Kulturni preporod Šibenika nastavio se premijernim ovoljetnim izdanjem novog festivala SuperUho, ponovno ambicioznog projekta Mate Škugora i suradnika iz nekadašnjeg organizacijskog tima festivala Terraneo
***
U Šibeniku je održano prvo izdanje festivala SuperUho koji su ljudi, u šali, zvali “Škugoreo”. Paralela s prvim Terraneom nameće se zbog istog grada, istog organizatora u liku Mate Škugora, te u istoj vrsti glazbe i publike koju festival privlači. Budući da su Terraneo preuzeli novi vlasnici, bilo je za očekivati da će Škugor nastaviti isprobanu formulu, ali pod drugim imenom. Međutim, prvo SuperUho bitno se razlikuje od prvog Terranea koji je održan 2011. godine, a kroz tu usporedbu možemo naslutiti i koliko se Šibenik promijenio u tom periodu.
Iako na Terraneu nisu nastupali “mainstream” izvođači te iako festival nije zamišljen kao masovni događaj, ipak se može reći da je to po svojim proporcijama i ambicijama bio velik festival. Održao se na prostoru bivše vojarne “Bribirski knezovi” na kojem su se nalazile tri pozornice, dva hangara za DJ-e i kamp. Festival je trajao pet dana, a uz glazbeni program imao je i popratni ekološki program. Kroz vojarnu je naposljetku prošlo najmanje 35.000 posjetitelja (Slobodna Dalmacija, 15. 8. 2011.) i Jutarnji list je pomalo senzacionalistički, ali ne bez temelja, nazvao Terraneo Škugorovim “životnim projektom” (JL, 1. 8. 2011.)
Nekoliko godina kasnije, SuperUho se održava na pristaništu TEF i Gradskoj plaži Banj. Festival ima dvije pozornice, plažu i manji kamp. Traje tri dana, manji je broj izvođača, manje je posjetitelja, a manje je i šire pozornosti koju je Terraneo privlačio i kod dijela javnosti koji nisu nikad čuli, niti su željeli čuti za The National ili The Fall. O razlici u cijeni, veličini i produkciji festivala govori podatak da je, kako Škugor navodi, “samo spajanje Terranea u struju, znači bez one glavne glazbene tehničke produkcije, koštalo koliko cijeli projekt SuperUha.” (Šibenski portal, 5. 7. 2014.) Popratni program je daleko slabiji; veći je i naglasak na lokalnim bendovima (mada su nastupali i atraktivni strani izvođači). Stoga je SuperUho više nalik drugim Škugorovim festivalima poput Žednog Uha ili NO Jazz Festivala: radi se o manjem festivalu koji privlači alternativce, a ne cijeli grad. I odlično je što takav festival postoji u Šibeniku.
Ovdje dolazimo do pitanja – kako to da se SuperUho uspjelo održati u Šibeniku? Dok je jasno da će gradska vlast podržati Terraneo, veći festival koji je privukao strane posjetitelje, bilo je manje očekivano da će podržati SuperUho koje nema takve turističke ambicije i koje je usmjereno na lokalne slušatelje alternativne glazbe. SuperUho je u prvih mjesec dana prodalo trećinu svih karata u Šibeniku, što znači da je više Šibenčana kupilo kartu za SuperUho nego za prvi i drugi Terraneo (ibid.) Mada je teško razdvajati i donositi konačne sudove, čini se da SuperUho ima veći naglasak na kulturnoj vrijednosti za lokalnu zajednicu, nego na turističkoj vrijednosti grada.
Kada u kontekst ubacimo i djelovanje kluba Azimut, sve veću alternativnu šibensku glazbenu scenu, pa čak i djelovanje nove gradske knjižnice, možemo primijetiti da se u Šibeniku razvija kulturna scena, nevezana uz turističku ponudu grada i profit, i to sve uz gradsku potporu. Naposljetku, Škugor nije organizirao Terraneo u Šibeniku tek zato što je to “njegov grad”, nego zato što je shvatio da će mu šibenska vlast dati potporu koju više nije mogao dobiti u Zagrebu. Ta potpora se, unatoč političkim promjenama, održala, pa čak i povećala, sudeći po većem broju koncertnih lokacija i većem broju festivala. Stoga ne čudi što Škugor razmišlja o premještanju NO Jazz Festivala iz Zagreba u Šibenik (ibid.).
Lijepa priča o šibenskoj kulturi i decentralizaciji zemlje (bar u vidu alternativne glazbe) ujedno je i pokazatelj da zagrebačka vlast daje sve manju potporu lokalnoj alternativnoj kulturi. Dok Šibenik otvara prostor, Zagreb ga zatvara. Valja stoga vidjeti hoće li sljedećih godina doći do “izljeva mozgova” iz Zagreba u Šibenik i druge gradove. Ako ostali mladi glazbeni organizatori krenu istim putem, možemo lijepo zahvaliti kako Mati Škugoru što je (opet) otvorio put, tako i zagrebačkoj vlasti koja je kulturi dala poticaj – da ode negdje drugdje.
(Luka Ostojić)
***
Fetivi Šibenčanin Mate Škugor ponovno je uspio! “Žednouhi” organizator festivala, koncerata i klupskih događanja nije se predao nakon što je njegov izvorni ljetni vašar Terraneo silom prilika skrenuo u smjeru s kojim se više nije mogao poistovjetiti, već je brže-bolje Šibeniku podario novi glazbeni festival, ali još intimnijeg karaktera i sa svojevrsnim “lo-fi” identitetom (što, naravno, ne znači da zvuk i ostale tehničke datosti nisu bile u potpunosti “hi-fi” i k’o po špagi – zar se s takvim organizacijskim kredibilitetom nešto drugo i može očekivati?). Za razliku od Terranea – koji se smjestio na pola puta od Šibenika do Solarisa i Zablaća, u povelik prostor bivše vojarne Bribirskih knezova, Superuho – novo čedo Škugora i njegove ekipe odvijalo se od 3. do 5. kolovoza u samom gradu Šibeniku, među temeljito očišćenim ruševinama nekadašnje Tvornice elektroda i ferolegura (TEF), te na novouređenoj gradskoj plaži Banj.
Mjesta radnje nipošto nisu nevažna, jer simboliziraju pod; a) polaganu prenamjenu bivših industrijskih i vojnih kompleksa u žarišta egzotične turističke ponude grada, i to s dobrodošlim “urbanim” predznakom; i pod b) postupno pročišćavanje Šibenskog kanala i Kanala Sv. Ante, koje je prve plodove donijelo nekako za vrijeme prvog Terranea, a danas podrazumijeva pretvorbu neposrednog šibenskog priobalja iz deponija za industrijski otpad u živopisno okruženje gdje se domaći i gosti mogu mirno brčkati među ostacima ostataka nekadašnje žile kucavice grada. Šalu na stranu, što god mislili o bezuvjetnoj transformaciji svih dalmatinskih gradova u umivene meke uslužno-ugostiteljskih djelatnosti, činjenica jest da Šibenik, pa makar na tim temeljima, posljednjih godina proživljava svojevrsnu kulturnu renesansu. Zgodno je primijetiti i datumsku simboliku SuperUha, jer se posljednji dan festivala održao mitskog 5. kolovoza, na Dan pobjede i domovinske zahvalnosti ili popularno Dan Oluje. I dok su u Čavoglavama grmjeli neizbježni Thompson, “kumovi” Bulić i Škoro i županjska Opća opasnost, a u publici stajala birana imena poput Daria Kordića, Željke Markić i biskupa šibenskog Ante Ivasa (kojem ćemo kasnije posvetiti par redaka), na SuperUhu je bristolski elektronski duo Fuck Buttons svojim bučnim majstorijama otjerao zle duhove. Mada u Čavoglave i dalje odlazi neusporedivo više ljudi nego na opskurna imena otočke elektronike, čini se da se šire i krugovi poklonika novih sadržaja u Šibeniku. No, krenimo redom.
Glazba u prvom planu Tijekom sva tri dana SuperUha glazba je u potpunosti bila u prvom planu, što je donekle zasmetalo one koji na ljetnim festivalima očekuju i neke dodatne sadržaje za pokrivanje praznog hoda između izvođača, no ovdje je jednostavno bila riječ o festivalu za glazbene sladokusce na kojem je sve drugo bilo opravdano podređeno glazbi, ali i nekim bendovima. Točna su već zapisana zapažanja da je veća od dvije festivalske pozornice bila prevelika za sve bendove; osim za The National, koji su prvu večer festivala održali čak treći uzastopni koncert u Šibeniku, i to ponovno (priča se) vrlo posjećen. Premda njihova glazba nije moja šolja čaja, odlučio sam im napokon pružiti priliku i moram priznati da su zvučali odlično, ali se emotivni intenzitet koncerta gasio kako je svirka odmicala, jer je za takav tip glazbe naprosto trajala predugo. Zbog toga su se neupitni vrhunci koncerta pomalo utopili u ritmu koji je postupno postao zamoran. No, na stranu to, za svaku pohvalu je posvećenost benda i spremnost da izgori na koncertu bez obzira na prostor i publiku.
Niti Black Lips, garažni divljaci iz Atlante u Georgiji, nisu bili onoliko ludi koliko se škvadra koja ih je već vidjela klela da mogu biti, iako je sama svirka bila i više nego dobra. Titulu mistera simpatičnosti festivala nedvojbeno su zaslužili kada su na frendove usrdne komplimente poradi nastupa odgovorili lakonskim pitanjem: “Yeah, yeah, but do you have any drugs?” Ako nisu uspjeli pronaći ljute droge, nadamo se da su se, kao i svi ostali, rasturili do kraja na koncertu beogradskih Repetitora, koji su silinom svoga zvuka doslovno pomeli sve pred sobom. Navodno ni svita The Nationala nije mogla vjerovati da jedan žgoljavi momak i dvije “twenty-little-something” djevojke mogu svirati s takvim intenzitetom, a mi koji smo na njihove eksplozije energije već navikli možemo samo zaključiti da im je ovaj nastup bio jedan od jačih. Na drugom su stejdžu raju uveseljavali zagrebački prog-rockeri Seven That Spells i provjereni partijaneri ABOP, koji uvijek dobro dođu kada razuzdanom plesnom glazbom valja uravnotežiti rock pleme nekog festivala. Najhrabriji plesači, kao i oni koji su morali čekati jutarnji brod Tijat za povratak na šibenske otoke, junački su izdržali do jutra đuskajući uz repertoar DJ-a Gdina Smeđeg Šećera i Mr. Dirty Harrya, koji je mogao biti žešći i raznovrsniji.
Monolitni Zemljani i razigrani reperi Drugi dan festivala bio je udaran, barem što se autora teksta tiče. “Drone-metal” legende Earth iz Seattlea (prikrpana žanrovska ladica tek površno zahvaća svu širinu zamaha njihove glazbe) prikladno su svirali dok se dan pretvarao u noć, i premda njihova eksperimentalna glazba po naravi stvari nikada neće zadobiti širi krug poklonika, mislim da su nastupom na Superuhu zainteresirali i one koji su tek naćulili uši. Mamutski spor i monumentalan ritam instrumentalne trojke koju čine Dylan Carlson na gitari, Adrienne Davies na bubnjevima i Bill Herzog na bas-gitari bio je upotpunjen pastoralnim prijelazima karakterističnima za posljednji diptih albuma Angels of Darkness, Demons of Light Pt. I & II, a kad se “Zemljanima” kao vokal pridružila fantastična Rabia Shaheen Qazi iz sljedećeg benda Rose Windows, svirka je dosegla ljepotu kakva se rijetko čuje i nije ju gubila sve do kraja. Nota bene, upravo su se mnogoljudni Rose Windows, relativno friški bend s vrlo dobrim debitantskim albumom The Sun Dogs, objavljenim 2013. za kultni Sub Pop, pokazali najvećim iznenađenjem festivala. Njihov psihodelični izričaj u kojem se paralelno isprepliću svjetlo i mrak ne djeluje tek kao panoramski prikaz američke glazbene prošlosti, već i kao hrabar pogled u neizvjesnu budućnost. Kužeri koji su se posvetili veteranu “americane” Howeu Gelbu i njegovom pratećem bendu tvrde da su itekako opravdali svoju reputaciju, dok su za mene nakon Earth i Rose Windows tu večer postojala još samo dva benda: zagrebački stoner prvoborci Cojones i slavonski duo Kandžija i Toxara (Osijek/Donji Miholjac) sa svojim Golim ženama (kultni post-punk istraživači Tuxedomoon iz San Francisca održali su svojevrsnu kombinaciju “spoken-word” performansa i avangardnog glazbenog koncerta, što je svakako bilo zanimljivo, ali i primjerenije nekom tamnom kazališnom prostoru nego ljetnom festivalu). Dok su Cojones očekivano razbili, prava je štala uslijedila kad su se na manju binu popeli Kandžija, Toxara i Gole žene koje (bez pretjerivanja) zvuče kao Beastie Boys u naponu snage, kada su zbog Check Your Head (1992.) ponovno uzeli instrumente u ruke. Verbalno razigravanje između Kandžije i Toxare na hrvatskoj sceni, čini mi se, trenutno nema premca, i mislim da je opravdano reći kako se štafeta domaćeg hip-hopa iz Splita zasad preselila u Slavoniju. Tragikomično urnebesni Donji Miholjac s razlogom je bio hit (prošle) godine, a dečki pokazuju da su i na sceni podjednako jaki kao i u studiju sa “sampleovima”. Ukratko – kapa dolje!
Zahvaljujući prazničnom voznom redu, brod za Zlarin kretao je dovoljno kasno da na šibenskoj rivi u ranu zoru stignemo spontano popiti dugu kavu s Dylanom Carlsonom, nakon koje smo se rastali kao dugogodišnji prijatelji. Simpatični Carlson nedvojbeno izgleda kao stari metalac koji je prošao sito i rešeto, ali je svejedno jasno da je čovjek pristupačan i voli se družiti sa svojim slušateljima. Žovijalni razgovor kretao se od tema kao što su Tito i Jugoslavija, političke prilike u Seattleu i NBA liga, pa nam je pri kraju po prvi put bilo iskreno žao što se vraćamo na otok (nepoznat osjećaj kojeg smo vrlo brzo uškopili kupanjem i roštiljem). Mada sam posljednjeg dana festivala funkcionirao na pola snage, disciplinirano sam pogledao većinu bendova, a izdvojio bih zadivljujuću ikonoklastičku gotiku princeze tmine Chelsee Wolfe i njezinog brutalnog benda, tijekom čijeg se nastupa, što bi rekao Mišo Kovač, more spojilo s nebom, ali u maniri prijetećeg antičkog proročanstva. Zadivljujuće su iskustvo bili i Fuck Buttons, neformalni predvodnici Hartere 2010. godine, koji su monolitnim zidovima buke neke prestrašili, a druge zaintrigirali, no oni koji su njihov nastup s guštom upijali su ispod slojeva i slojeva distorzije mogli osjetiti pulsirajući “beat”, ali i suptilne melodije. K tome, nakon dva dana uglavnom rock glazbe, malo divljačke elektronike uopće nije bilo naodmet! Gužva koja se pred Fuck Buttons naposljetku stvorila pokazala je da je većina ljudi bila podjednakog mišljenja.
Budući da sam bio smješten na otoku, neke sam sadržaje nažalost propustio, poput dnevne akustične pozornice na plaži na kojoj su svirali vrijedni bendovi FOR, Nikol, Luka i Vedran i drugi, a zaobišla me je i odbojka na pijesku, džabe škola surfanja i zezanje u Šešuli. Drugim riječima, popratnih sadržaja za posjetitelje i kampere očito je bilo, iako su bili rezervirani za dnevni ritam, dok je noću fokus bio isključivo na glazbi, što je zapravo razumljivo kad je Mate Škugor u pitanju. S druge strane, bilo je pritužbi na uređenje i funkcioniranje kampa, čemu nisam osobno svjedočio, no ako je to točno, nije dobro, jer je nekadašnji organizacijski tim Terranea dosad već trebao prikupiti dovoljno iskustva po tom pitanju. Bez obzira na logističke propuste i svakodnevne poteškoće koje je katkad nemoguće izbjeći, te DJ postave koja će dogodine morati biti mnogo jača, jezičac na vagi na strani je organizatora – publike je bilo i više nego dovoljno za festival tako malog kapaciteta, a svakog se dana moglo čuti zaista napretek izvrsne glazbe. Ali...
U ovom slučaju, zlokobno “ali” ne ide niti na dušu organizatora SuperUha, niti uprave Azimuta, bratskog kluba festivala koji je funkcionirao kao njegov press centar, pa čak sasvim ni na pleća gradskih oca Šibenika, već u politički i svjetonazorski CV nekih pojedinaca koji, uz nedužno poštovanje, ne razumiju ama baš ništa. Tako se biskup Ante Ivas sa svog božanskog pijedestala potrudio zamračiti radosnu atmosferu šibenskog kulturnog ljeta, tužakajući vlasnike Azimuta Tomislavu Karamarku, ovozemaljskom predstavniku njegovog šefa, kako bi ubrzao politikantsku eutanaziju lokalne alternativne kulture, za koju gradska vlast očito nije bila dovoljno zainteresirana prema Ivasovim kriterijima. Neposredan povod Ivasovom “drukanju” bila je navodna nesnosna buka s ljetne pozornice Azimuta na livadi ispred kluba, što je notorna laž ako znamo da su na njoj nastupali mahom izvođači suptilnijeg izričaja poput Nine Romić, u čijoj su svirci podjednako uživali klinci, penzioneri i roditelji s malom djecom. Ipak, pater Ivas dokazao je svoju moć kad je njegova prijava omiljenoj stranci (a ne policiji!) rezultirala policijskom racijom u Azimutu u subotu, 23. kolovoza, kada su vlasnici kluba bezrazložno privedeni, pa naredni dan pušteni. Kako bilo, prilike su se zahuktale, a sada je na Šibeniku da još jednom pokaže u kojem smjeru zaista želi ići. Do zaključenja ovog broja primili smo vijest da će se u ponedjeljak 25. 8. održati prosvjed podrške Azimutu i “novom” Šibeniku uopće, za koji se nadamo da će polučiti željeni rezultat, te da ni drugo SuperUho neće biti dovedeno u pitanje.
(Bojan Krištofić)