#440 na kioscima

16.3.2016.

Daniel Batliner  

Moj put za Kikindu

Donosimo izbor kratkih priča s festivala Kikinda Short koji se održao od 1. do 4. srpnja 2015. u Kikindi, Zrenjaninu i Beogradu


Bio sam pun nekakvog uhićenja, ipak je Lihtenštajn prvi put bio zastupljen na Festivalu kratke priče u Kikindi. No, nisam bio jedini Lihtenštajnac, već jedan od troje. Leteo sam sām jer, za razliku od ono drugo dvoje, ja sam želeo da letim do Beograda kompanijom Svis jer Svis deli besplatno čokoladice, a posada vas pozdravlja svojim ljupkim, ali dominantno švajcarskim akcentom na engleskom jeziku. Na aerodromu u Cirihu se pak ispostavilo da neću leteti sām, Ana je propustila onaj raniji let jer je zaboravila svoj pasoš. "Nisam znala da je potreban pasoš da bi čovek leteo", opravdavala se ona. U avionu sam ipak sedeo sām, mislim ne sām, samo ne pored Ane nego pored neke žene srednjih godina. Gde putujem, pita me ona. Njen nemački je s izvesnim akcentom, ali ga ja ne mogu svrstati ni u jedan jezik.



"Kikinda", kažem i pritom se cerim preko celog lica.

"Kikinda?"

"Da, Kikinda."

"Šta je to uopšte?"

”Jedan mali grad na severu Srbije.”

”Zbog nečeg posebnog, ili, zašto čovek uopšte tamo treba da otputuje?”

”Tamo imaju jednog mamuta”

”Zašto bi neko uopšte imao mamuta?” Nisam bio sasvim siguran da li me ova žena želi zavitlavati ili je bila ozbiljna postavivši mi ova pitanja pa sam zato pokušao ozbiljnim glasom da joj odgovorim.

”Nemam pojma. To Vam mogu reći tek kad budem bio tamo.”

”Kako se zove?”

”Molim?”

”Kako se mamut zove?”

”Nemam pojma. Kika, ili nekako slično tome.”

”Ko još, dođavola, mamutu dā ime Kika?”

”Ne zove se stvarno Kika. Samo sam smislio neko bezvezno ime kako biste me napokon ostavili na miru”

Kako sam kasnije saznao, mamut se zaista zvao Kika. To je zaista bezvezno ime. Mimo toga sam uživao u tom malom gradu koji ima stanovnika koliko cela moja zemlja. Tu je postojao nekakav učenički dom, s čijim sam prijatnim osobljem rado razgovarao, ali sam tek trećeg dana shvatio da oni ne govore ni reč engleskog jezika. Kratko sam se čudio tome što smo se tako dobro razumeli. Dva popodneva sam proveo na javnom gradskom bazenu, na kom su se mladi Srbi ponašali isto toliko stisnuto koliko i mladi Lihtenštajnci na našem otvorenom bazenu – da, govorimo o jednini, jer imamo jedan jedini otvoreni bazen u celoj zemlji. Imao sam čitanje u Temišvaru i u povratku je naš vozač na pitanje carinika da li ima šta da prijavi, odgovorio: “Samo pisce.”



Na povratku za Lihtenštajn sam zaista bio sām, dobro, ne baš sasvim. Osoba pored mene je lice pokrivala novinama. Malo nakon poletanja glas sa stranim akcentom, koji nisam uspevao da svrstam, upitao je: “I? Kako se mamut zove?”

“Kika”, rekoh pokunjeno.

“Baš bezveze, jel’ da? I sad letite natrag kući?”

“Da.”

“I gde ste kod kuće?”

“Lihtenštajn.”

“Liiiktenstiin?”

“Ne. Lihtenštajn.”

“Liiiktenstiin?”

“Znate šta? Da, Liiiktenstiin.”

“Znači, Nemačka?”

”Molim?”

”Jeste li Nemac?”

”Ne. To je suverena država.”

”Nije Nemačka?”

”Nw. Lihtenštajn.”

”Ah. Mislila sam da je Nemačka.”

«Ne, nije.»

«I gde se nalazi?»

«Između Švajcarske i Austrije. Prilično je mala.”

”Aaah. Znam, mi to zovemo Luksemburg.”

”Ne, nije Luksemburg.”

”Jeste li sigurni?”

«Da li Vi želite mene da zavitlavate?»

”Ja pre mislim da Vi mene želite da zavitlavate. Ne verujem da takva zemlja postoji.”

”Ali postoji.”

”Oh. Mislim da znam koja je. Kada sam putovala kroz Evropu prošla sam na putu iz Nemačke ka Francuskoj kroz neku malu zemlju.”

”To je sigurno bio Luksemburg.”

”Upravo, na to sam mislila.”

“Ali ja nisam iz Luksemburga.”

“Vama čovek zaista ne može da udovolji.”

Tako se naš razgovor naprasno prekinuo.

S lepim sećanjima vraćao sam se kući.

 

S njemačkog prevela Maria Glišić.

 

Daniel Batliner (1988.) lihtenštajnski je književnik i dramski pisac. Napisao je nekoliko uspješnih drama koje su postavljene u Lihtenštajnu i Švajcarskoj. Često je i sam bio na pozornici kao komičar, moderator ili glumac. Jedan je od organizatora Literatursalon, platforme za pisce iz i oko Lihtenštajna. Njegova kratka priča "Monolog nezadovoljnika" objavljena je u američkoj antologiji Best European Fiction 2013. Dobio je nagradu Prix Kujulie za mlade umetnike u Lihtenštajnu 2012. godine.

preuzmi
pdf