Lopte u zrak!

Znajući koliko se često u domaćem teatru piše o repertoarnim premijerama, a koliko rijetko imamo prilike razmišljati o kompleksnim procesima umjetničkih proba ili pak o teatru kao svakodnevnoj praksi ljudske suigre, zaključiti nam je da “kazalište” u medijima postoji samo kao uzak izvedbeni fah, odnosno kao profesionalna djelatnost financirana i igrana u službenim prostorima državnih institucija. Razlika je vidljiva i na jezičnoj razini. Kad kažemo “Nemoj dramiti!”, to otprilike znači nemoj se ponašati neuvjerljivo, kao da glumiš u devetnaestostoljetnoj HNK-ovoj melodrami. A kad ljudi kažu “Koja je to bila predstava!”, misleći na jučerašnji događaj u kafiću, to znači da je interakcijski eliksir ljudskih susreta fascinantna demonstracija stvaralaštva. Unatoč ovoj djelatnoj razlici između profesionalnog i neprofesionalnog teatra, dramljenja i feštanja (ruku na srce: oboje zna završiti na gomilanju klišeja), ogromna količina amaterskog scenskog djelovanja, kao i čitav niz izvedbenih fenomena na gradskim ulicama ili pak u prostorima edukacijskih institucija, ostaje zabilježen samo kao “prigodničarska”, zabavljačka ili ceremonijalna djelatnost, za koju, navodno, nisu potrebni osobiti analitički kriteriji.

Neomeđenost 

Situacija je tim paradoksalnija jer se, tehnički gledano, najveći broj ljudi susreće s kazalištem (izvođačem na zamišljenoj ili stvarnoj pozornici) upravo u formi izvaninstitucionalnih predstava: tijekom praćenja vrtićkih i školskih scenskih programa, u šetnji pokraj uličnih akrobata, tijekom sudjelovanja u glazbenoj i klupskoj sceni, na improviziranim pozornicama sajamskih fešti ili sudjelovanjem u društvenim priredbama na čije je jelovnike obično uvrštena i pokoja točka izvedbenog karaktera. Ova fluidna, sveprisutna popularna teatralnost nema svoju rubriku u dnevnim novinama, ali daleko je važnija po kulturno razumijevanje “predstavljaštva” negoli su to spektakli legitimnih kazališnih institucija. U teorijskim se krugovima, doduše, tradicija popularnog teatra smatra manje vrijednom ili barem “strahovito nepretencioznom”, prvenstveno zbog toga što njezine namjere često otvoreno ustaju protiv “dobrog ukusa” građanske klase. Ali zasebno je pitanje po kojim bi to filozofskim kriterijima žongliranje trebalo potpasti pod manje sofisticiranu djelatnost od igranja salonske komedije!? Nisu li rimski carevi zabranili mimu zato što je fizičkim gegom izravno ismijavala sustav državnih vrijednosti i kontrole ponašanja? Nisu li i kasnije renesansne dvorske lude vješto dovodile u pitanje isti onaj politički poredak s kojim su dramski prvaci tragedije i komedije često sklapali konformistički savez? Nije li tijelo koje prkosi zakonima gravitacije slobodnije, izazovnije i estetički ambivalentnije od tijela pognutog pod rutinskim teretima uvijek istih dnevnih obveza? Ne dekonstruira li cirkuski umjetnik već i samu ideju “sigurnog uhljebljenja” u jedinstveni geopolitički prostor? Mobilnost popularnog teatra, svejedno govorimo li o akrobacijama na jurećim konjima, ogromnom kotaču u službi novocirkuske društvene kritike ili o dječjim knjigama o Doktoru Dolittleu i njegovom putujućem cirkusu, već dugo vremena funkcionira kao zaštitni znak kulture disenzusa. Zadržimo stoga pogled na jednoj domaćoj školi cirkusa, uprizorenoj u Domu za umirovljenike Maksimir, pod vodstvom Zorana Vukića.

Zemlja – zrak - Zemlja

Na cirkuskoj radionici Zorana Vukića, poznatog pod klaunskim imenom Ludek, okupili su se polaznici u rasponu od pet i pol do sedamdesetak godina. Na podu je drvena kutija prepuna loptica različite veličine, za kojima polaznici posežu s jednakim omjerom opreza i znatiželje. Neki izgledaju kao da kožni zavežljajčić pun riže prvi put drže u rukama, drugi se lopte laćaju sa solidnim predznanjem žongliranja. Prostorija u kojoj se radionica odvija veoma je blizu glavnog hodnika umirovljeničkog doma, tako da svako malo netko prolazi pokraj otvorenih vrata, naviruje se, zatim ulazi ili nestaje s vidika. Zoran Vukić ulazi noseći ogromni kofer, a zatim poziva sve uzraste u krug, predstavlja im se i predlaže da najprije malo vježbaju dodavanje lopticama i međusobno izgovaranje imena. Znajući koliko je važno integrirati grupu na početku svakog rada te koliko se često dogodi da ini učitelji, redatelji, facilitatori i gurui psihofizičkih vještina preskoče ovu malu razmjenu osnovnih informacija, dodira i pogleda kao “nepotrebnu”, zadovoljstvo mi je vidjeti da svi okupljeni sudionici prihvaćaju prijedlog i pokušavaju međusobno zapamtiti imena, pogledati jedni druge u oči. Visoki tridesetogodišnjak u sportskoj majici i lanenim hlačama dodaje lopticu petogodišnjoj djevojčici s pletenicama, a ona je dobacuje sjedokosom polazniku u uredno, do posljednjeg gumba zakopčanoj smeđoj vesti. Voditelj radionice objašnjava da loptica mora često padati i da je “padanje dio letenja”. Svi polaznici slušaju s jednakom ozbiljnošću. Zatim pokušavaju baciti lopticu uvis i pritom pljesnuti. Koordinacija je temelj svih kasnijih cirkuskih znanja, objašnjava Vukić. U čitavoj grupi vlada koncentracija, tišina, tek s povremenim zvukovima pljeskanja. Nitko ne zabušava. Voditelj hoda od jedne do druge osobe i pokušava skrenuti pozornost na mogućnost da se loptica idući puta baci malo više u zrak, tako da sporije stigne do dlanova. Preda mnom je jedan od najuzbudljivijih scenskih prizora koje sam ikada vidjela: krhke staračke ruke prate putanju lopti i hvataju ih s veseljem otkrivača zakopanog blaga. Svaki grumen kao da uspostavlja novu antigravitacijsku zonu, novi “planet” istraživanja.

Smjer kretanja

Pojedini polaznici vježbaju s nekoliko loptica odjednom, ali i njima se dogodi da čitava konstrukcija obrtanja kugli u zraku tresne o pod. Prisutni bodre i promatraju jedni druge, smiju se, razmjenjuju rekvizite, diskutiraju je li bolje raditi s težim ili lakšim loptama (s težim, tvrdi voditelj). Petogodišnja djevojčica pokušava baciti lopticu u zrak, napraviti stoj na rukama i zatim je uhvatiti, ali umjesto toga pada na nos. Nakon par obrisanih suza, izjavljuje da želi nastaviti vježbati stoj na rukama u kombinaciji s hvatanjem loptica, dok joj Zoran Vukić objašnjava da su akrobacije na programu tek za nekoliko mjeseci – i to po mogućnosti u prostoriji sa strunjačama na podu. “A mogu jednu stručnjaču donijeti i ranije”. Ova izjava posve umiruje djevojčicu. Jedan od starijih polaznika ima neznatno usporenu desnu ruku, no to ga ne spriječava da brzinom i spretnošću prati znatno mlađe polaznike. Pedesetogodišnja gospođa tamne kose “spaja” svoje rame s ramenom dvadesetogodišnjeg mladića, tako da svatko od njih ima samo po jednu slobodnu ruku s kojom pažljivo dodaje i hvata lopticu. Mnoga se vremešna leđa spretno saginju i podižu otkotrljale predmete, s daleko većom strpljivošću negoli je pokazuju mlađi polaznici.

Po mom mišljenju, događaj kojem prisustvujem definitivno zalužuje status kazališnog čina: njegova pozornica u najdoslovnijem smislu riječi slavi ogromni, transgeneracijski ljudski potencijal igranja, kao i otkrivanja kreativnih mogućnosti “najobičnijih” dlanova. Sjedim sa strane i razmišljam kako me apsolutno ne zanimaju vijesti o estradnim zvijezdama i nogometnim rezultatima. Zanimaju me novine koje pišu o polaznicima cirkuskih škola, s naglaskom na prštavoj, elektrizirajućoj znatiželji u njihovim očima. Socijalni tekst njihovog teatra teško se može verbalizirati, ali djeluje poput čarobnog ćilima. Tko god da ga dotakne, bira smjer kretanja različit od razočarane, umorne, potištene, zabrinute gomile. U nastavku, možda čak nauči(mo) hodati naglavačke.