...a kad naslova bude više nego knjiga, otvorit će se Vrata percepcije – doduše, samo jedno krilo ...
“Roman sam dovršila”, reče Ardina Tomaleto, “ali nikako da mu smislim naslov.”
“Kako ide zadnja rečenica?”, upita Janus Kilikijus.
“...”
“Kako?”
“Tri točke u nizu čine zadnju rečenicu.”
“Možda to ne bi bio loš naslov – Tri točke!”
“Misliš ‘Tri točke’ ili ‘...’”
“Mislim ‘۰..’”
“Što se dogodilo s prvom točkom?”, začudi se Ardina Tomaleto. “Je li to nekakva početnička mrlja?”
“Ne, to je poseban znak koji mi je poslužio kao veliko početno slovo u naslovu tvog romana!”
“Ne treba početna velika točka za naslov! To je protiv svih pravopisnih uzusa i ...”
Časna starina “Ah”, reče Xavier Girtl, po svemu ugledan starac koji je čas nazočio čas izočio razgovoru – upravo je bio povratio svoju nazočnost stižući odnekud, najvjerojatnije iz pravca poljskog zahoda (po zemlji se za njim vukla otrcana gurtna).
“’Ah’, što?”, oradoznali se Ardina Tomaleto.
“Ah to”, odvrati Xavier Girtl, “da me jako ljuti kad se razgovor o književnosti svede na razgovor o pravopisu. Još samo fali da netko spomene sintaksu!”
“Nemoj tako, Girtl ...”, reče Janus Kilikijus.
“Pusti, sada ja govorim. Ne o pravopisu nego o naslovima. Kažu da naslov čini pola dobre knjige i da se umijeće pisanja dobrim dijelom svodi na umijeće smišljanja naslova. Ali ja vam kažem da nije tako. Knjige i naslovi posve su neovisni entiteti koji pronalaze jedno drugo zahvaljujući slučaju. I samo zahvaljujući slučaju stječemo dojam da knjiga i naslov odgovaraju jedno drugome. Pisac je tu samo medij: uloži li (pisac – također entitet, neovisan o naslovu, ali i o vlastitoj knjizi, koja zapravo i nije njegova vlastita) previše truda u osmišljavanje naslova, pa još ako ga se odvaži staviti na korice, jao njemu. I, što je još gore – jao nama.”
“Kako to misliš, starino?”
“Prema poznatom proročanstvu Komagenskog kougura Jaseniusa iz 1. stoljeća (prije, poslije i za vrijeme Krista), kad broj imena premaši broj entiteta pogodnih za imenovanje, doći će do ...”
“Kraja svijeta”, ne izdrži Janus Kilikijus.
“Kraja čega?!”, začudi se stari Girtl.
“Čovječanstvo će doseći kolektivnu nirvanu!”, usudi se Ardina Tomaleto.
“Drugi Kristov dolazak!”, reče jedna od osoba koje su stale okupljati oko troje sugovornika, naslućujući nešto od općeg interesa.
“Treći Kristov dolazak!”, reče druga od osoba koje su stale okupljati oko troje sugovornika, naslućujući nešto obilato u generalnom ozračju.
“Ne. Ne!”, naljuti se Xavier Girtl pa najavi još jednu od svojih izočnosti.
Ovoga puta se uputio u pravcu napuštenog viljuškara, na rubu ljeskovog šikarišta iz doba bana Šokčevića, da bi učinio tko zna što i na tko zna kakav način
Banda budala Na mjestu časne starine nađe se budala od kojih četr’esčetri godine, budaletina koja se kao čudom progurala kroz gomilu.
“Budalo”, reče Ardina Tomaleto, “musav si po cijelom licu. Je li to od jeftinog umaka za salatu koji si smazao bez salate?”
Budala ne odgovori ništa.
“Zar budalarnica ne radi danas?” upita Janus Kilikijus.
Budala ne odgovori ništa, samo se blago uvrijedi. Odmah zatim, netko iz okupljene gomile upita budalu na krajnje bezobziran način:
“Jel’ ti imaš neki problem ili si naprosto budala?”
Na to budala izgubi živce, a kroz gomilu mu se probije skupina sustručnjaka i sustručnjakinja – bila je to čuvena banda budala; banda koja je već desetljećima terorizirala ovaj, inače miran kvart (mjesni odbor jedva da se sastajao, takva je telekučina vladala u tom vrlo, vrlo mirnom kvartu).
Banda se na posve očit i dobro uvježban način počela izrugivati sa svima oko sebe. Svakome su pronašli manu: nekome je nešto virilo iz nosa; drugome nije ništa virilo iz ničega, ali mu se skiselilo lice; trećoj je nešto četvrto virilo iz nečeg petog; neka pak gospođa nije imala za torbicu od skaja; petom je nešto sedmo virilo iz nečeg osmog – uglavnom je posvuda nešto virilo, okupilo se jako puno virilista u tom aktualnom sastavu gomile koja se okupila ne bi li predosjetila daljnji razvoj događaja.
Teror bande budale potrajao je neko, nikad do kraja izmjereno vrijeme. Na kraju tog, kako se upravo ispostavlja, ipak izmjerenog vremena, roditelji, supružnici, nadzornice i sestre zajedničkim su snagama dozvali budale kućama – jer stigao je čas za popodnevni drijemor.
Povratak Xaviera Girtla Odlazak bande budala poklopio se s povratkom Xaviera Girtla iz liještika u kojemu se, svojim neznanim poslovima, zadržao upravo toliko dugo da se netko od okupljenih ne bi počeo domišljati. Xavier Girtl svoju je novu nazočnost najavio riječima:
“Oni dolaze!”
“Tko, zaboga?”
“Upravo se dogodilo ono o čemu sam govorio. I sve zbog prokletog kongresa Saveza pisaca!”
“Ovog u hotelu B.!?”, upita Janus Kilikijus.
“Ne, to je paralelna strukovna organizacija (srest će se u beskonačnosti). Ovaj kongres o kojemu govorim održava se, iznimno, u unajmljenim prostorijama Kluba bivših umirovljenika. Kongresali su se, seminarčili, raspravljali o svemu i svačemu se dosjetili – između ostalog i svoj sili novih naslova. Tako da se dogodilo. I sada će doći ....
“Do kraja svijeta?” upita Ardina Tomaleto.
“Ma kakvog svijeta, to što vi nazivate svijetom zapravo je ... Dogodilo se to da je broj imena prvi put u povijesti nadmašio broj entiteta kojima imenovanje priliči. I sada će svi entiteti nestati natrag, u točku pothlađenog singulariteta. Ostat će samo imena.”
*** I, da ne duljim, u dogledno, premda još nedogledano vrijeme, tako se i dogodilo.
Nestali su: svi, sve i svo.
Nestali su svi osim mene koji ovo pišem. Svi osim Mene