Željko Jerman  

Egotrip - Male lastavice nam se smiju

kolumna

KORČULA – Oko 21.15 sati more je iznijelo tijelo muške osobe na žal pored spomenika na Plokati. Tijelo su uočili braća Joško i Dinko Anzulović te pokušali pomoći unesrećenom. Hitna pomoć je stigla vrlo brzo i medicinsko je osoblje uz pomoć Dinka Anzulovića, također liječnika, dvadesetak minuta pokušavalo pomoći, pretpostavlja se, utopljeniku, i prevezlo ga u korčulanski Dom zdravlja.

Nemamo informacija o identitetu unesrećene osobe ni o okolnostima nesreće, ali nadajmo se da će sve završiti dobro....

EVO! Gospon Kompmann došao s oporavka, pardon, htio sam  reći – vratio se frend Kompić iz bolnice doktora Tefika, specijalista za egzorcizam elektronskih naprava... ter me umah jedne noći kad bolovah od dijagnoze poremećenog ponašanja i sna (jedna od mojih sitnih psihopatominima) odveo na stranice – www.i korcula.net... Da, da, ulovila me nostalgija za mojim drugim boravištem... makar tamo tijekom duljeg boravljenja pišam po gradu i moru na dohvat pljuvačke iz spavaće sobe, il konobe pretvorene u zajedničku kuhinju (u kojoj dva skoro gola kuhara, Mladen Kuspilić – zagrebački bratić jedinstv?ne mi zadnje Jedine, i Ja, naizmjence dežuramo). Dakle, bez pardona sam htio reći, odveo me Komp i na stare vijesti, pa... nađe i ovu što me ponajviše zainteresira. (INAČE! Gluh med za pisanje mi lijenim bodulima, ja znatiželjan purger doznah raznorazne oprečne informacije o noćašnjoj pogibiji, primjerice da je zadnji puta u životu lavovski riknuo neki Švabo, Digić... uglavnom furešt, pa sam npr. drugi dan post nevere gledao kako neki momci iznose na obalu raznorazne potopine, očigledno s neke barke... a među njima zamijetio i svog mladog prijatelja Mihovila Depola – Mičeta... ter ga,?kako je i u me bila aktualna havarija zapitao: “kaj, i tu je bil brodolom’’? a on mi kimne glavom znak YES(!)... našto ja odvratim: “ma nema veze, glavno da nije bilo mrtvih’’! I osjetim neugodu, zamijetim tužna lica, a Mladen mi Mafiš, jedan od brodskih egzorcista da rukom znak (kažiprst na nos!) pssst!!!

Poslije sam tek doznao da je među tim mladićima bio i sin pokojnog već mi znanca, te poslao desetak poruka isprike preko Mičeta, Antiše i drugih mladića, jerbo sina utopljenika nisam osobno poznavao.)

TKO NE VIDI DUHOVE U ZBILJI, NEĆE IH NAĆI NI NA MOJOJ SLICI

Sparno subotnje predvečerje, dok su se Korčulani i njihovi gosti potezali gradom, svi lagano kuhani od pritiska južine, prekinula je žestoka nevera koja se pojavila u svega desetak minuta sa zapada.

Kada se ionako već slaba dnevna svjetlost naglo pretvorila u mrak svi su shvatili što se sprema pa je nastala velika strka prema kućama, sobama, brodovima, apartmanima, kafićima i restoranima, dok su konobari skupljali stolove i suncobrane a prodavači izloženu robu.

Evo Tome nevjerne, eto što mi skine OPET ŽIV kompić; ništa ja ne izmišljam u svojim tripovima, ta ne živim u pravom LSD – tripu, sve je kako pišem i u STVARNOM BIVSTVOVANJU, a kako rekoh u nazivu jednog fotokemijskog nedavnog rada: “TKO NE VIDI DUHOVE U ZBILJI, NEĆE IH NAĆI NI NA MOJOJ SLICI’’!!! Zato mi pokušajte vjerovat i ovo! Odmah kako sam po povratku iz Korčule ušao u dvorište, na gornjoj bandi zelene oaze primijetih na tri konopa obješene najlon vrećice. U RANU ZORU (zoru, zoru, kad svane dan – De?ure(!) pjevaj to spiralno!) kesice šutkom šute, a Ja očekivao zbornu popevku Duhova i Duhica: “DOBRO NAM DOŠEL...’’ (onako neispavan i polumamuran). Međutim, naja! Ni popevke, ni duhova, ni dobrodošlice, tek doma lipo me dočekaše probuđeni sinko, moja gospođa i divno novo mezimče Mokica... E, ta je piškila od veselja, a ja se bojao da me nakon dva mjeseca mlada nova kujica neće ni prepoznat! I sve razbuđene ostavim, te namjesto njih spavat nastavim! Nu, pred sam usanak pojave mi se one najlonice! I, u komi – niti spim, niti sam budan, vidim ŽIVU SLIKU; nad sv?eže posađenom travom, brojim vrećice i u njima nalazim UISTINU MRTVE DUŠE! Imam ih ko bogati turisti velike škampe, drito na pladnju – osamnaest (18!) komada... što muških, što ženskastih... većma familijskih, ali i nekih van krvnih veza, na druge načine vezanih uza MOJ SVIJET! Ali, umor me savlada, zaćorim i zaboravim na kese, koje su zapravo trebale biti strašila za SVA TA DIVNA STVORENJA, posebice pernata i leteća, ali i kao oznaka minskih polja za naše cucke (ima i gospon psića, nažalost često na dohvat noge), a to je jedini tetak Jed?ne postavio, nit ne sanjajući da otvara KAMP ZA MRTVACE!

(Što bi uostalom jedan ING. mogao znati o duhovima, osim što s distance i podsmijehom tu i tam, iz zajebancije čita članke o parapsihološkim pojavama!).

On PUN ŽIVOTA, Ja PUN SMRTI

Isti dan navečer odem malo vidjeti svoj dragi Zagreb, o kome sam pisao sred ljeta na negrastoj Korkyri u Tino komp. birtiji, PARDON, HTIO SAM REĆI... (se kuži moj manirizam gospodine Meandar pl. Julije?)... komp butigi, i to jedini s dozvolom (nakon pojašnjenja šefu da naprosto neumijem pisati ukoliko nije pored mene zapaljena pljuga i neko piće)... tekstuljak od jedne kartuline za Vjesnik, rubričicu Zašto volim Zagreb’. Agram do svog omiljenog odredišta Kaptolske kleti, i NIKAM DALJE. Crni Kralj točen u trodecilitarske čaše, odurna pseudogotička katedrala preko puta, iz koje izlaze nenadjebive budale što nemaju kaj pametnije delat, nego slušat kukavelu popova o DRŽAVNOM ANTIALKOHOLIZMU, zgodni frajeri i djevojke u ljetnoj obleki, pokoji interesantan klošar... i kaj treba već!?! To je Zagreb, kojeg imam tak rad, ko i hrapav glas pok. glumca Glovackog (+ Gornji Grad, područje Vražjeg trokuta oko nakaradnog pseudobaroknog kazališta, & još dosta toga do Save) što i napisah u Tinu krumpirašu, samo ja kod kralja Tomislava stanem i nejdem dalje (od spomenika u krigli).

Hiii J !!! Spet razvlačim stvar! Dočekah zadnji bus Mirogojac te uz par otkačenih teen dečka i cura, te par pijanih Zombića, krenem na Breg... Šalatu, ne, već sam 100 x rekel taj stari domorodačkoljubivi naziv. I sve bi OK. – deca razmjerno mirna, zombiji tihi, šofer uinat crkvenoj bagri na 0,00 promila... do sila?ka na “mojoj’’ stanici. Tu mi, kada ode vozilo, dođe živa slika travnjaka s najlonkama, vidim je pred sobom iako do kuće imam još oko 5 minuta flaksanja. O jebo te, idite kvragu vrećuljci prokleti! Zažmirim i otvorim okeca svoja zelenkasta dva. Nema ih! OCKEJ! Ali dočekaše me u živo, u dvorištu, no ne mogu nikako niz svoje suterenske štenge a da ne prođem uz njih, a, a... osjetio sam frketaču baš kao prije nevere. Jasno – U NAJLONICAMA DUHOVI i samo su čekali moj povratak. Jasno, prvi mi se javio iz prve vrećice s prvog štrika Jadranko Kovač, korčulanski zubar kog je more bacilo pored mog sa sidrišta odbjeglog brodića, kog?nije kao mene spasio NadDuh poslavši mi preko nonića poruku da odem po cigarete. Neću dosađivati s tom spikom, uglavnom se svela na naše svakogodišnje svađe, završene tek onda kada mi iz nosa potekao slap krvi, kada mi je čovik puno pomogao, i odkada smo postali si dobri... kaj je imal protiv mene (opet)... niš, samo mu je bilo krivo što nisam sa njime plivo!!! Tj. on PUN ŽIVOTA ne živi više, a Ja PUN SMRTI sam živ. Tu su bili i druge kese štono jedva dočekaše da krenem dalje! Tata: “Uvek sam ti govoril – voli more drš se kraja!’’ Odgovor: “Jebo te kraj! ?VE JE BESKRAJNO’’! Baka, ponajdraže biće iz djetinjstva: “Jožek, tak sam sretna da te vidim i da su mi tvoji mama i tata rekli kak je s tobom najlakše komunicirat iz vrećica’’. Razgalio sam se, zvao je na čaj, kavu, štogod želi, no ona mi rekne – drugi puta, kada ne bude takva gužva i kada ćemo moć na miru pričat o tome kako mi je za Božić ujutro donosila svoje kolače u krevet, und, nezaboravno razrijeđeno mirišljavo kuhano vino! Na brzaka se oprostim sa zadnje dvije vrećke... jedna plava, druga roza, par koji se ljubio i pod stare dane kao u vrijeme začetka ljubavi, visio je na užetu u vidu dviju zagrljenih najlonica. To su bili barba Drago i teta Albina iz Praputnjaka, a u duetnom nadvikivanju barba je bio glasniji (jer ko 1. kapo makine nagluh, jako je vikao i prije, pa mu je to ostalo u ?avici i sada POSLIJE SMRTI): “Znam sve o motorima, dobro si prošal, Đilato će ti sredit Yanmar, ne brini, nema bolje makine za male brodiće’’! I, sav vriti konačno pozdravim duhove u vrećicama, aš ni samo tak drugovat s onima ODOZGO; prođem bez pada stepenicama, dojdem mado ter najdem prekrasnu poruku... il je to bilo koji dan poslije, da, poslije, pošto je tada kompanjon Komp bio na liječenju... no nema veze dan simo, noć tamo... bitno je da sam uvjerio čitateljstvo kako ne lažem, već “hemingvejski’’ pišem malte ne dokumentaristički  (jesam li??)...

OLIMPIJADA NA ŠKOJIMA

Krunoslav STIPEŠEVIĆ – Stipe, poslao mi je snimku ptičica, s nazivom u atačmentu: “MALE LASTAVICE NAM SE SMIJU’’. Od tada lakše izlazim na kraj s najlon vrećicama, jer mi to sasvim osvježi sav “sumornistički’’ realizam. I prisjetim se, svih tih dragih osoba, koja su mi u crnoj korčulanskoj situaciji ipak učinila da, bar u par navrata i Ja dobijem osjećaj kako sam na odmoru a ne umoru.

A, što-kaj-ća je s tim lastavicama bilo? Opet moja 100% gluhoća nije shvaćala sva zbivanja, a kamoli čula pjesmu. Daklem, kako rekoh prošli puta, bila je OLIMPIJADA NA ŠKOJIMA... JA, u pobjedničkoj ekipi art društva & com. No s minimalnim učinkom (BITNO JE  imat volju!!!). Došao primjerice na boćanje iz birtije, samo da pokažem da nisam pijan, ta vozim brod s deset ljudi (ha, popeki, kaj ne protestirate protiv toga!!! I na moru je 000,000 posto, no kada bi se tog pridržavali, propao bi nautički turizam... a to nam je, iako ga mrzim kao i sav turizam u globali, veći i?vor prihoda od vašeg LAGANJA I NERADA na kojeg mi porezni janjci samo trošimo, a pizdin dim dobivamo... auf, opet SKRETNICA!)... smirizacija... da nastavim, primim boću i važno pogodim najbolje pozicioniranog, pojma nemajuć da je to moj pajdaš... i hitim ga ća...

DODJELA MEDALJA u “Faktor – vili’’ u Javić. Uz kolajne od čepova pive (rekoh to prošli put, nisu me izludile vrećice, znam kaj pišem!). Sve bi ko na pravim olimpijskim igrama.... (a sada što nisam zapisao!)...(J) hahaha! Sviralo je nešto, mi se zekali ko da je himna, ja stavio ruke – jednu na srce, a drugom se vatao za muda (ko da sam pravi HR sportaš). I tek sada zamolih Jedinu da mi točno objasni u čem je bio štos,  jer moja je nepamet i cuga i ostalo – napola sjećanja. Napisala mi kako ne bi bilo z?bune:

“Stipe je u Njemačkoj našao u staretinarni gramofonsku ploču na hrvatskom. Mora biti negdje (po mom računu) oko tridesetih godina. Glas, melodija, tekst (“LASTAVICE NAM SE MALE SMIJU’’) sve je za umrijeti od smijeha. Netko je tvrdio da je to Ivo Robić, al meni izgleda nemoguće, a i Fak je potvrdio moju sumnju...’’ Tko zna, ne čujem, al nazvat ću Iveka, ma kolko ga ko stari roker mrzio, njega (i u doba pred-periknog stanja) i njegovo izigravanje Sinatre, i pjesmice na koje su padale šiparice. Morti bu štel s menom spikat, Ak neće, možda mi uspije kod nekog drugog iz te pederske škvadre (oprostite homići, to?je samo figurica, a ne vrijeđanje vas)... prezir prema kojekakvim Robićima, Novoselima, Kljakovićima i slikovitim majmunima, koji su mi zagorčavali dječačke nedjelje, dok su starci, u pred TV-eri slušali radio emisiju Po Vašim željama. Nemam nimalo sentimenta prema tim ljudima, za njih bi pjevao navijačke stadionske pjesme... izuzevši pevca “Lastavica’’.