#440 na kioscima

2.4.2015.

Nenad Perković  

Čudna šuma - Mrtvi zid

Krvna slika između predsjedničkih i parlamentarnih izbora na uzorku Živog zida


Protekli predsjednički izbori, napose pripetavanje u drugom krugu, pokazali su (opet) groteskno lice suvremene demokracije. Svi ti milijuni za jeftini politički lunapark, medijsko zagušenje u besmislenim “sučeljavanjima”, analize ničega, komentari nikoga... spretan kazalištarac mogao bi lako postaviti neko novo Kraljevo naprosto tematizirajući rad i djelovanje izbornih stožera. Jedina neobična pojava, i naznaka zanimljivijih izbora za Sabor, bio je momak u studentskom kaputu s dvije, tri tisuće kuna u džepu koji je odnio glas svakog šestog birača. Pojava neobična u našoj Čudnoj šumi i svračjem zakutku, odjek i zakašnjeli europski trend ideološki nedefiniranih političkih pokreta i građanskih akcija.

 

Trešnjevačko mališanstvo Dečko je, riječ je o Sinčiću, zacijelo fašist. Ta olaka etiketa također je europski trend, no u nas je obojena posebnom intonacijom indolencije; izražava potpunu nemaštovitost ljevičara, dugu tradiciju još od povratka iz šume četrdeset pete. Generacije već slušaju o fašističkom neprijatelju, davno nakon što je isti pokopao sve svoje nade u srušenom berlinskom bunkeru. A zašto je fašist? Ne toliko zbog onoga što radi i govori, više stoga što je jasno da nije mladi ljevičar. Tim bi se statusom mogao podičiti, nakon određenih inicijacijskih praksi koje su kod njega izostale, kad bi cuclao pivu u Krivom putu, dangubio po močvarama i medikama i mlatio praznu slamu o Kardeljevu socijalističkom samoupravljanju i demokratskom centralizmu, kako to radi poštena mlada inteligencija. Umjesto toga, on je discipliniran, uporan i radišan – joj, to je sve tako iracionalno, mora da je desničar najgoreg tipa. U svakom slučaju, uklapa se u kvadraturu kruga oko kojeg lijevi svjetonazor lomi glavu već desetljećima: ne znaju kako povezati (samo)disciplinu s racionalnom inteligentnošću. Mora biti nešto fašistoidno u ljudima koji su u stanju organizirano i uporno pružati otpor režimu i nepravednoj državi blokadom deložacija vlastitim tijelima, a potom skupiti potpise i istaknuti predsjedničkog kandidata. Da su pošteni hrvatski ljevičari, a samim time racionalni i uopće relevantni domaćim opinion makerima, bavili bi se drugim stvarima, recimo, kao mlada antifašistička fronta, organizirali bi izletničke šetnje Crvenom Trešnjevkom u subotnja popodneva, evocirali tekovine partizanske ilegalne borbe i radničkog pokreta, kasnije stavljali sličke na fejs sa puno srčeka.... Takvo “prošćenje” je, dakako, potpuni politički kretenizam, no barem je pod svijetlim stijegom antifašizma, stoga lijepo, dobro i napredno, za razliku od golorukog suprotstavljanja kordonima specijalaca pri ovrhama i deložacijama očajnih, pauperiziranih domorodaca, što nije drugo nego pokušaj prakticiranja teorije zavjere kroz prozirni populizam, a što bi drugo bilo...

Zašto je tako teško oprostiti se od marksizma, ostaje tajnom. Naime, da nam je Marx suvremenik, bio bi jedan od vodećih teoretičara zavjere i gostovao bi kod Alexa Jonesa ili u nas kod Kreše Mišaka sa svojim čudnim urotničkim i ezoterijskim idejama s ruba znanosti. “Znadete”, frfljao bi kroz bradurinu kao kakav stari akademik, “postoji zavjera jedne skupine ljudi, ja je zovem vladajućom klasom, ona želi porobiti sve ostale”, migao bi sitnim očicama.

“Kako?” pitao bi Mišak.

“Postoje tajne ezoterične sile koje upravljaju svijetom, zovu se dijalektički materijalizam! Ljudi se povinuju tim materijalnim silama kroz hod historije u stalnoj tenziji između proizvodnih odnosa i proizvodnih snaga, i kada jedna klasa ovlada tim silama kroz eksproprijaciju... sve vodi prema revoluciji. To je nepobitna eshatološka činjenica! Do sad su mnogi gledali u kristalnu kuglu, ali su krivo interpretirali...”

Pogledamo li iz današnje perspektive pobliže taj korpus “znanstvenog socijalizma” kojim su nas tako zdušno masirali “od vrtića do doktorata”, ne vidimo puno više od teorije urote, samo bez guštera i izvanzemaljaca. Drugim riječima, komuniste su dugo razni režimi proganjali i ubijali, da parafraziram čuvenu tezu, a radi se o tome da ih se strpa u ludnicu.

 

Čarobne riječi Sinčić i njegovi upotrijebili su dvije čarobne riječi: “lustracija” i “povrat”. One su im omogućile da momak s dvije tisuće kuna u ofucanom studentskom kaputu osvoji 16 posto biračkog tijela i da najave svoja sigurna mjesta u budućem sazivu parlamenta. Na stranu sad raspravu o težini i realnosti iza tih riječi, no one su činile okosnicu njihove kampanje pa ih tako treba i uzimati. Čarobne riječi ni za kakvu smislenu politiku sigurno nisu i ne mogu biti: “Trešnja je crvena”! Mogućnost lustracije i povrata privatizacije učinile su da autsajderi postanu potencijalno opasni, ergo “fašisti”.

Ali te čarobne riječi opetovane u kampanji dovode nas do paradoksalnog pojma populizma. Što s tim? Je li on dobar, ili loš? Kako u revoluciju bez agitpropa? Kako pak, s druge strane, ostati autentičan ukoliko pribjegnemo agitpropu? Što zapravo ljudi žele čuti? Jednom kada smo to ustanovili, pitanje je zašto? Nadalje, ima li načina da ih uvjerimo da žele ono što želimo da žele? Sva su ta pitanja praktično iskušavana tijekom bliže i dalje prošlosti i testirana na većim ili manjim masama. Problem je, međutim, uvijek financijski. Revolucija košta. Po tome je, između ostalog, slična svakom drugom ratu. Rat je uvijek skup, i ne isplati se bez ozbiljnog profita. Da bi se ozbiljno profitiralo, potrebno je ozbiljno ulaganje, prema tome, bez financijera revolucije nema valjane revolucije, što je paradoksalno kada se snatri o klasnoj revoluciji. Onaj čuveni buržuj i tvorničar užadi koji će posljednje uže prodati drugovima iz centralnog komiteta kako bi ga o nj objesili, naime, ne postoji; on je samo lik iz bajke s marksističkog ruba znanosti.

Drugim riječima, možeš ti blokirati fakultete i deset godina, od toga ništa, dok nema novca. Ideja sigurno nema. Slobodnomisleća ljevica pati od pomanjkanja imaginacije oduvijek. Teško je lebdjeti slobodnomisleće. Nema centralnog komiteta negdje tamo daleko u Moskvi koji će ti kazati što i kako slobodno misliti. Hitler je ušao u parlament na izborima osvojivši većinu, ali zaboravljamo da je dovoljno glasova za kancelarski mandat dobio uz obilnu i presudnu pomoć – komunista. Ta nekritička ljubav prema socijalističkoj braći nacionalističkog predznaka trajala je sve do napada na Sovjetski Savez, i tek se tada, Staljinovim befelom, jer je vrag odnio svaku šalu, pojavila parola o antifašizmu. Evo je, traje do danas.

Tko je onda taj mladac i ta ekipa, koja će nesumnjivo ući u parlament? Nije liberal niti socijaldemokrat ili zeleni s figom u džepu bankarskog lobija, nije prominentni sudionik šminkerskih festivala nove ljevice i nikad nije nastupio na FALIŠ-u bajajući o tome kako bi deseci tisuća ljudi opet morali raditi u tri smjene u smrdljivim tvorničetinama kao nekvalificirano roblje, za siću, čitav svoj radni vijek, nešto što ne bi poželio ni neprijatelju, a kamoli klasnom prijatelju. Nije ništa od toga, a htio bi biti politički čimbenik? Tu, kod nas, u Hrvatskoj?

Pa da, mora biti fašist. Pred zid s njim! I to ne pred neki sumnjivi živi zid, nego pred mrtvi zid krepane lijeve političke imaginacije

preuzmi
pdf