguran kako stigoh ovdje.

Da li to bijahu prvi zraci Sunca što pokrenuše

bijelu bilijarsku kuglu?

A šta je sa crvenom? A šta sa crnom?

O, jutro, oslobodi prolivene krvi,

oslobodi me,

oslobodi me svega što nije moj stih!

BEBA NOA

Nad Sarajevom već dugo

cijedi se Potop...

Iz daljine oglasio se vodeni top nebeski:

Ne idite više za starim grijehom

orgije praznih i obijest važnih

ne unosite na rukama u novu povijest !

Pošao sam u šetnju planinom punom pupova

zajedno sa razvedenom djevojkom i njenom

četrnaestogodišnjom kćerkom

One su mlijeko i med iz snova.

Planinski vjetar zuji kao bumbar

što oblijeće oko meda i mlijeka

Čula se  vodenog topa čitava jeka

kad sam potajno dodirnuo

talas meda koji je lijepio planinske odsjaje ko plakate.

Vječnu ljubav je usnio

moj uzdisaj! Ali ne može nikom san da ispriča

već pola vijeka.

Juče, u gradu sam prodao dojenčetu

knjigu pjesama  da častim

izletničkim ručkom razvedenu

djevojku i njenu kćer.

A ti, nježnosti, u čijem sad si krevetu ?

Nisam zvijer,

ali sebe zvjerski patim,

stihovima bičujem strast ognjenu !

I evo danas nas troje, između zrike i zrikavaca,

uspentrasmo se na vrh svjetske svježine

kroz talasavo drveće.

U ovom trenu lagano idu sve planine

ka liniji odsjaja gdje počimaju lebdeće planine

težina nježnosti, između poljubaca

i poljubaca

jedina stvarna težina - nježnosti!

I pojavi se Kristijan iz Austrije.

Medju cvijetnim horovima na balkonima gorja

i to tu, na strmini, sa bebom na prsima.

Otac i sin pokloniše se bučnim cvjetovima.

Oko nas zračne struje i štiglić poje.

Proslavljaju rođendan bebe Noe.

Onda je prišla suncu majka Karolina

i  s roditeljima zapjevala himnu za sina !

I suzu bi pustila  moja razvedena djevojka

kad klimnuh glavom: Dirljivo! Dirljivo!

Ona kaže da s muževima kao što je Kristijan

djecu treba rađati !

O rakijo, o šljivo

odakle se ko kamen dokotrljah

u vrijenje meda i mlijeka ?

Tačno u podne kćerka razvedene djevojke

dotakla je purpurnim usnicama

bebine ručice anđeoske.

Sijevnula je Besmrtnost i rekla:

Smrt pripada drukčijoj javi,

A meni pripada čast da se rodim

i da me vodi

žeđ za Znanjem o prvom bljesku ljubavi!

ISPRED KATEDRALE

Ispred Katedrale u Santiagu de Komposteli,

dvije čarobne djevojke zamolile me

da ih njihovim fotoaparatom fotografišem...

Naslonile su se na grm limuna, a ja sam u kadar unio

i vrh tornja izvanzemaljske Katedrale...

Kad se fotografija izvadi iz kiseline,

djevojke će biti prijatno iznenađene:

na fotografiji će ugledati mene

kako u rukama držim vrh tornja.

DVORAC DOBROTE

U govoru Vienne, u šumnom trenutku

kad je pjesnik Mile Stojić

zapisao stih na talasu rijeke Dunav:

“Sloboda ne dolazi uz votku i joint” -

zraka sunca je prošla kroz

park Marije Terezije

i pomilovala neobrijanog krezubog skitnicu

koji je usnio na klupi da je postao kralj

što se u zlatnim papučama kliže

na odmrznutom parketu dvorca

a pridržava ga šapat Mozartov:

Dobrota je besmrtnost.

Sve drugo je smrt.

Admiral Mahić rođen je 19. siječnja 1948. godine u Banjoj Luci. Završio tehničku školu. Bio je izvanredno upisan na Filozofski fakultet u Sarajevu, ali je pred rat napustio studij. Radio je kao mornar, ribar, konobar, poštar, radijski spiker i novinar. Uz poeziju, objavljuje i prozu, zabilješke s putovanja i drame. Objavio je niz dramskih tekstova za djecu, emitiranih na Radio Sarajevu. Živi kao slobodan umjetnik u Sarajevu.