Na Picassa ili na pivo?

Svojedobno sam se smatrao fanatičnim posjetiteljem muzeja i galerija. Došavši u neki grad, od jutra do mraka sam, bez ručka i pravog odmora, posjećivao izložbene prostore i umjetničke spomenike; zapravo povremeno to još radim. Zato me je događaj, o kojem namjeravam pisati, i samoga iznenadio. Prije nekoliko godina sam se, naime, uputio na izlet u München. Jedan od glavnih ciljeva tog izleta bio je posjet prilično velikoj izložbi Picassovih kasnih radova koju se tada tamo dalo vidjeti. Međutim, nakon što smo izašli iz autobusa, nisam se uputio prema izložbenom prostoru, nego sam skoro automatski skrenuo u sasvim drugom smjeru. Iznenada mi je nešto bilo važnije od razgledavanja umjetnina zbog kojih sam zapravo i krenuo na izlet.

U Münchenu je gostiona koju sam mnogo puta posjetio (i još je posjetim, kad god se tamo nađem). Stvarno nije ništa posebno; nema ni istaknutu povijest, ni sjajnu ili drevnu unutarnju opremu, ni posebno raskošan jelovnik. Jednom riječju, obična minhenska gostiona kakvih u tome gradu ima na pretek. Ali za mene je od prvog slučajnog posjeta to posebno mjesto. Tamo se, naime, strašno dobro osjećam. Čini mi se kao da se u njezinu ozračju mogu potpuno opustiti, zaboraviti na napetosti, da sam nekako lakši.

Usporedba užitka u dva doživljaja

Bez previše premišljanja sam se dakle uputio tamo, posjediti kojih sat i opet uživati u toj neobičnoj atmosferi. Kada sam kasnije krenuo prema središtu grada, napokon zaista na Picassovu izložbu, čudio sam se samome sebi. Kako je uopće moguće da sam u odabiru između posjeta gostionici i važnoj izložbi dao prednost prvoj? Kako je moglo nešto u suštini banalno prevladati nad nečim intelektualno, duhovno i estetski značajnijim? Potom sam se upitao: kakvu bih odluku donio u slučaju da mogu posjetiti samo jedno od toga? Moram priznati da mi je odgovor na to pitanje još uvijek težak. Vjerojatno bi prevladala svijest o značaju izložbe, no možda i želja da posjetim mjesto gdje se zaista dobro osjećam.

Međutim, kako je moguće da se takva dilema uopće pojavi? Kako se, zbog sata provedenog u ugodnom lokalu, moguće odreći užitka percepcije umjetnosti? U mislima se često vraćam tim pitanjima i pokušavam na njih odgovoriti. Za sada mi se čini da stvari stoje nekako ovako: s obzirom na to da imam osjećaj kako tu posebnu gostionicu preplavljuje opuštajuća atmosfera koja me usrećuje i u kojoj uživam, posjet njoj smatram posebnim doživljajem. I posjet izložbi ili razgledavanje pojedinačne umjetnine je takav doživljaj. Dakle, ne uspoređujem gostionicu s Picassom, nego svoja dva doživljaja koja mi predstavljaju približno jednako velik užitak.

Što ne znači da je sjedenje u gostionici ekvivalentno umjetničkom djelu. Tobožnju posebnu atmosferu gostione doživljavam kao neposrednu, nerazumsku, takoreći čulnu. I pojedinačne umjetnine mogu gledatelju ponuditi mogućnost posebno intenzivnog neposrednog, čulnog doživljaja. Pa ipak važne umjetnine još ni izdaleka ne moraju tako djelovati na gledatelje, kao što ni radovi s takvim izrazitim neposrednim učinkom ne moraju biti zaista dobri. Upravo suprotno, neki su kritičari bili prilično skeptični prema neposrednom učinku djela i mogućnosti nereflektiranog užitka u njemu, smatrajući ih karakteristikama kiča. Veliko djelo bi moralo neposredni užitak gledatelja zadržati i odmaknuti te mu time omogućiti da, jednom kada djelo proučava i o njemu razmišlja, užitak postane još veći.

Izložba kao pivo

Dobro raspoloženje koje sam osjetio u spomenutoj gostionici potpuno je subjektivno i slučajno. Važno je samo meni. Vjerojatno je većina ljudi prema tom prostoru ravnodušna ili ih njegova atmosfera čak i smeta. Ako bi gostionu ocjenjivali “objektivno’’, po općepriznatim kriterijima (gdje spada i “atmosfera’’), vjerojatno bi dobila osrednju ocjenu. Međutim, za moj doživljaj tog prostora ta je činjenica manje-više nevažna. Dok učinak umjetničkog djela nije slučajan, već je ono sagrađeno tako da bi ga doseglo. Još je važnije da umjetninu (čak i ako je doživljavam vrlo intenzivno) ne mogu reducirati samo na taj doživljaj. Upravo zato što je riječ o umjetnini, moguće je i potrebno od te se neposrednosti udaljiti, rad postaviti u određenu tradiciju i polje, usporediti ga s drugim radovima, procijeniti njegove ciljeve, strukturu i sredstva, uključujući i sredstva koja stvaraju njegov neposredni učinak. Tako se predodžba o umjetnini stvara nekakvim kruženjem od neposrednog doživljaja ka refleksiji i natrag, i upravo nam to kruženje daje predodžbu o njoj, a time i pravi užitak.

Nije, dakle, riječ o tome da bi posjet gostionici bio “objektivno’’ jednakovrijedan razgledavanju Picassovih slika. Ali pojedinac si u svijetu, koji određuju takve objektivne vrednote, oblikuje svoju ljestvicu važnosti koja se uvijek ne podudara s općevažećim vrijednosnim razmjerima. Svatko zna da je Picasso veliki umjetnik, ali ipak nije svakome stalo do dugotrajnog stajanja pred njegovim slikama i do uživanja prilikom njihova gledanja i analiziranja. Zapravo je umjetnik postigao mnogo ako netko na njegovu izložbu ode sa sličnom radošću kao na pivo s dobrim prijateljem.

Tekst je objavljen 10. rujna 2001. u seriji kolumni časopisa Delo. Sa slovenskoga preveo Igor Španjol.