Nothing Was The Same vrlo uspješno izbjegava gotovo sve trendove modernog hip hopa, od mnogobrojnih gostovanja do koketiranja s EDM scenom
Nothing Was The Same i dalje predstavlja Drakea kao repera s puno boljim osjećajem za beatove nego za vlastite rime, od kojih i dalje zvuči na trenutke začudno emocionalno distanciran. Slično kao i na Thank Me Later i Take Care, najčešće ga spašava atmosferična, lagano pomaknuta produkcija koju mahom potpisuje stalni suradnik Noah “40” Shebib. Premda je miljama daleko od samoprozvane titule “modernog Marvina Gayea”, Drake je i dalje jedinstvena pojava u hip hop mainstreamu, ne samo zbog netipično melodramatskog pristupa pjesmi, nego i zbog prilično bahatog, samopouzdanog pristupa vlastitoj karijeri. Naime, premda nije savršen, Nothing Was The Same vrlo uspješno izbjegava gotovo sve trendove modernog hip hopa, od mnogobrojnih gostovanja do koketiranja s EDM scenom, ostvarivši tako samodostatnost u moru kompromisnih rješenja. Međutim, sadržajno je opet u pitanju poprilično konfuzno ostvarenje. Slično kao i prijatelj mu The Weeknd, Drake igra pomalo bizarnu ulogu “cmizdravog jebača”.
Ponegdje, kao u varljivo nazvanoj Wu Tang Forever, nalazi se u ulozi samopouzdanog ljubavnika koji bi od usputne afere htio znatno više, dok se u hitoidnom slow jamu Hold On, We’re Going Home pretvara u uglađenu sliku manipulativnog voajera. Sve kulminira nepodnošljivo plačljivom i narcisoidnom From Time u kojoj konstatira: I love me, I love me enough for the both of us/That’s why you trust me, I know you been through more than most of us. Ta vrlo neugodna mješavina narcisoidnosti i samosažaljenja učinila je od Drakea univerzalno prepoznatljivu figuru. U pitanju je predstavnik generacije koja nikad nije niti će biti zadovoljna jer joj je u startu obećano nešto “nestvarno” više. I u tom smislu, Drake je iznimno zanimljiva artistička pojava. Djetinjstvo u predgrađu u njegovoj glavi postaje “dno”, a sav usputni promiskuitet nikad ne može nadoknaditi patološku potragu za Disneyevom Malom princezom. Nothing Was The Same ga definitivno potvrđuju kao repera atmosfere, a to što bi ove pjesme vjerojatno funkcionirale bolje bez njegovih eskapada, samo pokazuje da je riječ o saboteru vlastite karijere, koja je i dalje jedan korak daleko od teško ostvarivog “vrhunca”.